Slušamo razne rasprave o pobačaju, u kojima se nerođeno dijete ne smatra čovjekom te mu se niječe pravo na život koji je već zaživjelo, jer je “sporedna stvar” i samo “dio majčina tijela”, nešto poput ruke ili noge.

U ovomu upornomu, verbalno agresivnomu zagovaranju smrtne kazne za nerođenoga čovjeka, od strane velikih i većih, koji su nekoć bili maleni i sakriveni majčinom utrobom, potpuno je zanemarena osoba djeteta, koje mora biti žrtvovano u ime slobode onih kojima je darovano kao blagoslov i čudo. U Starome zavjetu čitamo o nekakvomu poganskomu demonu Moleku, koji je u podnožju tijela imao izdubljenu peć, u koju se bacalo novorođenčad kako bi to božanstvo blagoslovilo odrasle dugim i sretnim životom. Dakle, duh Moleka i dalje živi, u ime blagostanja odraslih i jačih, koji znaju najbolje što je najbolje za njihov život…

Kako je svetost i nedodirljivost života u temeljima judeo-kršćanstva, htio bih pokazati neopisivost Stvoriteljeva uma i veličanstvenost kreacije koji se ogledaju u prekrasnoj povezanosti života u majčinomu krilu i društvenih događanja u svetkovinama naše starije braće. Jedan je američki svećenik, moleći se i pomno čitajući, proučavajući otkrio upravo zadivljujuću poruku Svetoga pisma, koja se skriva dakle iza židovskih vjerskih blagdana. Mislim da je vrijedno da to zajedno proučimo jer se radi o zaista neizrecivim dubinama Božje ljubavi. Donosim ovdje skraćeni tekst, a ime svećenika nažalost negdje zagubih, neće mi kolega zamjeriti.

O čemu je riječ? Bog je stvorio razvojni proces nerođenoga djeteta, koji se poklapa u detalje sa starim blagdanima Izraela u njihovome smislu i koji se događaju baš na te dane blagdana. Božanska mudrost! Divna je ta uzvišenost žene i majke; Božji plan za život leži u ženinom tijelu, od trenutka oplodnje, preko implantacije i rasta djeteta, do rođenja, kada se novo Božje stvorenje, dijete s vječnom dušom od trenutka začeća, rađa na svijet. Žena je kruna Božjega stvaranja! Isus je došao k nama preko utrobe žene i majke! Nerođeno je dijete posebno u Božjim očima jer je tako detaljno i s toliko ljubavi Bog isplanirao njegov ili njezin razvoj. Nerođeno je dijete osoba koja se treba, dakle, bezuvjetno cijeniti i zaštititi da nikada ne bude uništeno abortusom.

Počnimo sljedećim redoslijedom: prvo naziv blagdana – zatim objašnjenje i primjer te zaključak, koji se odnosi na Isusa Krista i na nas, Njegovu Crkvu.

Prvi blagdan: Pasha – slavila se u prvom mjesecu, 14. dana mjeseca abiba ili nisana (Levitski zakonik 23:5). Bio je to spomendan spasa Izraelove djece od smrti – vjerom u krv (pashalnoga) janjeta, te početak novoga života u Obećanoj zemlji, po Božjem izbavljenju Izraela preko Mojsija iz egipatskoga ropstva. Ovulacija – ako se uzima mjesec kada žena zatrudni prvim mjesecom trudnoće, do ovulacije dolazi 14. dana prvoga mjeseca! Ovulacija je prapočetak novoga života, koja vodi do sljedećega koraka – oplodnje. Novi život – Bog je poslao svojega Sina Isusa, da bi dao svima koji vjeruju u Njega vječni život (Ivan 3,16; itd.) Pavao je nazvao Isusa našim pashalnim Jaganjcem (1 Korinćanima 5,7). Svakomu tko prihvati vjerom žrtvu Isusovu, daje se život vječni s njime u nebu (Ivan 3,1-21; itd.)

