U svom mesijanskom djelovanju Gospodin Isus je pokazao svoju božansku moć liječeći bolesne od raznih bolesti. U današnjem pak Evanđelju imamo opisan događaj kad Isus oslobađa desetoricu gubavaca od njihove neizlječive bolesti u jednom selu kojim je prolazio dok je putovao u Jeruzalem. No nakon što ih je izliječio desetoricu, dogodilo se da je se vratio zahvaliti mu samo jedan, i to Samarijanac. Isus to nije mogao ne opaziti, te je onda i prokomentirao pitajući se: Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca?

Njegovo razočaranje i doza tuge i prijekora u glasu nije bila zbog povrijeđenog ponosa ili taštine, jer on nije imao krivog ponosa i grješne taštine, nego je bio iskreno zabrinut kako se moglo dogoditi da budu nezahvalni Bogu upravo oni koji su mu trebali vjerovati kao članovi izabranog naroda. Bilo mu je žao njih koji su više držali do vlastitog tjelesnog ozdravljenja, nego do zahvalnosti Bogu i vjere u njega, jer su mogli nakon svega i duhovno ozdraviti. Tako su zbog velike sreće što su tjelesno ozdravili propustili prigodu cjelovitog Božjeg zahvata u svoj život putem vjere. Da su povjerovali Isusu, kao što je učinio Samarijanac, mogli su duhovno ozdraviti, te bi tako sebi priskrbili dodatnu dobrobit koju je Isus donio svijetu.

Možda bismo ovu situacije u kojoj je jedan od desetorice bio zahvalan mogli primijeniti i na situaciju u našem društvu i narodu. Dok se naš narod po provedenim istraživanjima i statistikama izjašnjava kao devedeset postotno katolički narod, dotle bismo se, videći stanje vjerničke gorljivosti, mogli iz nedjelje u nedjelju pitati: Gdje je onih 90 posto od svih koji vjeruju? Jer činjenice govore kako pohađanje nedjeljne svete mise i revan život prema kršćanskim vrijednostima prakticira tek nekih deset do dvadeset posto našeg naroda. A svoje blago, dobrobit i blagodati duhovnog kapitala Bog je ostavio cijelom narodu, a ne samo nekim pojedincima. Cijelom narodu je Krist podario svoje darove i pozvao svih na duhovnu čistoću i na blagoslov kršćanske vjere. Sve nas je krštenjem očistio od gube grijeha, otvorio oči za spoznaju Boga, te svima želi puninu vječnoga života, a opet dobar dio ne mari više za to. Zato će nas svih jednom pitati: A gdje je onih devet, to jest gdje je onih devedeset posto naroda? Zašto se oni ne drže riječi i puta života? Zašto nemaju živu vjeru i zašto nisu pristupili Kristu da ih on još dodatno obdari spasenjem?

Kao što ne znamo zašto se devetorica ozdravljenih gubavaca nisu vratili Gospodinu zahvaliti, tako isto ne znamo zašto dobar dio ljudi prelazi preko Božjih dobročinstava, te ne samo da njemu ne zahvaljuju već sebe lišavaju dodatnoga dobra. Svakako znamo da je Isusu stalo do njih. Ne toliko do zahvalnosti radi sebe, već do njih jer zna da su oni u svemu tome najveći gubitnici, jer su eventualno instrumentalizirali Isusa za neke svoje potrebe, nakon čega su mu okrenuli leđa kad su procijenili da im on više ne treba za tjelesnu dobrobit i zdravlje. Nešto slično se događa i danas, kao i tijekom naše povijesti, kad vidimo kako su se mnogi okretali Crkvi i tražili pomoć u onim opasnim situacijama i vremenima kad je trebalo ginuti i davati život za narod, ali čim je opasnost prošla, mnogi se zadovoljili svojom dobrobiti, te zabavili blagostanjem. Tako su vrlo brzo zaboravili što je bilo nedugo prije toga, kao što i gubavci zaboraviše da su bili gubavi i tko ih je izliječio.

No mi koji vjerujemo u Gospodina i koji dijelimo s njime istu zabrinutost za vjeru i spasenje one većine koja je zanemarila svoje krsne blagodati, ili ih nikada nije ni bila svjesna, te su vrlo brzo u praksi odlutali od Isusa i od vjere koju je on donio svijetu, a Crkva je naviješta. Na nama je da se trajno preispitujemo da nismo možda i sami odgovorni što naša braća lutaju daleko od Gospodina. Upravo zbog toga truditi nam se da mu mi prvi budemo još više zahvalni, kako bismo drugima posvjedočili da sa zahvalnošću primamo još veća dobra. Potom nam je trajno moliti za obraćenje i dolazak k Gospodinu svih onih kojima je iskazao svoja dobročinstva, da spoznaju koliku im je milost Gospodin iskazao, te da ne budu sebični i neuviđavni misleći samo na vremenite i zemaljske dobrobiti, već da žive u punom zajedništvu s Gospodinom i da na taj način prime puninu koju im on podaruje.

Ako nas je vjera u Krista Isusa spasila, te ako smo osjetili zahvalnost doista svjesni svega što je za nas učinio, poslušajmo njegove riječi: Ustani, vjera te je tvoja spasila. Ustanimo i pođimo ususret onoj devetorici, to jest onoj većini od devedeset posto i navijestimo im radost susreta s njim, potičimo ih da i sami vjerom krenu odvažno prema njemu, da povjeruju kao osoba osobi u Boga živoga, kako bi ih Bog dodatno preobrazio i obdario nebeskim obličjem i neprolaznom slavom.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net