Među neupitnim istinama ljudskoga života koje neizostavno svaki čovjek iskusi postoji ona istina o smrti. Jer nema ljudskog života kojemu smrt nije kao sjena ili naličje, kao neizbježna vjerna pratilja. Svakome čovjeku smrt je činjenica s kojom se ima suočiti, ma koliko u sebi nosio žeđ i želju za životom. Upravo mu smrt ne dopušta da život shvaća kao zemaljsku idilu, već daleko drukčiju zbiljnost pred kojom ne može zatvarati oči. Smrt koja u svojem pohodu ne zaobilazi nijednoga čovjeka, svakome daje dovoljno poticaja da se ozbiljno pozabavi činjenicom da nam nije dano na zemlji živjeti beskonačno, do kraja isplanirano i isprogramirano, već vrlo konačno i neizvjesno. Ako išta, onda nas smrt upozorava i doziva nam u svijest da nismo neograničeni i besmrtni u ovome svijetu, već bića podložna raspadljivosti i u svojoj konstituciji krhka.

Iza granice smrti

I dok se kao ljudi nalazimo pred tako važnom i snažnom činjenicom smrti, s druge strane, onome koji vjeruje u živoga Boga, smrt ne govori ništa bitnoga, što mu već nije Bog svojim životom, riječima i djelima poručio. Štoviše, smrt ne može čovjeku ostaviti takvu i toliku pouku i poruku koju mu može ostaviti sam Bog. Tko je primio dar vjere i s vjerom promatra život, pa i onda kada je pun neizvjesnosti i zagonetki, on ipak dobro zna da smrt ne izgovara istinu, barem ne cjelovitu, o čovjeku i njegovu životu. Smrt može izgovoriti samo djelomičnu istinu, za razliku od istine koju izgovara Život. Smrt nije put u život, već je prepreka životu da se ostvari, te se tako ispriječila i pred svakim od nas i na našem životnom putu. Smrt je stoga više kao neko strašilo za ptice u polju, ali ne i pravi putokaz kuda treba ići do života. Smrt nas može ustrašiti, ali nam ne može dati odgovore, niti nam podariti život za kojim težimo. Smrt nam u ustima ostavlja okus gorčine, ali nas ne može nahraniti istinskim plodovima kojima se hrani život. I dok nam oduzima dah i moć da nešto kažemo, smrt nam ne daje život i odgovore koje tražimo.

Tih istina bio je svjestan već starozavjetni mudrac koji se nije dao zbuniti, već je svoj pogled upirao prema Bogu koji može dati sve odgovore. Zato je mudar čovjek temeljio svoj život ne na smrti, već na Bogu, te je u svjetlu Božjega sjaja mnogo bolje spoznavao što je smrt i koje je njezina funkcija u ljudskome životu, kao i domet i značenje koje posjeduje. Mudrom čovjeku koji pozna Boga neće promaknuti istina o neizbježnosti smrti, ali ona nije prepreka ni granica, već samo može biti veći izazov da živi svoj život u potpunijoj i posvemašnjoj vjernosti Bogu. Mudar čovjek u životu, bez daljnjega, računa sa smrću, ali je dovoljno mudar da prikupi i priskrbi božansku snagu da je pobijedi. Mudar čovjek koji živi od Boga dobro zna da će se smrt jednom pred njega ispriječiti kao prepreka koja mu zastire obzorja i ne dopušta mu nadići granicu zemaljskoga života, no on će je jednako tako znati pobijediti, preskočiti njezinu prepreku i nadići postavljene granice i razbiti njezine okvire u koje zatvara ljude. Zato je istinski mudar čovjek onaj koji vjeruje Bogu, te zna da smrt ne može izbjeći, ali jednako tako zna da je snagom vjere i živoga zajedništva sa svojim Stvoriteljem može pobijediti.