Drugi blagdan: Blagdan beskvasnih kruhova – slavi se dan nakon Pashe (Levitski zakonik 23,6). Ovaj blagdan označava žurbu Izraelaca u trenutku napuštanja Egipta (nije bilo vremena da se kruh ispeče) te simbolizira uklanjanje kvasca iz domova (kvasac je metafora za grijeh, prema evanđelju). Oplodnja – do oplodnje majčina jajašca (ovum) očevom spermom – doslovno – usadnjom očeva sjemena – dolazi unutar jednoga dana ovulacije, ili se to jajašce raspada i do trudnoće ne dolazi toga mjeseca. Sjeme – Isus je pokopan u manje od jednoga dana nakon razapinjanja. Sjeme (Isus) je pokopano – posađeno – u grob. Sjeme svake biljke treba biti posađeno u zemlju da bi izraslo i donijelo plod. Sjeme – Isus, posađen je da bi ustao kao prva žetva uskrsnuća (1 Korinćanima 15, 20-23; itd.) kao dokaz i obećanje za one koji vjeruju u Njega, da će također uskrsnuti iz smrti (Jakov 1,18; itd.)

Treći je blagdan: Prva žetva – taj se blagdan slavio u nedjelju nakon Pashe (Levitski zakonik 23, 9-14), a žetva se obavljala 2. ili 6. dana poslije Pashe. Slavilo se tako da se Bogu prinosio prvi požnjeveni snop, kao znak vjere i zahvalnosti Božjega naroda, te pouzdanja u Boga koji će skrbiti za sve potrebe. Implantacija – nakon oplodnje, oplođeno jajašce se polako kreće do maternice (uterus) oko otprilike 2 do 6 dana, dok se ne usadi u utrobu, gdje će biti hranjeno i gdje će se razvijati do rođenja. Isusovo uskrsnuće – Isus, Kruh života (Ivan 6, 35) ustao je od mrtvih trećega dana nakon svojega raspeća (Ivan 24, 7; itd.). Posijano u grob Sjeme je izraslo tj. uskrsnulo, kao Prvi koji je uskrsnuo i koji je postao naša euharistija, doslovno “zahvala”.

Četvrti je židovski blagdan Blagdan sedmica – Shavuot ili Pentekost, koji se slavi 50 dana nakon Prve žetve (Levitski zakonik 23, 15-16). Ovaj je blagdan bio žrtva prikaznica Bogu u zahvalu za ljetnu žetvu. Novo stvorenje – kako se oplođeno jajašce nastavlja razvijati, on ili ona se prepoznaju po spolu i drugim karakteristikama čovjeka otprilike 50 dana nakon začeća. Žetva – Crkva – Tijelo Isusa Krista – rodila se na Dan Pentekosta (Pedesetnice) 50 dana nakon Isusova uskrsnuća (Ivan 14, 16-20; Djela apostolska 2). Od toga dana nadalje, Crkva će žeti veliku žetvu duša za Kraljevstvo Božje (Joel 2, 28-29) s vjernicima koji će u snazi Duha biti preobraženi u novo stvorenje (2 Korinćanima 5, 17; itd.).

Čitamo kako kroz četiri prva velika blagdana Bog otkriva i važnost svakoga čovjeka. Sve se savršeno poklapa, sve je isprepleteno Božjim savršenstvom i genijalnošću.

Peti je blagdan: tzv. Prvi dan sedmoga mjeseca; Trube – Blagdan truba, tj. Yom Teruah, slavio se prvoga dana sedmoga mjeseca, naziva ethanim ili tishri (Levitski zakonik 23, 23-25; Brojevi 29, 1-6) Toga se dana zvukom trube spominjala Božja prisutnost na zemlji, te se trubilo još kroz dva sveta dana koja su slijedila u mjesecu, označavajući kraj Božjega plana za godišnju žetvu (broj 7 je simbol savršenosti i cjelovitosti Božjega djela; sedam dana stvaranja, sedam darova Duha Svetoga, sedam svetih sakramenata…). Sluh nerođenoga djeteta je potpuno razvijen do sedmoga mjeseca nakon začeća, tako da on ili ona mogu raspoznavati zvukove, baš poput zvuka – trube! Uskrsnuće/uzašašće vjernika: Isus će se vratiti da uskrisi svoje vjernike i uzme žive, da budu zajedno s njime u nebu (Djela 1, 11; 1 Korinćanima 15, 51-54). Ovaj događaj će pratiti Božja truba, kako piše Pavao.

