NEDJELJNO RAZMATRANJE DON IVANA BODROŽIĆA

Pastiri kao dar milosrđa

Isus doista nije bio nijemi pastir koji nema što reći svome stadu, nego pastir koji ima moćne riječi života vječnoga, pa će i reći da im daje život vječni, te neće propasti nikada.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

U kratkom odlomku današnjeg Evanđelja Isus izražava nekoliko značajnih istina o odnosu Boga i njegova naroda. Jedna od tih je da je Bog pastir svoga stada, to jest da je on, ne neograničeni gospodar koji raspolaže ovcama svojevoljno, svojeglavo i na bezobziran način, nego slika pastira izražava skrb kojom Bog skrbi za svoje stado vodeći ga najboljim i najsigurnijim putem, te pribavljajući mu najsočniju i najkrepkiju hranu. Istina, odnos pastira i ovce uvijek izriče i svojevrsnu pripadnost, ali u prvom redu pripadnost zajedništva i međusobne upućenosti, a ne gospodarenja i neodgovorne zloporabe.

Ali jer ljudska povijest nije bezazlena, niti je bez protivština koje prate svakog čovjeka i narod, tako je uvijek bilo grabežljivih zvijeri koje su napadale i ugrožavale pojedince i narod u cjelini. Zato je narodu trebalo pouzdanih pastira, to jest povijest Božjeg naroda je bila toliko teška da je bilo prijeko potrebno da sam Bog bude pastir svome stadu. A on je kao pastir od svoga naroda očekivao da hodi drugačijim putovima nego su to činili narodi i pojedinci koji nisu upoznali pravo lice Božje. S time da hodeći drugačijim putem koji nije put grabežljivosti, zloće i mržnje, nego svetosti i dobrote, narod je sebe lišavao onih ljudskih sredstava zaštite, te je dodatno u svojoj krhkosti bio izložen i ranjiv. Upravo zato je u povijesti bila neophodna dodatna Božja skrb za narod, bilo ona tjelesna i zemaljska, bilo ona duhovna. Bog je, doista, morao paziti da narod ne nastrada potpuno od drugih naroda, te ga je spašavao i jamčio mu zaštitu kao nagradu za vjernost prema njegovoj riječi. S druge pak strane kao pastir budno je bdio da se njegov narod ne izopači iznutra, te da tako ne ode u vječnu propast.

Tako je Bog pokazivao da mu nije bilo svejedno što će biti ne samo s narodom u cjelini, nego i sa svakim pojedincem, sa svakom ovcom njegova stada, slikovito rečeno. U tom smislu je Bog podizao u svom narodu pojedince koji su mogli skrbiti oko dobrobiti naroda, te ga, koliko je bilo u njihovoj moći, štititi od uljeza i grabežljivaca kojih je bilo u svim povijesnim razdobljima. Tim istim pastirima povjerit će ove dvije temeljne zadaće da ih vrše u njegovo ime, sve dok ne dođe onaj koji će biti Bog Pastir svoga stada. U situaciji u kojoj bi se netko ponašao kao ovca neposlušna Božjem glasu, pastiri su imali zadaću opomenuti je dovodeći je na pravi put, kao što su imali zadaću braniti stado od vanjskih grabežljivaca koji su ga se htjeli domoći i opustošiti. U svakom slučaju, pastiri nisu primili poslanje da zlostavljaju ovce Božjeg stada, pa i onda kad trebaju koriti i opominjati, nego da ih privode k spasenju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No s druge pak strane ti isti ljudski pastiri bili su i sami nesavršeni, te u svojoj ljudskoj slabosti nisu mogli ponuditi cjelovitu i neslomivu zaštitu, to jest nisu uspijevali posredovati božanski život u svoj njegovoj punini, jer je on bio prava zaštita narodu Božjemu. A dok je narod iščekivao da se pojavi obećani Pastir, poslan od samoga Boga, Gospodin Isus je jasno rekao, kako smo čuli i u današnjem odlomku, da je upravo on taj pastir po kojem se Bog smilovao svome narodu udjeljujući mu milosrdnu zaštitu. On je pravi Pastir Bog jer je jedno s Ocem, te svojim ovcama nudi božansku pomoć, kako je bilo obećano u Starom zavjetu. A kao Pastir Isus ispunjava i dvije temeljne pastirske zadaće, što je razvidno iz današnjeg evanđeoskog odlomka. Prva zadaća je bila u unutarnjoj izgradnji stada, a koja se temeljila na poučavanju i opominjanju. Kako bi pokazao da to vrši i ispunjava, Gospodin će reći: Ovce moje slušaju glas moj. On doista nije bio nijemi pastir koji nema što reći svome stadu, nego pastir koji ima moćne riječi života vječnoga, pa će i reći da im daje život vječni, te neće propasti nikada. Osim toga on jamči svojim ovcama i cijelom stadu zaštitu i od protivnika izvana, te zato i kaže da ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke. Tako je Isus vrlo zorno navijestio svojim učenicima da je on pravi pastir, jer na neizreciv način vrši pastirsku službu dajući svojim ovcama život vječni, što nijedan ljudski pastir nije mogao učiniti.

No nakon što je Gospodin ispunio pastirsku službu, iza sebe je u Crkvi ostavio pastire kojima je dao istu dvostruku zadaću: da poučavaju Božje stado iznutra, te da ga štite od grabežljivaca izvana. Ili slikovito rečeno, da imaju prepoznatljiv i jasan glas, te da imaju snažnu i čvrstu ruku iz koje nitko ne može ugrabiti ovce Gospodinove. A kako bi to postigli neophodne su dvije stvari, koje opet kao poticaj pronalazimo u Isusovom riječima. Kao što on posvjedoči da svoje ovce vodi istinskim Božjim glasom i čuva snažnom rukom, tako trebaju i današnji pastiri voditi povjereno stado vjerni njegovu glasu i snažnoj mišici. Nije dovoljno da samo govore u ime Kristovo, nego da i djelima posvjedoče da Kristu pripadaju, jer je ruka simbol djela. Ovce će biti sigurne ako su oni i riječju i djelom vjerodostojni, to jest ako se drže Isusova nauka i ako djelima potvrđuju to što propovijedaju.

Zato je danas cijela Crkva pozvana moliti za dar takvih pastira koji će revnošću svoga života potvrditi da su dostojni poziva. Jer njima je poziv nastaviti poslanje Krista uskrsloga, to jest propovijedati njegovo uskrsnuće, te ga svjedočiti živeći od uskrsnuća i za uskrsnuće. Samo kao takvi bit će ispružena i produžena ruka Božjega milosrđa koje je Božjem puku došlo po Isusu, velikom Pastiru ovaca, te nitko neće moći iz njihove ruke ugrabiti povjerene ovce kojima oni u ime Kristovo daju život vječni i privode ih u vječno zajedništvo s Ocem i Sinom i Duhom Svetim.

don Ivan Bodrožić


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 17. travnja 2016.

Možda vam se svidi