Jednostavnije je izdvojiti neku svotu novca za Isusa, te potom nastaviti slijediti ga izdaleka kao da se nas ništa osobno ne tiče, nego ići za njim izlažući se nerazumijevanju i odbacivanju u društvu, ili pak strepeći da će netko digne ruku na te.

U nizu tema o kojima razmišljamo ovih korizmenih nedjelja današnje Evanđelje na poseban način ocrtava profil Isusova učenika ističući pri tome potrebu da istinski učenik treba služiti Isusu. O tome svjedoče vrlo jasne Isusove riječi kojima poziva učenike da idu za njim: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. Ovakva izjava je vrlo neobična, te zahtjeva podrobnije tumačenje. Po svoj prilici Isus je uočio određenu nepravilnost kod svojih učenika. Za pretpostaviti je da su prema njemu bili blagonakloni, spremni biti na raspolaganju i služiti mu, no imali su velike rezerve prema nekim njegovim riječima i stavovima, to jest nisu ga slijedili potpuno i cjelovito, već prema svome ljudskom nahođenju.

Ali kad Isus očekuje da onaj koji mu želi služiti ide za njim, onda ne misli samo na izvanjsko hodanje, već na duhovno nasljedovanje. Ići za njim ne znači biti mu u pratnji ili eventualno slijediti trag njegovih stopa od mjesta do mjesta, već znači ići za njim u duhovnome smislu. Očito su mnogi učenici izražavali spremnost služiti mu, pri čemu su mu stavljali na raspolaganje svoja zemaljska dobra, napose jelo i gostoprimstvo. Znali su mu reći da će ići za njim kamo god krene, no sve to je bilo nedovoljno u odnosu na ono što je on mislio kad ih je pozivao da dođu za njim. Jer on je znao da je mnogo važnije da ga nasljeduju, nego da ga samo slijede izvanjski slijede. Mnogi su ga uvažavali kao posebnog učitelja, velikog proroka, moćnoga čudotvorca, te su mu u tom duhu iskazivali poštovanje. Čak su ga podupirali u vršenju poslanja, ali je on znao da postoji i jedna druga razina, mnogo važnija i uzvišenija.

Doista, više od svih izvanjskih djela i počasti koje su mu mogli iskazati bilo je to da ga nasljeduju vlastitim životom. I to na način da budu spremni iz dana u dan umirati, pa čak i život dati za svoja uvjerenja. Jer ići za njim značilo je ići u smrt, putem i logikom pšeničnoga zrna, kako on sam reče, označujući put umiranja istinskim putom života. Upravo zato je mnogima bilo lakše služiti mu izvana nego ići za njim.

Slično možemo uočiti i danas, ne samo za mnoge mlake kršćane koji su daleko od Krista, već i za nas koji smo mu bliže jer svakodnevno s njime komuniciramo i nedjeljom sudjelujemo na svetoj misi. Početo mu, naime, služimo vršeći određene zadaće koje su nam naredili drugi ili smo ih odredili samima sebi, ali smo daleko od toga da ga slijedimo vjerno i dosljedno savršenim predanjem kako nas je sam učio. Mnogi od nas su možda i ove korizme odlučili napraviti neku pokoru ili žrtvu u ime toga što su vjernici, ali nam se stegne srce od pomisli da napravimo pokoji korak više u hodu za njim. Kad vidimo koliko toga bismo imali još učiniti u svome životu na vlastitoj duhovnoj izgradnji i cjelovitijoj vjernosti, zastane nam dah. Bez daljnjega, lakša je nešto odrediti u njegovo ime i potom nastaviti mirno živjeti kao da se ništa nije dogodilo, nego ići za njim suobličujući mu se duhovno. Lakše je ispuniti neku vjersku odredbu ili pohađati obred, nego prihvatiti njegovo umiranje u svome tijelu iz dana u dan. Jednostavnije je izdvojiti neku svotu novca za Isusa, te potom nastaviti slijediti ga izdaleka kao da se nas ništa osobno ne tiče, nego ići za njim izlažući se nerazumijevanju i odbacivanju u društvu, ili pak strepeći da će netko digne ruku na te.

Upravo zato je Isus i izgovorio ove riječi da pokaže koliko je važnije od svega vjerno ići za nasljedujući njega, nego usputno ili samo izvanjski sudjelovati u njegovu poslanju. Zato pravo služenje kojim se može očitovati Kristov učenik jest upravo služenje vjernim životom, a ne samo zadovoljavanjem izvanjskih formi. Samo tako i onaj koji služi Isusu može imati istu sudbinu i istu nagradu, kako reče sam Gospodin: I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Ove riječi izgovorene sa svom ozbiljnošću potrebno je tako i prihvaćati, napose u korizmenom vremenu kad se trudimo intenzivnije ići za Isusom u stvarnom duhovnom smislu slijedeći ga svojim životom. Korizma je kao škola križa i umiranja i vrijeme intenzivnog uhodavanja u Kristov život, te stoga iskoristimo Gospodinov poziv, te mu nastojmo služiti vlastitim životom, to jest nasljedujući ga i usvajajući sve čemu nas je učio. Budimo mu vjerni kako bismo kao preporođeni ljudi koji dijele njegovu sudbinu mogli u potpunosti biti s njime, te potom primiti i nagradu života vječnoga iz Očeve ruke.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net