Šesti je blagdan, tzv. Dan pomirenja – tj. Yom Kippur, a slavi se desetoga dana sedmoga mjeseca (Lev. zakonik 23, 26-32; Brojevi 29, 7-11). Ovaj svečani dan pomirenja po ispovijedanju i pokajanju uključivao je prolijevanje krvi žrtvenih životinja. Naime, dva su se janjca prinosila za žrtvu. Krv janjaca, određenih za Gospodina bila je posuta pepelom – uzeli su grijehe zajednice i bili isključeni iz zajednice (da odnesu grijehe) i ubijeni (da nikada više ne griješe). Tako je taj čin postao simbol Božjega obećanja da će oprostiti i zaboraviti grijeh, nakon ispovjedi i kajanja. Krv – hemoglobin je protein koji sadržava željezo, crvene stanice, koje donose za život potreban kisik djetetovim stanicama. Tijekom rane trudnoće, nerođenom djetetu je potreban poseban hemoglobin, hemoglobin F, da raznosi kisik iz majčine posteljice. Nakon rođenja, djetetu je potreban drugi hemoglobin, za odrasle, hemoglobin A, da raznosi kisik iz pluća. Do promjene sa fetalnog (F) na odrasli (A) hemoglobin dolazi tijekom sedmog mjeseca trudnoće. Tako, promjena djetetove krvi – hemoglobina – priprema dijete na vanjski svijet, svijet izvan utrobe; kao što je i Isusova žrtva pripremila vjernika na život izvan ove zemlje, na Nebu. Otkupljenje – od grijeha – za Židove kao i za pogane – dolazi osobnim prihvaćanjem žrtve Isusa na križu (Efežanima 1, 7; Kološanima 1, 14; itd.) kroz Njegovu Krv. Kao i simbolično janje Staroga zavjeta, Isus je svojim raspećem (žrtva krvi) uzeo naše grijehe na sebe, otklonio ih od nas, uz naše pokajanje i ispovijed (Izaija 53, 2 Korinćanima 5, 21 itd.).

Sedmi blagdan: Blagdan Sjenica – slavi se petnaestoga dana sedmoga mjeseca (Levitski zakonik 23, 33-43). Ovaj je blagdan slavio vrijeme kada su Izraelci živjeli u sjenicama tijekom putovanja kroz pustinju prema Obećanoj zemlji, vrijeme radosti i slavlja za sve što je Bog dao svome narodu. Pluća nerođenoga djeteta počinju se razvijati u sedmome mjesecu trudnoće, tako da dječica mognu bolje disati nakon rođenja. “Duh” i “dah” (ruah) su riječi koje se isto pišu na hebrejskome u Bibliji; Bog je udahnuo svoj Duh u Adama udahnjujući mu život (Postanak 2,7) Kada se Duh Sveti spustio nad vjernike na rođendan kršćanske Crkve na dan Pedesetnice, jedna od manifestacija Duha je bio “huk vjetra” (Djela apostolska 2, 2). Novi zavjet prevodi grčku riječ pno-aj kao “vjetar”, a ta riječ dolazi od pneh, što znači “duboko disati”. Isus će se vratiti na zemlju i uspostaviti svoje Kraljevstvo (Izaija 9, 7; Otkrivenje 20, 4-6; itd.). U ovomu vremenu, Isus tjelesno prebiva sa svojim narodom na zemlji u svetohraništu. Tajna naše vjere je ta, da je Gospodin uzašao na nebo, a ipak je ostao s nama. Kruh na oltaru postaje Tijelom Kristovim djelovanjem Duha Svetoga, po pomazanim svećeničkim rukama.

