U našim životima puno se služimo matematikom. Računamo. Kalkuliramo. Radimo procjene i istraživanja tržišta i okoline. I kad god nešto dajemo, očekujemo i nešto zauzvrat. Je li vam se ikad dogodilo da ste nekome pomogli, da ste nekome bili oslonac u životu, a onda se potajno ili glasno uvrijedili kad se taj netko nije sjetio čestitati vam rođendan, Božić ili što nije poslao kakav dar za vaše useljenje u novu kuću ili za rođendan vašeg djeteta? Očekujemo da nam drugi uzvraćaju na našu ‘ljubav’ – ako se to može tako nazvati. Roditelji očekuju od djece da budu spremni uzvraćati ljubav koju su oni njima dali. Djeca misle da su dala dovoljno, pa da se i roditelji trebaju više potruditi sa svoje strane. Žena misli da je muž nezahvalan zbog svega onoga što je ona napravila, a muž misli da je žena nezahvalna jer ne vidi koliko se on trudi i koliko radi za obitelj. Profesori i odgojitelji misle da se njihovi učenici i pitomci ne trude dovoljno i da im trud odlazi zaludu, a učenici i pitomci misle da profesori imaju baš neki pik na njih, a oni se ‘ubiše od rada’.

Matematika je izrazito naglašena disciplina kad se radi o novcu. Mi kad nešto plaćamo, dobro odmjerimo kako ćemo potrošiti novac. Koliko košta neka ulaznica, koliko košta neka torbica, koliko boca nekog pića. Rijetko kad mislimo da smo ‘dobro prošli’. Uvijek nam izgleda da smo dali puno više nego što smo dobili. I uvijek nam se čini da smo mogli bolje potrošiti novac i da smo nekako prevareni i zavedeni reklamama i trgovačkim trikovima.

Kršćani, Kristovi učenici, matematiku ipak malo drukčije doživljavaju jer u toj čitavoj jednadžbi postoji još jedan faktor; nešto što se zove – žrtva.

Kad slušamo Isusa kako poziva učenike, na prvi pogled nam se i ne čini da je to sad nešto posebno spektakularno ili izazovno. Iza tog poziva kriju se ogromne i ozbiljne životne posljedice. Ljudi o kojima čitamo na stranicama Evanđelja, ljudi koje Krist poziva, ne ostavljaju samo ono što su trenutno radili (ribarili, prikupljali poreze, kuhali ručak ili što već). Oni ostavljaju svoju sigurnost. I u tom je temeljna razlika između njih i nas. Sjećate li se kad ste zadnji put nešto dali za Caritas ili za kakvu humanitarnu akciju? Mislim da se neću prevariti ako kažem da smo i ja i vi dali svoj višak. Nismo doveli sebe u opasnost niti svoju obitelj. Ne bi to bilo ni razborito. Ali, sjećate se kako dajemo npr. odjeću za Caritas? Uglavnom dajemo ono što nam je malo, što nije baš u modi i ono što nam je viška u ormaru ili ono što nam se više toliko ne sviđa.

Žrtva je nešto drugo. Mi ljudi često tražimo sigurnost, a žrtva upravo traži odricanje od te sigurnosti. Sjećam se kako mi je tata govorio kad sam odlazio u fratre da će za mene ipak ostaviti jedan dio zemlje, da i ja imam nešto. Sjećam se i tetke koja je govorila da me uvijek čekaju otvorena vrata i ‘tanjur čorbe’ ako se ikad budem mislio vratiti kući, tj. napustiti fratre. Mi fratri se, naime, odričemo sve svoje imovine prije nego uđemo u samostan i to ne samo one imovine koju trenutno posjedujemo, nego i onoga što bismo mogli naslijediti. Stvar je u tome da kad odeš od kuće, kad kreneš za Isusom, nemaš ‘figu u džepu’ – nemaš se gdje vratiti. Možeš početi vježbati živjeti ono – ‘Bog moj i sve moje’.

Žrtva je ono na što nas Isus poziva. Dobrovoljno darivanje sebe. Poput one udovice koja je dala dva novčića. Ne svoj višak, nego sve što je imala. To je poziv na koji se možemo i mi odvažiti. Davati više od sebe. Raditi ono što ne bi bilo logično, mudro, ispravno ili pravilno. Ne misliti toliko na sebe, nego više doživljavati druge oko sebe. Vi koji ste u braku – zar brak nije žrtva? Koliko puta čovjek prijeđe preko sebe, svojih uvjerenja i nekih principa – zbog drugoga? Taj drugi – to je onaj u kojem doživljavamo Isusa – jest naše prelaženje preko samih sebe i gaženje samih sebe umjesto gaženja po drugima i preko drugih. Žrtva znači ne gledati svoj interes i svoj dobitak i ono – što ću ja dobiti od toga i što ja imam od toga. Žrtva više postavlja pitanje – što drugi ima od toga?

Isus uvijek pred nas stavlja zahtjeve. Naš odgovor uvijek mora biti dobrovoljan. Moranje i dobra volja baš ne ide u istu rečenicu, ali Isus uvijek ostavlja prostor za našu slobodu. Tako je sa žrtvom. Nju jednostavno moraš učiniti dobrovoljno. Načina je nebrojeno mnogo. Mi nismo ribari, carinici ili bludnice, pa se ne možemo tek tako identificirati s evanđeoskim likovima. Mi i ne trebamo imitirati ni Isusa ni one likove iz Evanđelja. Poziv stoji: ‘Pođi za mnom. Slijedi me.’ Kako? Načina je, kako rekoh, nebrojeno. Većina nas ima i više nego dovoljno, ne samo materijalnoga, nego onoga ‘materijala’ kojeg je moguće žrtvovati. Kako drugi mogu osjetiti nešto od toga? Mogu li malo manje gunđati i prigovarati? Mogu li pokazati više poštovanja za druge? Mogu li biti malo manje ciničan ili sarkastičan? Mogu li nekoga pustiti u redu ispred sebe? Otvoriti nekome vrata? Mogu li poći onu jednu ‘dodatnu milju’?

Žrtva ide u korak s nečim što se zove ljubav. Ne traži ništa zauzvrat. Ne ispostavlja račun. Otkida od svoga zalogaja. Uzdrmat će svoju sigurnost da tebi bude dobro. Nije sebična. Nije ohola, nego se spušta na tvoju razinu. Ona je ljubazna. Pristojna. Ne bahati se i ne vrijeđa. Tiha je i ponizna. Ponekad i neprimjetna. Nečujna, ponekad dolazi na prstima ili po noći kad drugi spavaju. Sakriva suze, a bude ih mnogo. Dosjetljiva i kreativna. Baš onakva kakva treba biti. Klasična, tipična karakteristika Kristovih učenika…

fra Željko Barbarić | Bitno.net