NOVA KOLUMNA FRA ŽELJKA BARBARIĆA

Između nostalgije prošlosti i frustracije budućnosti postoji trenutak koji se zove ‘sada’ – Iskoristi ga

U svoj sili negativnih ideja o tebi, o tvojoj Domovini, o tvojim uvjerenjima, počinješ misliti i o sebi da ništa ne valjaš, da tvoj život ništa ne valja, da tvoj rad i trud ništa ne valja, da tvoja Domovina ne valja… Tko ti to kaže? Možda onaj što je danas u Bossovom ili Pradinom odijelu, a za koji mjesec će nositi zatvorsku pidžamu?

fra željko barbarić kako iskoristiti vrijeme sadašnji trenutak sadašnjost

Foto: Shutterstock.com

Znaš, puno nas zaglavi negdje između nostalgije i frustracije. Nostalgija nas vuče negdje natrag, u neka bolja i ljepša vremena. Ne mora to značiti da su to stvarno bila i ljepša i bolja vremena, ali tako nam se čini kad prođe neko vrijeme. Jer, preživjeli smo. Izgurali smo. Izdržali smo. A frustracija? Frustracija stalno govori da bi trebalo ili moralo biti nekako drukčije, bolje i ljepše nego što je to sada. I onda zaglavimo između onoga što je nekad bilo i onoga što bi nekad moglo biti. U jednu ruku tu je nostalgija pomiješana s depresijom, a u drugu ruku tu je frustracija pomiješana s tjeskobom i panikom jer nemam pojma što bi moglo biti.

Zaboraviš živjeti onaj sadašnji trenutak, kakav god on bio. Znam da nije sada ono bolje i ljepše kako je bilo nekad prije. Znam da nije sada ni ono bolje i ljepše što bi moglo biti u budućnosti. Ali to je ono što sada imaš. To je ono sada koje možeš zagrliti i prihvatiti. Mislim da je ‘prihvatiti’ ključni moment u toj čitavoj priči koja se zove život. Oklijevajući, izbjegavamo sada napraviti ono što bi se dalo napraviti. Sažalijevajući sebe ili svoj narod i prisjećajući se onoga što je bilo, ne mičemo nikud. Razapeti između prošlosti i, ne budućnosti, nego sadašnjosti, koprcamo se. Maštajući i fantazirajući o nekim mogućim scenarijima opet ne pomažemo u tom projektu koji se zove – pomakni se, pokreni se.

Nisu najbolji znanstvenici oni koji su pročitali mnoštvo knjiga i okitili se titulama i misle da sve znaju. Čini mi se da su bolji oni znanstvenici koji znaju da ne znaju sve. Još mi se boljima čine oni koji prihvaćaju da neke stvari ne mogu promijeniti, izliječiti, popraviti, nego samo – pokušati shvatiti. To je ono umijeće življenja kad shvatiš koje su to stvari koje se ne daju promijeniti. Kad to shvatiš i razaznaš, okrećeš se onim stvarima koje se zaista daju promijeniti. Liječnici spašavaju živote. Ipak, na kraju dana i oni se moraju pomiriti da nekim pacijentima jednostavno ne mogu pomoći i da je smrt neizbježna. Neće prestati biti liječnici unatoč takvim strašnim i tragičnim dijagnozama. Možda će nekima moći u budućnosti drukčije i bolje pomoći. Danas pomažu onako kako mogu i kako znaju. Bolji su od onoga kakvi su bili prije, a ni blizu onoga kakvi bi mogli biti u budućnosti.

Pored onog prihvaćanja, čini mi se da je ključni čimbenik tog mog malo zadovoljnijeg načina života – zahvalnost. Zahvalnost je ona nit koja se proteže i kroz dobre i loše dane, i kroz dane u kojima prevladava nostalgija, ali i kroz dane u kojima prevladava frustracija. Nauči biti zahvalan. Pogledaj malo pozitivnije ono što imaš oko sebe. Pogledaj malo pozitivnije na ono – tko si ti. Zapravo, progledaj. U svoj sili negativnih ideja o tebi, o tvojoj Domovini, o tvojim uvjerenjima, počinješ misliti i o sebi da ništa ne valjaš, da tvoj život ništa ne valja, da tvoj rad i trud ništa ne valja, da tvoja Domovina ne valja… Tko ti to kaže? Možda onaj što je danas u Bossovom ili Pradinom odijelu, a za koji mjesec će nositi zatvorsku pidžamu? Možda onaj koji se krije iza inicijala ili lažnog profila? Možda onaj tko ne voli ni tebe, ni tvoj život, ni tvoju Domovinu, ni sve što ti predstavljaš…

Ne daj se zarobiti u tom međuprostoru i međuvremenu da nisi u svojoj sadašnjosti, nego da stalno živiš ili u prošlosti ili u budućnosti. Nemoj zaboraviti živjeti. Nemoj zaboraviti disati. Nemoj zaboraviti zahvaljivati. Nemoj zaboraviti primijetiti ljude oko sebe. Svoju obitelj. Svoje prijatelje. Nemoj zaboraviti primijetiti onaj zalazak sunca. Onu pjesmu. Onaj osmijeh. Onu boju očiju. Onaj zagrljaj. (Provjeri gdje su ti zalasci, pjesme, osmijesi, te oči i ti zagrljaji – nemoj predugo biti predaleko od njih.) Nemoj dopustiti da ti se život pretvori u mehaničko obavljanje stvari s pauzama koje provodiš u jadikovanju, samosažaljenju i kupanju/valjanju u gorčini. Život je toliko puno više od toga. Život je toliko puno vrjedniji od toga. Život je toliko puniji od toga.

Zahvalnost nije samo osjećaj koji te ponese s vremena na vrijeme ili vrjednota koju valja njegovati. Zahvalnost je životna taktika. Zahvalnost je oružje i oklop za krenuti u rat i mir sa životnim okolnostima. Prošlim. Sadašnjim. Budućim.

fra Željko Barbarić | Bitno.net

Objavljeno: 10. svibnja 2017.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi