Od prvoga dana kad je Bog stvorio čovjeka, predvidio je za njega da raste i penje se do uzvišenih granica života. Slobodno možemo reći da mu je nebo bilo granica, to jest da je bio pozvan nadići sve granice i ući u prostor neograničenog i ničim sputanog života. Međutim, ovaj Božji poziv čovjek je razumio kao neku svoju igru bez granica, pri čemu je on razumio da se u tom odnosu treba ponašati bez zadanih pravila. I dok je njemu Bog nudio da se penje i raste, on je za sebe poželio otkloniti od sebe sve Božje spone, pa i taj poziv na neograničeni život i neograničenu ljubav. Zato je odlučio igrati bez pravila, a bolje rečeno, protiv pravila koja je uspostavio sam Bog. Odlučio se ‘uspinjati’ nekom svojom stazom na kojoj nije bilo ni puta ni uputa Božjih. Mislio je da će tako zaobići i nadići granice Božje te ostvariti još uzvišenije domete nego da sluša Božji glas.

I što se više ‘penjao’ umišljen u vlastitu veličinu to se Bog morao poniznije spuštati k zemlji da ga izbavi od njega samoga i od zla i grijeha koji su vrebali na njega da ga odvedu u smrt. I što je bio uvjereniji da probija granice, to se Bog morao više vezati na njega sponama svoje ljubavi i milosrđa da ne dopusti da padne u ponor i da u ponoru propadne. Dok se svim silama trudio da se uzdigne samostalno bez pomoći Božje, Bog je jasno znao da će konačni rezultat njegovih nastojanja biti bolno prizemljenje. No kako ništa nije htio činiti na silu, Gospodin je strpljivo i ponizno pratio služeći u ljubavi i praštajući njegove pogreške i promašaje. Toliko je bio ponizan, da je dao svoga Sina ne samo da postane čovjekom i čovjeku pokaže put života i spasenja, već i da umre za njega izvlačeći ga iz jame propasti, to jest iz groba. Tako se sam Božji Sin ponizio do smrti na križu i do groba u koji je bio pokopan, čime je sišao u podzemlje ljudskog života.

No osim toga, ljudi su htjeli nastaviti kao da se nije ništa bitnoga dogodilo. Htjeli su njega ostaviti u grobu, iza svojih leđa i dalje graditi povijest bez njega, misleći da su ga se konačno oslobodili te da su oslobodili granice svoje budućnosti njegovih spona. Time su se dodatno sputali otvorenom smrću, isprljali ruke grijehom i zlom te su ubrzali proces vlastitog raspadanja. Ubijajući i stavljajući Boga u grob, nisu htjeli priznati da ubijaju i pokapaju sami sebe. I onda su Bogu iza leđa napravili činiti zlodjela i zločine jedni nad drugima, nakon čega bi se još bezočno i pitali: Gdje je Bog i ima li ga? Što čini da spriječi zlo i pakao u koji se pretvara zemlja? Ni u jednom trenutku se nisu upitali: A gdje je istinski čovjek? Nisu vidjeli da je i pravi čovjek pokopan s Bogom te je sa smrću Boga nastupila i radikalna smrt čovjeka.

Otkako se Božji Sin utjelovio i došao među nas ove su istine postale jasnijima: Kada čovjek ubija Boga i sam umire s time. Ali vrijedi i na drugi način: kada čovjek ubija čovjeka, i Bog, do kraja vezan za njegov život i sudbinu, umire s njime. Bog je doista vezao svoju sudbinu za čovjeka, da bi čovjeku omogućio da se veže svoju sudbinu uz Boga. Ovaj čudesni i milosni dar čitamo u čudu Kristova praznoga groba, o čemu posvjedočiše učenici koji su na uskrsnu jutro trčali do groba. Našli su grob otvoren i prazan. Kristova tijela nije bilo u njemu. Bilo je oslobođeno povoja koji su ostali svjedočiti da se je on oslobodio svih spona i da je rastvorio sve granice i sve okvire kojima su ga ljudi htjeli sputati. Vršeći volju Očevu i živeći uronjen u njegovu svetu ljubav ostvario je iskonski plan oslobođenja predviđen za svakog čovjeka.

Što je nama činiti nakon što vidimo sve to? Vratiti nam se na početak, na ishodište milosnog života, a to je Kristov prazni grob. Tako su učinile žene i njegovi učenici. Najprije su otišli na grob, vidjeli i povjerovali i nakon toga njega susreli i svjedočili o ovom čudesnom događaju i daru milosti. Samo u njegovu grobu možemo vidjeti da je on probio sve granice, ali ih je probio snagom ljubavi i dobrote, svjetla i života. Nije se poigravao s granicama koje je Bog dao, već je srušio one koje je čovjek sebi zadao, ne želeći živjeti prema pravilima Božjim. Zato s njime ulazimo u novo razdoblje ljudskoga života, života bez granica, pri čemu se ništa više ne priječi između nas i neba, između zemaljskog i nebeskog života. S uskrslim Kristom postajemo ostajemo još vjerniji i postojaniji u granicama božanskog života, jer samo tako možemo osloboditi se granica groba i smrtnosti, propadljivosti i propasti. Samo s njime možemo probiti sva ograničenja kojima smo sputali svoju ljudskost koja je postala robom grijeha te možemo živjeti u slobodi djece Božje. Samo s njime već sada na zemlji, unatoč tome što smo sputani okvirima vremena i prostora, ipak živimo slobodni od svih granica kao djeca kraljevstva Božjega u kojemu ćemo njega, svoga uskrslog Gospodina, hvaliti i slaviti za sve što nam je učinio, po sve vijeke vjekova.