U današnjem evanđeoskom odlomku evanđelist Matej nas izvještava o početku Isusove navjestiteljske djelatnosti. Prema njegovim uvidima, Isus je započeo svoje djelovanje u Galileji, te on nastoji ponuditi i obrazloženje Isusove odluke, to jest izbora mjesta za početak javnog djelovanja. Razlog za to Matej vidi u činjenici da je Galileja poganska, što znači najpotrebnija Božjeg očitovanja, jer je ležala u tami zablude. Pri tome se Evanđelist poziva na tekst iz proroka Izaije koji o tome jasno svjedoči: Zemlja Zebulonova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, a s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.

Kako vidimo Evanđelist smatra da Isus započinje svoje djelovanje tamo gdje je najpotrebnije, među onima koji su bili udaljeni od središta bogoštovlja u Božjem narodu, jer je došao i njih privesti pravome svjetlu i istini Božjoj. Zato su upravo Galilejci imali čast prvi vidjeti Spasitelja slušajući poziv na obraćenje. A Isus doista nije bježao od stvarnosti, pa ni onda kad je trebao ispravno propitati stanje svoga naroda. Nije se stoga zavaravao idealnim stanjem i savršenom vjernošću svoga naroda Božjoj riječi, volji i Zakonu, već je započeo propovijedati obraćenje počevši upravo od članova svoga naroda. Ne zanoseći se iluzijama niti u rodnome kraju gdje je odrastao, započeo je odvažno propovijedati, svjestan da i u njegovu kraju i u njegovim sunarodnjacima ima poganstva. Uostalom ako je htio dobrobiti svijetu i svakome čovjeku, znao je da mu valja započeti od vlastitog naroda, koji je trebao oduševiti za kraljevstvo nebesko. Tek nakon što bi ih obraćenjem očistio od poganstva, mogao je računati na njihovu oduševljenu suradnju.

Premda je židovski narod biološki, tradicionalno i statistički bio vjernički narod, Isus se nije zavaravao, već je znao da obnovu lica zemlje treba započeti od svoga naroda. Cilj mu je bio osloboditi narod od natruha poganstva koje su se uvlačile u srce i dušu samoga naroda, pa i onda kad je taj narod bio Božji narod. Stoga ni mi danas se ne bismo smjeli drukčije postaviti od Isusa, niti bismo se smjeli zanositi i zavaravati starom slavom svoga naroda, pa se uljuljati u uvjerenja kako smo mi dobri i kako nam ne treba obraćenja. Jer svi mi ako ne živimo svjesni Boga i njegove žive prisutnosti, sigurno se poganiziramo. Pogotovo ako uz to živimo u društvu i okruženju izrazitih neopoganskih opredjeljenja i nastojanja. Zato vjera ni u našem narodu nije bila snažna zahvaljujući samo povijesnom naslijeđu naših dičnih pradjedova i izuzetnih primjera vjere u različitim povijesnim razdobljima, već prije svega prema stavu i duhovnim izborima trenutno živućega naraštaja. Jer sve što su pređi stoljećima branili i namrli, samo jedan naraštaj može lako upropastiti i zanemariti, jednom riječju poganizirati.

Doista, nećemo ostati vjerničkim i katoličkim narodom čuvajući samo slavne predaje starih, već ukoliko budemo slijedili uzvišene primjere vjere i mi sami. Jer se vjera ne može živjeti silom biologije ni predaje, ni statistika ni popisa pučanstva. Vjera je živa datost, to jest živi odnos Boga i čovjeka. Ona ne može biti bezlična kategorija, već izrazito osobna i životna. Ukoliko postaje neosobna i neživotna, to je samo znak da nam se duša poganizira, jer ne osjeća potrebu osobnog živog zajedništva s Bogom. A što vrijedi za dušu pojedinca, vrijedi onda i za dušu i bit naroda. Ako je Isus imao razloga osloboditi dušu svoga naroda i svih koji su ga slušali, od poganstva grijeha i zla, od mraka i zablude, zar mislimo da nama danas ne treba antipoganska terapija samo zato što živimo u 21. stoljeću?

Bilo bi uistinu dobro da se ne zavaravamo živeći na lažnim lovorikama povijesti. Svima nam je upravljen Isusov poziv na obraćenje i svima nam je neophodan. Svi mi, tko manje tko više, u sebi nosimo dijelom i ono pogansko naslijeđe staroga Adama, poradi čega je i naša domovina dijelom poganska Hrvatska. Bez obzira što se nazivamo vjernicima, pogani smo u onoj mjeri u kojoj ne živimo zdušno za kraljevstvo njegovo. Bez obzira što se držimo vjerničkim narodom prema statistikama i popisima građana, pogani smo u onoj mjeri u kojoj ne živimo živo zajedništvo s Bogom, već udaljeno od njega. Bez obzira koliko sami sebe smatrali vjernicima, pogani smo u onoj mjeri u kojoj ne osjećamo potrebu obraćenja, to jest živimo ravnodušno prema Evanđelju i riječi Isusovoj.

Trgnimo se stoga iz poganske uljuljanosti u koju nas stavlja grijeh, zlo i slabost, te nastojmo snivati san o narodu i zemlji koji je toliko katolički koliko ozbiljno uzima u obzir Isusovu riječ i poziv za obraćenjem polazeći od samoga sebe. Nije dostatno čuvati vjerničku tradiciju, već je neophodno živjeti vjerničkim životom. Niti nas može utješiti da samo tijekom povijesti bili vjernički narod, ako danas iz svoga društva i življenja ne iskorijenimo nove oblike poganstva koji hvataju maha i u našem mišljenju i djelovanju. Ako želimo dobro sebi i svome narodu, onda ne ćemo bježati od činjenice da samo se poganizirali u svome osobnom i obiteljskom životu, kao i na tolikim drugim područjima gdje vlada duhovno neznanje i grijeh, već ćemo se uhvatiti u koštac upravo s tim poganstvom koje nam guši dušu i oduzima radost života. Vrijeme je da pokažemo koliko vjerujemo svome Učitelju time što ćemo se suprotstaviti poganstvu bezboštva i ugroze čovjeka, iskorištavanja i zloporaba, nepravdi i prijezira, tlačenja i gaženja malenih u našemu narodu i društvu. Vrijeme je da raskrinkamo poganstvo koje se krije pod maskom humanizma i sloboda, modernih mišljenja i napretka, a koje nije ništa drugo već rastakanje vrijednosti kojima nas je Bog obdario. Obratimo se, zdušno i ozbiljno, te s Isusovom snagom i ljubavlju svoj narod i društvo očistimo od poganstva i pretvorimo u kraljevstvo nebesko.

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net