RAZMIŠLJANJE UZ NEDJELJNO EVANĐELJE

Uvjeti upisa u Isusovu školu

Isus očekuje od svojih učenika da ustraju u cjeloživotnoj školi do kraja i svladaju sve vještine koje im je Učitelj ostavio kao zadaću u svojoj školi, to jest da ustraju do kraja i dođu do vječnoga spasenja.

Gnjev na Isusa

Dok slušamo Isusovu pouku iz današnjeg Evanđelja, pretpostavljamo da bi se Isus danas izrazio slikama iz našega života i da bi progovorio jezikom našega vremena. Tako bi po svoj prilici uzeo primjere ne iz života kraljeva, nego iz iz učeničkoga života, jer svi znamo o čemu je riječ, dok o životu kraljeva i negdašnjeg vojevanja danas nemamo izravno iskustvo. U tom smislu vjerojatno bi Isus uočio kako je dobar dio roditelja ponosan na svoju djecu koja su obavili upise i započeli novu školsku ili akademsku godinu u školama koje su izabrali ili na fakultetima za koje drže da su najbolja prigoda za ostvarenje njihovih snova i želja. I ne bi on bio tužan ni nesretan što su roditelji sretni da su upisali djecu u što je moguće bolje škole ili što su studenti uspjeli prijeći prag i upisati fakultet koji su baš željeli. Nego bi radije upozorio roditelje da bdiju nad svojom djecom, da ih prate i pomažu da ustraju do kraja, a studente da budu gorljivi i temeljiti od prvoga dana. Jer ako neće ustrajati do konca godine u revnom učenju, to jest ako neće ustrajati potreban broj godina u školi i na fakultetu, onda je uzalud što su upisali ono što su željeli i sve što su do tada radili.

Stoga već pri upisu, roditelj koji upisuje dijete u školu, pogotovo ako je riječ o srednjoškolcima, trebao bi poznavati sposobnosti i domete svoga djeteta, kako ne bi s njime eksperimentirao, nego ga upisao u najprikladniju školu, uvažavajući i njegove želje i umne sklonosti. Isto vrijedi i za studenta koji bi sam za sebe trebao biti kadar procijeniti svoj domet i sklonost prema određenoj struci, to jest disciplini, u protivnom riskira ne završiti studij i razočarati se u sebi, ili pak nanijeti bolno razočaranje i onima oko sebe. Da se ne bi događali takvi promašaji i eksperimentiranja, svaka škola ili fakultet uredno ističu uvjete upisa i kriterije prema kojima se obavlja upis. Tako da svatko već unaprijed, videći uvjete, može znati o kakvoj se školi ili znanstvenoj grani radi, te može znati koliko ga ponuđeni program privlači ili odbija. Štoviše, može pretpostaviti je li dorastao težini izazova koji će pred njega staviti nastavnici i profesori. A nakon što se zainteresirani upozna s uvjetima upisa, ne može kasnije reći da nije zao što ga čeka u određenoj školi ili faksu.

Uz sve informacije koje postoje, danas smo svjedoci i sami se čudimo tolikim primjerima onih koji upišu škole i fakultete, a ne izvršavaju potom svoje obveze, uredno živeći na teret vlastitih roditelja, koji onda, podupirući ih materijalno, podupiru ih u biti u neradu i neodgovornosti, u lijenosti i zapuštenosti. Upravo zato jer im želimo sve najbolje, čudimo se srednjoškolcu i đaku koji se lijenošću upropaštava ili ne razvija svoje sposobnosti. A još više roditelja koji nisu kadri prekinuti agoniju i svoje dijete staviti na put dobra. Takvi koji ne žele izvršavati svoje obveze, možda su teoretski bili upoznati sa zahtjevima škole ili studija, ali nisu marili, jer su im prvotni ciljevi bili neki drugotni, a ne ozbiljno učenje i studij. U tom smislu snose i materijalnu i moralnu odgovornost za ono što čine i za život kakav provode.

Logično je onda da u svjetlu ovih primjera vidimo i kritički se osvrnemo na život kršćanina koji je po definiciji Isusov učenik, ali ne želi živjeti sukladno preuzetim obvezama. A život sukladno preuzetim obvezama je i čin moralne odgovornosti za sebe, svoju okolinu i svijetu u kojemu živimo. Kao što je za svaku kritiku đak koji upiše školu, a ne želi učiti, ili pak student koji upiše godinu faksa samo da stekne studentska prava, dok obveze ne planira izvršavati, još je za veću osudu kršćanin koji nosi kršćansko ime Kristova učenika, a od svoga Učitelja ne želi učiti i napredovati u znanju i mudrosti, dobroti i ljubavi. Zato i Isus, da se ne bi dogodilo da netko dođe u njegovu školu, to jest izrazi želju biti njegov učenik, a namjerava gubiti vrijeme ili, jer nije bio dobro upućen koje sve preduvjete treba ispuniti u školi ili što ga sve čeka, odmah je svojim slušateljima protumačio što se traži od njih. On je kao vrstan nastavnik ili profesor odmah dao do znanja da njegovi učenici trebaju imati potpunu spremnost ići za njim do kraja vjerni, u protivnom ne mogu doći do cilja i konačne promocije. Doziva im u svijest to da ne mogu biti njegovi učenici ako se potpuno ne posvete školi koju im on nudi, s time da im odmah ističe koji ih sadržaji, koja razina i težina studiranja čekaju. To jest odmah im ukazuje da bez posvemašnjeg predanja, odricanja, žrtve i križa ne mogu završiti njegovu školu, te im u tom smislu jasno i poručuje da je bolje da ne gube ni vrijeme ni sredstva kako bi i počinjali. A kršćanin koji polovično ispunjava svoje kršćanske zadaće, to jest koji s pola uha i svijesti sluša svoga Učitelja, nije pravi kršćanin.

Kao što je vrijedilo nekada, tako vrijedi i danas. Kao što je onda Isus primjećivao da ima onih koji ga slijede površno, iz nekog svog interesa ili osobnog prestiža, a ne poradi životnog predanja za Boga i njegovo kraljevstvo, tako i danas njegova riječ stoji kao upozorenje svima onima koji nisu shvatili ozbiljnost kršćanskog života. Jer bit hoda za Isusom nije samo u tome da je netko krenuo za njim, to jest da je formalno primio sve sakramente do neke dobri. Naprotiv, Isus očekuje od svojih učenika da ustraju u cjeloživotnoj školi do kraja i svladaju sve vještine koje im je Učitelj ostavio kao zadaću u svojoj školi, to jest da ustraju do kraja i dođu do vječnoga spasenja. Uzmimo ozbiljno Isusove riječi i idimo putem pravoga nasljedovanja kao njegovi učenici, jer nas tada iznenađuje obiljem darova i unutarnjeg bogatstva koje otkrivamo u sebi, a koje u vječnom životu dolazi do konačnog ostvarenja i ispunjenja.

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Objavljeno: 4. rujna 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi