NEDJELJNO RAZMATRANJE DON IVANA BODROŽIĆA

Uzmimo ozbiljno Isusove riječi, te krenimo u odvažnu borbu za prolazak u kraljevstvo Božje.

Ne treba dvojiti o Božjoj dobroti i milosrđu, već trebamo nastojati oko vlastite prikladnosti za spasenjem. Pouzdanje u Božju dobrotu i milosrđe treba, naime, biti cjelovito, a ne kao izgovor za duhovnu lijenost.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

Govoriti o Božjem bezuvjetnom milosrđu, kao što mi mi govorimo posljednjih mjeseci tijekom ove Godine milosrđa, a čitati ovaj evanđeoski tekst koji zvuči vrlo nemilosrdno i prijeteće, može djelovati vrlo proturječno i neusklađeno. Možda bi mnogi ovaj tekst radije izostavili iz Evanđelja, a radije razmišljali o onim milosrdnim prispodobama punima nade, u kojima dolazi do izražaja Božja dobrota i nježnost prema čovjeku. Nedvojbeno je, međutim, da je naš Gospodin Isus, objavitelj Očeva milosrđa, izgovorio ove riječi upozorenja upravo onima koji su sebe držali sigurnima u odnosu prema spasenju. Napose su se one odnosile na pojedince koji su spasenje držali naravnim procesom, pri čemu su smatrali presudnim da su se rodili kao članovi Božjega naroda, te samim time su bili uvjereni u vlastito spasenje. Jednostavno su spasenje držali svojim naravnim pravom, te nisu trebali ništa činiti da ga zadobiju, jer su ga baštinili po rođenju, a isto tako nisu ga mogli tako lako izgubiti. Eventualno nekim teškim grijehom i prekršajem protiv Zakona i Boga, ali takav grijeh nije bilo baš lako učiniti. Zato su i smatrali da njihova ljudska nemarnost ili moguća mlakost ne može utjecati na status spašenika. U isto vrijeme su bili uvjerenja da oni drugi, pripadnici nevjerničkih naroda, štogod učinili, nisu na tragu spasenja jer ne pripadaju Božjem narodu.

Na žalost mnogi kršćani i danas imaju slična poimanja, premda na nešto drukčiji način drže proces spasenja naravnim. Naime, određeni su kršćani uvjerenja kako se ne treba boriti za spasenje i vječni život, jer se dolazak u Kraljevstvo Božje događa samo po sebi. Prema toj logici dovoljno se baviti svojim svakodnevnim aktivnostima, biti na neki način ‘dobar čovjek’, te bi onda spasenje došlo samo po sebi kao kruna naravnog živote, te ne bi iziskivalo osobiti vjernički napor. Prema toj logici ulazak u vječni život bi bio naravan proces poput procesa koji se događa na primjer u biljkama, kada od sjemena do ploda dođu sasvim prirodnim putem. Razlika između starozavjetne židovske koncepcije i ovakve suvremene samo je u tome što su prije židovi držali da su oni jedini po pripadnosti židovskom narodu unaprijed spašeni, dok su drugima nijekali to pravo, dok se sada takvo ‘pravo spasenja’ proširilo na sve ljude.

Dobri i milosrdni Bog, međutim, nije nigdje objavio ljudima da se u život vječni ulazi tek tako sam po sebi živeći ljudski život, premda proces spasenja nije protunaravan. Nego je Bog uvijek tumačio čovjeku da je vječni život dar prema kojem se čovjek treba postaviti s poštovanjem i odgovornošću. Na neki način je pozvan čuvati svoje biće takvim da bude koliko je moguće više dostojnim toga dara. Ili bolje rečeno biti takvima da Bogu omogućimo da nas učini dostojnima, jer mi sami po sebi nikada ne možemo svojim ljudskim silama doći do tog stupnja da kažemo da smo zavrijedili život vječni i spasenje. Ono uvijek ostaje dar, ali dar koji treba s poštovanjem prihvaćati i primati, u protivnom vrijeđamo darovatelja, a sebi činimo štetu.

Zato kad slušamo riječi našega Učitelja koji veli: Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći, treba ih shvatiti sa svom ozbiljnošću. One pozivaju vjernika da ne živi samo nekim naravnim ljudskim životom, nego da svjesno živi za život vječni, to jest nadnaravni život. Štoviše, ako želimo i biti do kraja vjerni i dosljedni glede same naše ljudske naravi, onda bismo morali priznati da nije samo tjelesan život i aktivnost koja se tiče zemaljskih dobara naravan život, nego da je svjesno opredjeljenje za sveukupnost život i njegovih vrijednosti naravna stvar. U tom duhu, kao što se svjesno opredjeljujemo za rad oko zemaljskih dobara, jednako tako se moramo svjesno opredjeljivati za duhovna dobra. Kao što se opredjeljujemo svjesno za život tijela, tako bismo se trebali opredjeljivati i za život duha. Kako se trudimo oko zemaljskoga, još više bi trebalo oko nebeskoga; koliko oko zdravlja, još više oko spasenja. Tako bismo uočili da je sukladno našoj ljudskoj naravi da procesu vlastitoga spasenja pristupamo svjesno, jer je svijest bitni dio naše naravi. A svjesno znači da se izravno i izričito trudimo oko duhovnog dobra i vlastitoga spasenja, ili što bi Isus rekao, da se borimo ući na uska vrata.

Ne treba dvojiti o Božjoj dobroti i milosrđu, već trebamo nastojati oko vlastite prikladnosti za spasenjem. Pouzdanje u Božju dobrotu i milosrđe treba, naime, biti cjelovito, a ne kao izgovor za duhovnu lijenost. A cjelovito ga prihvaćamo onda kad ga prihvaćamo u pobožnom strahu, a ne tek usputno i površno, to jest kad smo prema njemu svjesno usmjereni, a ne da nam to bude posljednja rupa na svirali. Ako nam je Isus, onaj koji je sama sebe dao za naše spasenje, rekao da se trebamo boriti za spasenje, onda bi nam to trebao biti ozbiljan poticaj da još odgovornije i revnije prionemo na rad kako oko svoga, tako i oko spasenja drugih potičući spasonosnim riječima, moleći i prikazujući žrtve za njih.

S druge pak strane Isusove riječi potvrđuju koliko može biti Bogu prihvatljivo ponizno traženje kao svojevrstan napor da i mi sa svoje strane učinimo korak prema Bogu. Tako Bog prihvaća trud i nastojanje onih koji su rođeni negdje drugdje, to jest nisu vjernici po rođenju, i ne ufaju se u naravne ljudske procese, nego se s istoka i zapada, sjevera i juga trude upoznati Boga, te svoje čine staviti u izravan odnos s njime. One koji se bore oko svoga duhovnog dobra, te se trude sebe učiniti prikladnima za Božji dar spasenja, njih Bog uvažava i uračunava im u pravednost trud koji su uložili da ga pronađu i da zauzetim životom odraze spoznaju. Bog je tako milosrdan da one daleke sjeda za stol u svome kraljevstvu, a odbacuje one koji su bili mlaku i koji su uživali povlašteni status uvjereni da će po rođenju zadobiti spasenje. Uzmimo ozbiljno Isusove riječi, te krenimo u odvažnu borbu za prolazak u kraljevstvo Božje.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Objavljeno: 21. kolovoza 2016.

Možda vam se svidi