Krist jamac života

Upravo zato je Bog poslao svoga Sina da ljudima pokaže put života i mudrosti vjere. Došavši među ljude on je svjedočio da je došao okupiti one koje mu daje Otac, te ih otkupiti vodeći ih do vječnoga doma Očeva. On je postao jamac ljubavi Božje prema čovjeku, te je i objavio ljudima da je volja Očeva da ne izgubi nikoga od onih koje mu je Otac da, već da ih uskrisi u posljednji dan. Upravo jer je bio svjestan kolika je prepreka za čovjeka smrt, on je sam došao da je svojim životom i smrću izbori pobjedu za svakoga od nas. On je prvi probio tu neprobojnu barijeru, te pregazio nepremostivi ponor kako bi svakome koji vjeruje dao sigurnost i jamstvo da, slijedeći njega, može i sam to učiniti, istom snagom kojom je on to učinio. Došavši među ljude pridružio ih je svome životu, kako bi ih učinio i dionicima plodova svoje smrti i pobjede svoga uskrsnuća. Bio je u svemu solidaran s njima u njihovu zemaljskom životu, kako bi ih učinio solidarnima u svome božanskom daru. U tom duhu je i rekao da je volja Oca nebeskoga da ‘tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i on da ga uskrisi u posljednji dan’.

Gospodin nam pomaže da napravimo vječni plan i program, te tako živimo život sukladno njegovoj riječi bez straha od smrti. Jer onaj tko ne dopusti Bogu da ga poučava o životu, jednom će se naći pred smrću i bit će prisiljen uzeti je za učiteljicu života. Onaj tko ne dopusti Bogu da ga hrani životom, jednom će se naći pred smrću koja će ga izmoriti glađu za životom. Onaj tko ne sluša Božje riječi i živi drsko i bez straha protiv Božjih zakona,  jednom će biti ispunja smrtnim strahom i podvrgnut stezi propadljivosti.

U zajedništvu s pokojnima

Stoga Isusovim pogledom promatramo drage pokojnike kojih se danas sjećamo ne kao onih kojih više nema, već kao onih koji su otišli ispred nas i iščekuju da se za njih ostvare Božja obećanja u svoj punini i obilju. Danas zato nismo tugaljivi i ne oplakujemo ih, premda nam je teško što ih nema među nama, već podižemo u Kristu pogled pun nade moleći za njih da im se što prije širom otvore vrata raja i vječnosti, kako bi čisti od svih natruha grijeha i slabosti zemnoga života, mogli uživati blaženu vječnost i promatrati lice Očevo i njegovu slavu. Spomendan vjernih pokojnika koji danas slavi Crkva postaje zahvalno sjećanje i spomen na one kojima je Isus zajamčio pobjedu nad smrću, a mi ih pratimo molitvom da se što prije oslobode svih svojih nesavršenosti i ograničenja kojima je ljudski život podložan, kako bi mogli udahnuti božanski život punim plućima, očišćenim od prašine prolaznosti i ljudske površnosti.

Stoga Crkva ovo slavlje, to jest spomendan svih vjernih pokojnika, ne slavi s tugaljivim osjećajem i neutješnim sjećanjem na one koji su nas napustili, već s osjećajem mirne radosti i sjećanjem na one koji su bili ispunjeni vjerom i u vjeri nas prethodili. Spomendan vjernih mrtvih nije trenutak za bespomoćni pogled u nedodirljivu smrt, već prije svega pogled u živoga Boga koji je darovatelj i obnovitelj života. Sjećanje na vjerne mrtve nije okretanje pogleda unazad, već podizanje pogleda punog nade prema naprijed, prema vječnosti i punini života u Bogu. U tom duhu, puni vjere i ljubavi, upravimo Gospodinu svoje molitve koje će našim dragim pokojnicima donositi milost oslobođenja iz čistilišta za cjelovit život u Bogu, a nama će podariti snagu revnosti da kao vojujuća Crkva odvažno živimo i svjedočimo ljubav Očevu prema nama i uskrsnu pobjedu Krista Gospodina kojom ćemo i sami pobijediti smrt i ući u život vječni.