Na sam korak od Božića liturgija četvrte nedjelje došašća nam pred oči stavlja lik Presvete Djevice kao one koja je samoga Boga primila u svoje krilo i darovala svijetu. No da bi ga zavrijedila primiti i da bi ga potom mogla primiti, trebala je biti spremna za taj sveti, neizrecivi događaj. Ne znamo koliko je ona bila do kraja svega svjesna, no znamo da je Gospodin dobro znao što radi, jer on je po njoj provodio svoj vječni božanski plan. Što se pak nje tiče, ona je bila svjesna ponajprije toga da želi Bogu potpuno služiti, što je odražavao status njezina života, kako nas izvještava sveti Luka kad veli: „U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.“ Dakle, ova činjenica da Marija živi kao djevica svjedoči o njezinoj cjelovitoj posveti Bogu. Premda zaručena, ona nema namjeru ‘poznati muža’, pa se zato i zbunjuje kad joj je naviješteno da treba roditi.

No osim što se Marija potpuno Bogu posvećuje, o čemu svjedoči njezino djevičanstvo, ona živi u potpunosti okrenuta Bogu. Štoviše, moglo bi se reći da ona živi isključivo od Boga i njegovih darova. No nije ni bila svjesna koliko je u tome bila savršena i vjerna, premda je sa svoje strane znala da čini sve što je u njezinoj ljudskoj moći. Pogotovo što sebi nije pripisivala nikakve zasluge, već je sve smatrala Božjim djelom. U tome je potom i ključ njezine svetosti, jer je ona bila usmjerena izvršavanju volje Božje, a ne da se bavi mišlju o samoj sebi i svojoj duhovnoj i asketskoj veličini, kako su običavali činiti farizeji. Zato se i je zbunila na anđelov pozdrav: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ Njoj anđeo skreće pozornost na činjenicu da je potpuno ispunjena Bogom i da je to najveći dar kojim ju je Bog mogao obdariti. Znala je onda da to što je puna milosti nije njezina zasluga, preda nije bilo bez njezine suradnje, već je to bila zasluga Božja, jer on je bio s njom, te je onda zbog toga bila puna milosti.

Upravo ovaj razgovor svjedoči o stanju Marijina srca pred Bogom. Njezino srce je bilo puno milosti, pa je zato bilo spremno primiti Sina Božjega. Ona je sa svoje strane bila potpuno Bogu okrenuta i na njega usmjerena, pa joj je on do kraja ispunio srce svojom milošću. A kad se kaže da je bila potpuno njemu okrenuta, onda se time misli da je njezino srce bilo bez ikakve ne samo nečistoće, već bez ikakve natruhe ljudskih želja i traženja. Jer da je išta osim milosti bilo u njemu, ona ne bi bila puna milosti. Upravo zato ona postaje model duhovne priprave došašća. Ona je vrhunac priprave kojom se ljudsko biće može pripraviti za dolazak Boga. Ona je model došašća i poticaj da se i svaki vjernik otvara Bogu na način da čisti vlastito biće isključivo za Boga i za njegovu milost.

Nažalost, mi ljudi često sebe ispunjamo zemaljskim željama i srce protežemo za ljudskim težnjama i ambicijama, pri čemu gubimo duhovnu stabilnost i lišavamo sebe mogućnosti da nas Bog ispuni i da do nas dođe. Jer čim u nama ima sadržaja koji nisu božanski, ostalo je manje prostora za njega, te je već samim time smanjen doživljaj njegove blizine i prisutnosti. Pogotovo ako u nama ima zemaljske nečistoće i ljudske grešnosti, onda je stvorena i zapreka za Božji dolazak i blizinu. Ako u našem srcu i umu ima sadržaja koji Boga odbijaju, ne možemo očekivati da Bog u nas dođe i da se u nama cjelovito nastani. Ako živimo tako da prihvaćamo sadržaje koji Boga odbijaju, ne možemo očekivati da se u nama dogodi njegovo došašće. Jer nas upravo krivi i štetni izbori čine necjelovitima, pa zato ne možemo niti zadržati u sebi sve što nam Bog daje od svoga života. Ako žudimo za zemaljskim, ljudskim i grešnim težnjama koje Boga odbijaju, ne možemo onda biti puni milosti i Božje prisutnosti.

Danas nam je stoga Presveta Djevica primjer i poticaj kako srce puniti milošću hraneći ga željom za Bogom i njegovom milošću. U toj želji doista trebamo biti nezasitni, bez ograničenja i mjere, u protivnom nećemo biti potpuno predani i posvećeni. A željeti Boga, izvor života i ljubavi, na polovičan način, nije ni Boga dostojno ni nama duhovno korisno. Jer da samo u nekoj mjeri uživamo Božju prisutnost i ispunjeni smo njegovom milošću, nije dovoljno. Bog ne voli polovičnost, već potpuno predanje, što je pokazao izborom Presvete Djevice. Samo ako smo mu potpuno predani i posvećeni, u nama će se dogoditi čudo njegove prisutnost i istinsko rođenje njegova Sina koje će nam donijeti puninu radosti. Dok promatramo Mariju i sami postajemo svjesni koliko nas ljubi Bog, koji želi da i mi nađemo milost u njegovim očima i dođemo do spasenja i života vječnoga. Božić nam je na dohvat ruke, pa krenimo Djevičinim stopama težeći za njegovom puninom, da nam se život preobrazi u svjedočanstvo njegove spasenjske slave i moći.