Osmi je blagdan: Hanukkah – ovaj blagdan, prorokovan u Danijelu 8, 9-14, slavio je čišćenje Hrama nakon što je bio osvojen od Antioha Epifana u II. stoljeću. Slavio se nakon deset lunarnih krugova – tj. 280. dana  židovske godine. Hanukkah danas predstavlja devet lampica menore – svijećnjaka, koje simboliziraju pobjedu i novi život. Dijete je rođeno nakon otprilike 280 dana od začeća. To dijete (on ili ona) posjeduje vječnu dušu. Ta će duša živjeti vječno – ili u radosti u nebu ili u žalosti u paklu. Blagdan Hanukkah prisjeća i čudo koje se tada dogodilo; u svjetiljci Hrama bilo je ulja samo za jedan dan, no ulje je dostajalo za još osam dana. Isus je Svjetlo svijeta (Ivan 8, 12) Jedan dan u našim očima je kao tisuću godina u Božjim očima (Psalam 90, 4) Tako se vječnost smatra “osmim danom stvaranja”, odnosno dovršetkom svega u Isusu Kristu, koji dolazi sa svojim anđelima, da vlada u novome Nebu i novoj Zemlji.

Kako čudesno! Sve se slaže! Ti i ja smo ljubljena i očekivana, željena, planirana, najmilija djeca Božja! Znamo li koliko u židovskome Zakonu ima pravila, kojih su se gotovo fanatično držali farizeji, a i danas oni Židovi koji žive ortodoksnim načinom života? Točno 248: toliko je i kostiju u ljudskome tijelu! Kršeći Božje zakone, gubimo stup života i rušimo se ostajući bez snage…

“Bezbožnici… ovako krivo misle i mudruju: ‘Potlačimo ubogoga pravednika… Nek naša snaga bude zakon pravde, jer ono što je slabo nije ni za što…‘ Zloća ih njihova zasljepljuje… Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću smrt došla u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.” (Mudr 1, 16 – 2, 24)

Tko je veći siromah (ubog) od nerođenoga djeteta, koje nema baš ništa u toj posteljici i plodnoj vodi u kojoj raste? (Podsjećam, pri Stvaranju: Duh je lebdio nad vodama… Znakovito!) Tko je pravedniji od nerođenoga djeteta, koje nikomu ništa loše nije i ne može učiniti, koje je potpuno nedužno, upravo sveto, u majčinoj utrobi? U ovomu citatu iz Knjige mudrosti savršeno je opisana današnja situacija pokazivanja snage zakona nad onime što je slabo pa time ni za što… Bolesna djeca, neplanirana, neželjena djeca, djeca sa sindromom Downa i ostalim sindromima, djeca siromašnih roditelja, mladih, neškolovanih, nezaposlenih, djeca roditelja različitih narodnosti ili vjeroispovijesti… Svaki razlog je dovoljno dobar, da se legalizirano usmrte: smetaju im.

Smatram da je abortus ništa drugo nego čin nasilja i nad ženom i djetetom. Herod je dao pobiti svu onu djecu u Betlehemu i okolici jer se panično bojao da bi jedno od njih mogao biti Krist. Herodov strah je strah svakoga tiranina, ali i nada svakoga kršćanina! Postavši djetetom, Sin se Božji sjedinio sa svakim djetetom, svaka je beba u ljudskoj obitelji slika malenoga Isusa i slika božanskoga poniženja, koje zloduh toliko prezire.

