Čitajući i dalje šesto poglavlje Ivanova Evanđelja danas slušamo Isusove riječi kojima potiče svoje suvremenike da mu se približe na vrlo konkretan način, te da počnu živjeti od njega i svakog dara koji im on dadne. Njegova besjeda je bila vrlo neobična i izazvala je mnoge upite i reakcije, no Isus nije mogao ne reći to što je smatrao vrlo važnim i za njihov život, bez obzira koliko su ga htjeli razumjeti ili ne, to jest prihvatiti ili ne. Ponajprije njegove riječi su pretpostavljale da njegovi sugovornici ne posjeduju onaj pravi i puni život, nakon čega je on sebe i svoje tijelo predstavio hranom koja u sebi sadrži taj život. Upravo jer su imali krive pretpostavke, ali i pogrešno vlastito razumijevanje života, oni su ostali zbunjeni, pa su čak i odbacili njegove riječi i pokušaj da im po svome tijelu podari vječni život.

U svojoj površnosti mi ljudi, poput Isusovih suvremenika, također mnogo toga u životu pretpostavljamo, umjesto da shvatimo koliko je bitno to što nam Bogu nudi i da se oko toga zauzmemo. Tako pretpostavljamo da znamo što je život i ne mislimo o tome koliko ga u biti imamo, a koliko je život koji imamo kao biološki i tjelesni vrlo krhak i nestalan. Time što imamo želju za životom i što se teško pomirujemo s činjenicom da će naš život doći kraju, ne znači da ga imamo. U stvari to bi nam trebalo biti upozorenje da se potrudimo oko života i da se nastojimo ispuniti životom koji ne prolazi. Mnogi ljudi i ne žele o tome misliti, pa odbijaju od sebe svaku pomisao o ozbiljnosti života, napose onog zbiljskoga. Mnogi onako izdaleka i na uopćen način drže kao da je vječni život i blaženstvo pitanje samo nekog naravnog automatizma te se događa sam po sebi. Kao da bi svaki čovjek time što je i duhovno biće bio neumrli i određen za blaženu vječnost i sreću. A u biti tako uopćenim razmišljanjima odbijamo razmišljati temeljito i korjenito o svom životu, te se onda i zauzeti oko stjecanja onih važnih sadržaja i sastavnica po kojima život postaje uistinu vječan sukladno Božjem planu prema kojem je čovjek stvoren za neprolazan život u blaženoj vječnosti.

Zato smo čuli u evanđeoskom odlomku kako Isus ističe svojim sugovornicima da trebaju tako živjeti da im to bude za vječnost: Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Jer on zna da netko može ostati i u vječnoj smrti, te mu nije oduzeta besmrtnost, ali mu se može dogoditi da mu Bog ne podari vječni život, već da ga odredi za vječnu smrt. Stoga Isus razlikuje mogućnost da čovjek živi na nekoj zemaljskoj razini, ali ističe također da je čovjek sposoban primiti onu nebesku razinu života, to jest život kao takav. No taj život koji on zove “život u sebi” nije u ljudskoj moći, te njime ljudi ne raspolažu niti ga posjeduju silom svoje naravi. Taj život je isključivo dar Božji i mogu ga primiti od Boga. Upravo taj život nam posreduje on kao Spasitelje, te je u tom smislu i rekao da u posjed takvoga života čovjek može doći jedući njegovo tijelo i pijući krv. Dakle, on ujedno očituje svoje božanstvo, jer je on onaj koji dolazi ususret ljudskoj potrebi da za neprolaznim blaženim životom. Dajući ljudima svoje besmrtno tijelo kao zalog vječnosti i lijek besmrtnosti, on im daje ono što im je najviše potrebno, a o čemu počesto ne razmišljaju ili ne vode dovoljno računa. Zato je i sam posvjedočio da Bog kao ‘živi Otac’ po svome Sinu koji ‘živi po njemu’ daje pravi, puni i neprolazni život ljudima. Otac je s tim ciljem i poslao Sina da ljudima posredstvom svoje ljudskosti ponudi pravi božanski život.

Upravo svojim utjelovljenim životom Krist jamči trajnost i neprolaznost i našoj tjelesnoj sastavnici. Došao je u susret nama i svojim tijelom omogućio da možemo primati taj uzvišeni život na način prikladan nama ljudima. Dao nam je mogućnost da se punimo božanskim životom blagujući njegovo presveto Tijelo koje je potpuno prožeto božanskom snagom i milošću. Blagovanjem njegova Tijela ne produžuje se naše ljudsko postojanje na zemlji, u vremenu i prostoru, već primamo novu kvalitetu života. Po njemu se ispunjamo besmrtnim i neprolaznim životom koji nam očituje bit i smisao i našeg zemaljskog postojanja, jer nas Bog nije stvorio za propast, već da bi nam objavio svoju slavu i ispunio nas svojim životom. U tom smislu odjekuje i poticaj sv. Pavla Efežanima: Punite se Duhom! Apostol hoće reći: Punite se Božjim životom, Božjom snagom, mudrošću i milošću. A najjednostavniji način je da se punimo time je da blagujemo tijelo našeg Gospodina, na što nas je on sam potaknuo.

Ne budimo stoga anemični ljudi kad imamo nadohvat ruke dar Božjega života iz kojega nam struji obilje svakog blagoslova. Budimo odgovorni i pred svojim životom, jer kako ozbiljni budemo pred blagovanjem Kristova Tijela, to ćemo sebi priskrbiti obilniji dar života. Ne budimo tvrdokorni i nepomični, već sa svim duhovnim žarom primajmo Kristovo tijelo, punimo se njegovim životom za koji smo i stvoreni, da bismo ga jedno uživali u slavi nebeskoj kad u potpunosti budemo živjeli u njemu i po njemu.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net