Današnji evanđeoski tekst nam donosi opis jednog događaja u jeruzalemskome Hramu kada je skupina pismoznanaca i farizeja pokušala Isusa staviti u nezgodan položaj. Uhvatili su ženu zatečenu u preljubu i doveli je njemu da on izgovori nad njom svoj sud. Njegova presuda kakva god bila, bila je dvosjekli mač, te su i čekali da se izjasni što bi trebalo učiniti s dotičnom ženom. Ali njegova božanska mudrost i dobrota nadvisuje njihovu lukavost i izopačenost, pa se je njihov pakleni plan, srećom, izjalovio. Pogotovo što je tako opak plan mogao imati i tragične posljedice za jednu konkretnu osobu, bez obzira na težinu njezina prekršaja i veličinu krivice.

Kako vidimo, učinili su mnogo zloporaba u jednom činu. Ponajprije zlorabili su sveto mjesto Hrama, a time i Boga koji prebiva u Hramu. Potom, zlorabili su svetost Pisma i Mojsijev autoritet, prezirali su i gazili dostojanstvo osobe, samo kako bi imali materijala za svoje izopačene naume. Cilj im je bio suprotstaviti se Kristu, uhvatiti ga u raskoraku i osporiti njegovu božansku vjerodostojnost. A da bi u tome uspjeli, nije im bio svet ni Bog ni čovjek. Pogotovo što su sve, navodno, mogli učiniti u ime Boga, njegove riječi i zakona, te se tako predstaviti i braniteljima vjere, za razliku od Isusa za kojega su pretpostavili da će teško pristati na to da osudi ženu grešnicu, jer je bio poznat po tome da je upravo grešnicima naviještao milosrđe i oproštenje, čime bi ga optužili za bezboštvo. Tako je situacija u kojoj se našao bila krajnje opasna i pogubna, kako za njega tako i za ženu koja je bila povod ovom sporu.

Ali protiv onih koji su tražili načina kako ga pritijesniti da se ne može izvući, on je pokazao da je svetost nadahnutija od zloće, te da pronalazi izlaza čak iz bezizlaznih situacija. Za onoga tko svijet i ljude promatra Božjim očima, kao što je to činio Isus, nema bezizlaznih situacija. Tko osjeća živu Božju prisutnost, rješenje mu je uvijek nadohvat ruke, pa i onda kad ga zločesti ljudi pokušaju dovesti do nedosljednosti. Isusu je bilo dovoljno samo da raskrinka nakane onih kojima ništa nije bilo sveto, te su se služili i grijehom i grešnicima da ostvare svoje prljave interese. Pobijedio ih je njihovim oružjem, time što im nije dopustio da ga upere u drugoga, već da ga okrenu prema samima sebi: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen! Naoružani bešćutnošću i kamenjem, bili su spremni i pogubiti grešnicu, a da u nijednom trenutku nisu htjeli dovesti u pitanje sebe i svoje ponašanje. Situacija u kojoj se našla ova žena mogla im je poslužiti da preispitaju sebe, da se dodatno oni sami pročiste od zlih namisli i kamenih srca, ali isto tako da se pomole za obraćenje grešnika i svet život svoga naroda. No izostalo je sve što su trebali napraviti, te je zato Isus znao da oni zlorabe svoju poziciju u kojoj su se ušančili samo zato što njihove grijehe nitko nije tako javno i očito vidio, kao što je bio slučaj da su oni uhvatili ovu ženu u preljubu.

I kao što nije dao njima da zlorabe situaciju protiv žene, isto tako nije ni ženi ostavio prostora da zlorabi Božju dobrotu, milosrđe i oproštenje, već ju je pozvao da ne griješi više. On je nije osudio, već joj je oprostio, što joj je trebala biti životno važna lekcija na kojoj je potom mogla graditi svoju budućnost. Otkrivši milosrdnoga Boga koji prašta grijeh, imala je prigodu razabrati i smisao svoga života, te shvatiti da joj Božje zapovijedi pomažu da ne troši samu sebe u zlu i grijehu, već da se učvršćuje u svetosti i zajedništvu s Bogom.

Korizma je poziv da ne zlorabimo grijeh i grešnike, već da više pozornosti posvetimo sebi, sukladno onome što reče Gospodin: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen. Zato preispitujmo sebe i činimo pokoru za vlastite grijehe. A svatko od nas ih ima toliko da se ima čime baviti u svome duhovnom životu i rastu, ne skrećući pozornost na one koji su grešniji od nas. Doista, grešnike zlorabimo onda kad skrećemo pogled sa svoga života na tuđi grijeh, te ne vidimo da smo sami dovoljno veliki grešnici koji imaju razloga tražiti Božje milosrđe. Grijeh zlorabimo onda kada ustrajavamo u grijehu, uvjeravajući sebe i druge kako vjerujemo u Božje milosrđe, izgovarajući se na to kako je Bog dobar i kako će nam oprostiti, a da se uopće ne potrudimo promijeniti sebe i ići novim putom. Isto tako kad sebi polažemo pravo da odgađamo obraćenja, tješeći se da ima i grešnijih od nas, ili pak onda kad ustrajavamo u grijehu tvrdeći kako će biti vremena za obraćenje i pokoru.

Neka Isus svojim prstom ogoli naša srca, neka nas dovede do spoznaje grijeha, ali i do pokajanja i obraćenja, te će tada korizma za nas biti plodonosna kao stvarni susret s Bogom koji nam je dotaknuo srca i obdario nas novim životom. Tada nećemo zlorabiti ni sebe ni druge, nego ćemo iskreno ići putom svoga i tuđeg obraćenja.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net