Gledamo žene koje viču, nose transparente i zahtijevaju pravo na oduzimanje prava na život djeci u utrobama žena; nisu nimalo svjesne, koliko ih neprijatelj dušâ mrzi, manipulira, u posljedici, želi uništiti. Mi znamo zašto đavao mrzi ženu: jer je Žena začela i rodila Spasitelja svijeta. Svako dijete naviješta evanđelje jednostavno time što je – dijete! Svako dijete utjelovljuje onu skromnost i malenost koja se traži da bismo mogli ući u nebo (usp. Mt 18, 3). Dijete remeti težnju roditelja da se bave samo sobom i “prisiljava” ih da se daju svome potomstvu. Onima kojima život nije svet, ništa nije sveto. Svaki se zakon ruši, rušenjem zakona života. Pobačaj je najveća moguća nepravda, koja stvara stotine drugih nepravdi. U mističnom temelju pobačaja upisana je zapravo ljutnja i ogorčenost čovjeka Božjim zahvatima u njegovu/njezinu životu: najžešći promicatelji “prava na izbor” zapravo su oni koji su vrlo povrijeđeni životom i svoje rane svjesno ili podsvjesno pripisuju Bogu, kojega nikada nisu spoznali kao Ljubav, već kao nekoga nasilnika koji ih je kažnjavao iz nekakvoga svojega hira. Bog im je prepreka koju doduše ne vide ali koju osjećaju kao neprestanu prijetnju svojim zamislima komotnosti, slobode i ispunjenosti.

Čovjek bez Boga postaje božanstvo (idol – demon); u obitelji, na radnome mjestu, a u državi – božanstvo diktator. Ne čudi me uopće što su prvi legalizatori abortusa bili diktatori Lenjin i Hitler. Zavedeni lažima ne znaju da su zapravo zarobljeni oni koji ne služe Stvoritelju, jer ništa ne može čovjeku dati život osim Životvorca: niti novac, niti karijera, niti ljubljena osoba ne daju čovjeku život, jer se punina života nalazi u Isusu Kristu i samo u Njemu (usp. Iv 10, 10). Đavao mrzi nerođenu djecu, jednostavno zato što ga podsjećaju na nerođenoga Isusa. Ako nam se danas ispire mozak potpuno abnormalnim tvrdnjama (npr. “trudnica nosi nešto što nije dijete… Ne postoji pravo na život ali postoji pravo na smrt…”) koje pobijaju sve što je većina čovječanstva a svakako naš kulturološki krug, baštinilo i vjerovalo tisućama godina, onda je to u biti znak da je čovjeku prvo isprano srce. Neko je zlo učinilo da smo danas sve više otuđeni, hladni prema drugima, nemamo sućuti i navikli smo na patnju, gledamo samo sebe i svoje i negiramo u stvorenome transcendenciju – onostrano, duhovno, vječno. Kao da svijet gubi dušu… Zlomu je lakše svakako uništiti malenoga, negoli odrasle. A najslađe mu je kada uspije oboje.

“Bez djeteta će mi biti bolje!” Hoće li uistinu??? Dijete je dar, čudo i blagoslov, ogledalo, križ, osmijeh i suza, oranje, nagrada, muka i odmor, sva godišnja doba: život. Strašna je samoća i praznina, na koju se osuđuju oni koji svjesno, svojevoljno i dobrovoljno potpisuju usmrćenje nevinoga života. Samo Gospodin Isus može i želi i hoće ući u taj taman grob, da bi uskrsnuo iz njega.

Meni je silno žao ako smo mi kao vjernici povrijedili nekoga tko je slabiji u vjeri ili vjeru ne prakticira. Najiskrenije mi je žao ako sam ili ako smo svojim riječima ili (ne)djelima nekoga udaljili od Boga, bili anti-svjedočanstvo, ili u ime nazovi-vjere činili protivno Božjoj ljubavi i dobroti! Sve koji tako osjećaju, one koji u Crkvi vide osudu ili nemilosrđe ili bezdušnu instituciju ili imaju osjećaj nekakvoga religioznoga despotizma; molim vas oprostite nam, molim vas čitajte evanđelje, dođite k Isusu bez obzira kakvi smo jadni i bijedni mi, Njegovi, grešnici…! Možda su vas povrijedile strukture, neki svećenik koji “odrađuje svoj posao za novce, čast i vlast” ili koji živi sebično, dvostruko, daleko od ljudskih patnji… Ali shvatite, nema savršenstva na ovome svijetu, a Bog je uistinu predivan, milosrdan, On je punina našega života, melem na naše rane, ozdravljenje naših lutanja i sloboda našim okovima! Ljudi će nas uvijek razočarati, Crkva je zajednica grešnika, ali glava joj je Svetac Božji: Isus Krist, koji neizrecivo ljubi čovjeka! Ja bih svima koji ne žele čuti kršćansku stranu borbe za život poručio: pročitajte argumente koje nudimo, iskreno razmislite, i pitajte se: što ako je sve ovo istina? Ne odbacujte razum i srce, samo zato što tako kažu (svi) na Televiziji… Ili u Americi…

