Teško je živjeti pod trajnim naponom i u trajnoj napetosti. Kada se ipak dogodi da moramo povećati oprez u življenju, te ujedno i odgovornost pred konkretnim izborima u svakodnevnici, nerijetko se zamorimo i spontano priželjkujemo pobjeći od zamora i neprekidnog stava kao u nekoj uzbuni. Nakon vremena krutosti slijedi vrijeme opuštanja od odgovornosti, jednako kao što se pribjegava relativizmu nakon vremena apsolutizma i krutosti. Nakon vremena tiranije i diktature ljudi traže život u slobodi, no nerijetko kliznu u besmisleno i štetno slobodarstvo. To vrijedi kako za pojedinca tako i za društvo. Ponašaju se kao klatno koje ide s jedne strane na drugu, iz jedne suprotnosti u drugu. Teško pronalaze onu zlatnu sredinu koja bi bili uzvišeni život duha u Bogu, bilo da su vremena laka ili teška, bilo da su vremena prikladna ili neprikladna, bilo da se živi u lažnoj sigurnosti ili u nesigurnosti ovoga svijeta, bilo u nestabilnosti ili varavoj stabilnosti.

Tako su ljudi i društva prelazili i prelaze iz jednog otvrdnuća u drugo, iz jedne krajnosti u drugu. Zato i oni koji su revni u kreposti vršenja zakona sanjaju neka zlatna i bolja vremena koja će proizići iz kreposti i u kojima neće trebati neprekidne kušnje i izazovi. No s druge strane čim se dogodi društveni pomak, mnogi izgube revnost i krepost klizeći u ćudorednu prazninu, uvjereni s druge strane da je dovoljan društveni i gospodarski pomak za boljitak društva. No svima njima, bez obzira na ljudske uvjete života, potreban je duhovni pomak prema Gospodinu koji je jedini ispravan način življenja u Bogu.

Svjedok takvoga života bio je i sveti Ivan Krstitelj koji je živio strogim asketskim životom, ali ne poradi zakonskih odredbi, već je tako živio pred licem Božjim i u njegovoj prisutnosti. U tom slučaju pokora nije napor, niti stvara želju da što prije prođe, već postaje način plodnoga duhovoga života bez kojega se ne može živjeti. Zato je on bio pripravljen i na dolazak Gospodnji, jer je živio u prisutnosti koja ga je krijepila i držala ga na proročkom putu pravednosti u intenzivnoj borbi protiv slabosti i grijeha. On je dobro znao da je nama ljudima potreban neprestani duhovni dinamizam i rast u Gospodinu. Tko to ne osjeća, taj osjeća duhovne obveze kao teret i jedva čeka da ih se riješi. Ali tko osjeća da su duhovne aktivnosti i duhovni napori sredstva rasta u milosti po kojima se lakše ostvaruje zajedništvo s Gospodinom, onda ne odustaje lako od njih, već ih radosno prigrljuje. A za takvo što je potrebna trajna duhovna borba, ali borba koja nas ne iscrpljuje, već krijepi i snaži. No mi obični i slabi ljudi doista se moramo boriti protiv svoje slabosti i površnosti uslijed koje živimo samo privremeno i povremeno s vjerničkim žarom i s osjećajem Božje prisutnosti. I nama je lakše svoj odnos s Gospodinom svesti na formalizam, te mu izdvojiti tek nekoliko sati u tjednu ili liturgijskoj godini, umjesto da mu budemo potpuno posvećeni cijelim životom.

A život posvećen Gospodinu u svijesti njegove prisutnosti sveti Ivan je smatrao pripravnim životom na koji je i sam pozivao i kojega je bio dionikom. Sveti Ivan Krstitelj je bio prorok koji je živio pripravljeno, te je mogao pripravljati druge na Kristov dolazak. A biti pripravljen na dolazak Gospodnji znači živjeti životom trajne borbe protiv slabosti i grijeha, te sve većeg prianjanja uz Gospodina. Jer nikada ne možemo reći da smo dovoljno prionuli uz njega, a da ne bismo mogli bolje i s više zanosa. A upravo zato što često padnemo i duhom klonemo, jer smo nespremni i nepripravni za njegov dolazak, treba nam godišnji poticaj i priprava da bismo mu se približili, to jest dopustili mu dolazak u našu sredinu i u naše srce. U tom smislu, pripraviti put Gospodinu i poravniti mu staze doista postaje početak radosne vijesti, ‘početak evanđelja Isusa Krista Sina Božjega’, što će njegov dolazak onda okruniti i dovesti do svoje punine. Nema istinske punine ni radosti bez napora obraćanje i iskrenog priznanja grijeha pred Bogom. To ne smije postati ni nesnošljivi teret ni besplodni formalizam, već iskreni susret koji nas oslobađa i liječi od svih slabosti i grijeha.

Takva priprava se očekuje od svakoga od nas ove druge nedjelje došašća, jer je to priprava po mjeri Božje želje i Božjega dara. Po njoj postajemo i sami glasnici pred licem Božjim, čije djelovanje pripravlja put našem Gospodinu u ljudskim srcima. Upravo po tome koliko smo ljudi pripravili za susret s Gospodinom mjeri se koliko smo istinski obraćeni i koliko smo istinski kršćani, a ne po pukom izvršavanju zakona i drugih vjerskih formalnosti. Po tome koliko smo ljudi privukli Gospodinu postaje jasno koliko smo proroci u ovome svijetu i koliko ozbiljno doživljavamo svoj poziv i poslanje. Neka nas stoga na putu naše duhovne spremnosti prati zagovor i primjer svetoga Ivana Krstitelja koji je bio na izuzetan način pripravljen za dolazak Gospodnji, da bi potom s velikom jasnoćom i čvrstoćom mnoge privlačio Gospodinu i prema njemu ih usmjeravao.