Dobio sam jedno prekrasno pismo, donosim ga ovdje da bismo se svi ohrabrili i potaknuli na još veća i odvažnija djela milosrđa prema manjima i slabijima od nas.

“Hvaljen Isus i Marija! Gospodin je nježnost sama i milosrđe… Borit će se s tobom, ali te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim… Na te se oslanjam od utrobe, ti si mi zaštitnik od majčina krila… Ljubav nikada ne prestaje… O kako je velik Gospodin, blago nama jer nas Isus ljubi tako žarkom ljubavlju!!! Javljam vam se iz zajednice u Međugorju, gdje se trenutno nalazim sa svojim anđelom… Željela bih vam toliko toga reći, ali moje srce ne nalazi riječi… Kako sam bila slijepa! Spasili ste ne samo moga sina nego i mene. Da nije bilo vas, bila bih i dalje slijepa, ne bih vidjela i gledala kako je predivan ovaj moj dječačić! Ne bih živjela u istini, ne bih spoznala snagu obraćenja, ne bih imala novi život u Kristu! Bog je preko vas preobrazio moje srce. Vaša služba promijenila je moj život iz korijena. Molili ste za mene i sa mnom i onda kada ja to nisam znala, tražili ste me kada ja nisam sebe samu mogla pronaći, svojom ste brigom i pažnjom dotakli moje srce da bi ono moglo primiti i useliti svoga sina, čistog, nevinog anđela! Hvala vam što prihvaćate službu koja je najljepša na svijetu. Vaše poslanje je sama dobrota i milosrđe za nevinu dječicu i za ogorčena srca majki. Vaša je služba od mene učinila novu osobu! Gledam ŽIVOT pokraj sebe, ljubim i grlim najdragocjenije biće i čedo moje duše. Ne znam gdje će me Isus dovesti, ali uzdam se u Božju providnost i Jahvino milosrđe. Jer On je ljubav sama… Vaši…”

Ime ovoga spašenoga djeteta je David, što na hebrejskom znači “Ljubljeni od Boga”. Tako me pridiglo na duhu ovo lijepo pismo! Jesu li majci nestali problemi? Nisu. Ali problemi se ne rješavaju nasiljem i lakim i brzim rješenjima. Gdje su problemi, tu su negdje i prava rješenja. Hrabro! Gdje su poteškoće, tu je i naš Bog koji nas hrabri, zove, krijepi, tješi, blagoslivlja! Ova hrabra mama sada svoje probleme nosi ipak lakše, jer ima nekoga tko joj bezuvjetno uzvraća ljubav, tko ju prisiljava na borbu, tko ju osnažuje svojim zagrljajem i uveseljava svojim smiješkom. Pristavši na život, bez obzira na teške okolnosti, upoznala je i sebe i Gospodina, prihvatila je milost i prekinula krug laži i prokletstva, jer dijete donosi blagoslov. Možemo li biti bez problema? Ne, a mislim da i ne smijemo! Problemi nas tešu, oblikuju, čeliče. Otkrivaju nam mehanizme kojih nismo bili ni svjesni da posjedujemo; kako one negativne tako i one pozitivne. U problemima spoznajemo Božju svemoć, kao što smo spoznali i našu slabost. Hvala Bogu za ovu i za stotine drugih majka i očeva, koji nisu podlegli trendu i lažnoj slobodi, te koji su ostali otvorenoga srca za Božje otajstveno djelovanje. Jer, naši putovi nisu često i Njegovi. A grijeh sasvim sigurno vodi u svekoliku propast i smrt.

pater Marko Glogović | Bitno.net