U današnjem evanđeoskom odlomku Isus govori o važnosti molitve, ali također o nekim obilježjima prave molitve koja ne bi smjela biti samo običaj ili navika, već biti živa i gorljiva stvarnost zajedništva s Bogom. Stoga Isus da bi svojim slušateljima do kraja predočio potrebu i važnost molitve, priča im prispodobu o udovici koja je išla do gradskog suca tražiti da je zaštiti od tužitelja.

U nemoći da išta drugo napravi, svoj zahtjev je oblikovala u obliku zamolbe: Obrani me od moga tužitelja!

Ona kao udovica slika je one nezaštićene kategorije ljudi u društvu koja sama nema moći ni utjecaja izboriti se za svoja prava, bolje reći zaštititi se od nepravdi i zloporaba moći u ovome svijetu, te stoga vapi onima koji to mogu učiniti. Pri tome ne traži nikakvu povlasticu za sebe u društvu, već samo poštivanje prava koja bi trebala prema zakonu imati. A kako stvari stoje, do moćnika ovoga svijeta nije mogla doći služeći se sredstvima kojima oni raspolažu, to jest vezama, novcem, moću, mitom, itd. Ničim od toga nije raspolagala, te joj je jedino ostala ustrajnost i uporno traženje, moleći i preklinjući da se njezin slučaj riješi sukladno pravu i pravici. Pa i onda kad je znala da pravo i zakone u njezinu gradu primjenjuju nepravedni ljudi, kao što je bio spomenuti sudac.

Upornost ove žene, međutim, urodila je plodom kad joj već pravosudni sustav po sebi nije omogućio zaštitu. Jer i sudac koji je morao biti iznad strana, te nepristrano primjenjivati zakone jamčeći provođenje pravednosti u društvu, i sam je kalkulirao.

Dobro je znao koliko je opasno ponekad stati na stranu istine i pravde, jer je to značilo u isto vrijeme da će stati na žulj nekom od bezočnih moćnika i bezakonika, što je bilo vrlo riskantno, te i opasno po život. A od jedne sirote udovice mu nije prijetila opasnost niti u slučaju da izigra zakone i presudi protiv nje, to jest protiv zakona i pravednosti. Zato je sebi eventualno mogao priuštiti da zažmiri pred objektivnim zakonima, te da ne brani njezin slučaj. Mnogo veći rizik mu je bio da dođe na udar nekog moćnog tužitelja, nego da se zamjeri jednoj sirotoj ženi koja ne bi bila u stanju niti osvetiti mu se za takvu bezočnost. Zbog ustrajnosti ove žene, ishod je, međutim, ipak bio pozitivan, te je on pristao učiniti što treba samo da je se riješi, te da ga više ne dolazi gnjaviti.

No ovakva životna iskustva, koja su na žalost dio ljudske stvarnosti, počesto se preslikavaju na naše mišljenje i o Bogu. Stoga bi se moglo nametnuti pitanje zašto uopće treba Boga moliti za pravednu i korisnu stvar, ako je on pravedan i dobar? Nije li i on pomalo nepravedan kad dopušta da u ovome svijetu nepravedni tužitelji zlorabe svoje položaje i nadmoć nad običnim ljudima?

Mogli bismo steći dojam da Bog nije toliko dobar jer odgađa našu stvar, jer stavlja sa strane naše molitve i zamolbe, jer nas ne čuje kad nešto od njega tražimo. Može nam se dogoditi da ga smatramo nehajnim jer ne uslišava svaku našu zamolbu, a pogotovo što je ne uslišava odmah.

No na ovakva promišljanja i eventualne primjedbe na Božji račun, Gospodin Isus daje odgovor time što uočava korist od svesrdne i ustrajne molitve za one koji mole. Osim toga, vukući paralelu s prispodobom, jasno nam je htio ukazati da je u svijetu u kojemu živimo počesto ugroženo naše duhovno dobro, te nam je, prije svega, potrebna zaštita tog dobra.

Opasnost je da tamo gdje živimo izgubimo vjeru, da zanemarimo božanske vrijednosti, da odbacimo zajedništvo s njime, da prezremo ljubav koju nam daruje. Okruženje u kojemu živimo i stil života koji usvajamo u društvu, ne pogoduju zaštiti tih najizvrsnijih vrijednosti od Boga danih, a koje smo pozvani sačuvati kao neprocjenjivo dobro koje nam osigurava prolaz u vječni život. Stoga smo sami po sebi, kao vjernici, nezaštićeni poradi činjenice da u ovome svijetu oni moćni “tužitelji” ovoga svijeta se redovito bore protiv božanskih vrijednosti, te smo im mi prvi, koji ih štitimo, na udaru, jer ih sprječavamo da stvaraju nepravedan svijet.

Premda se oni izgovaraju da stvaraju svijet prema mjerilima ljudske pravde, mi dobro znamo da takav svijet nije dostatan, niti je moguće ostvariti svijet ljudske pravde, ako se zanemari Božja pravednost. Upravo u takvom svijetu oni koji Bogu vapiju i uzdaju se u njegovu pravednost, te je žele unijeti u ovaj svijet kao vrhovno dobro i mjeru ljudske pravednosti, nalaze se na udaru nepravednih tužitelja koji ih zbog toga progone, jer bi htjeli ovaj svijet učiniti isključivo ljudskim, prema mjeri ljudskoga razuma i ljudske pravednosti.

Mi, međutim, vrlo dobro znamo da se takav ljudski pokušaj izrodi, te vrlo brzo stvori one koji “se Boga ne boje nit za ljude mare”, te kasnije zlorabe vlastiti položaj i nadmoć nad drugim ljudima. Na to Isus želi ukazati ovom prispodobom i nama. Vjernik u svijetu u kojemu živimo nailazi na mnoge nepravde i protivštine. Baš zato je pozvan imati veliku ustrajnost i upornost kojom će braniti pravu istinu o životu, te će svojom ustrajnošću doprinijeti da nepravedni suci ipak otvore oči, te se okrenu na stranu pravoga dobra. A u svijetu u kojem živimo pomoć ne trebamo tražiti sa strane, nego prije svega u molitvi i iskrenom zajedništvu s Bogom koji zdušno brani svoje izabrane da im se ne dogodi ništa zla u svijetu, pa i onda kad odgađa njihovu stvar do onog trenutka kad će on preuzeti sud u svoje ruke.

Do tada ostavio nas je izložene kao što je bila izložena udovica iz prispodobe, koja je ipak svojom ustrajnošću učinila malo plemenitijim srce jednog nepravednog čovjeka, te je bila na braniku pravde, kao što je i nama biti na braniku neprolaznih vrijednosti. Od nepravdi kojima su izloženi, jer se preko njihovih leđa prebijaju interesi moćnika, Božji izabrani se mogu zaštititi samo svesrdnom molitvom koja im daje ustrajnost u obrani dobra i pravednosti u svijetu. Molitva ponajprije izgrađuje one koji mole i utvrđuje njihov karakter, tako da nije nikad besplodna, a Bog nikad nije daleko od molitelja. I kao što je po ustrajnosti jedne udovice svijet postao malo humanijim, tako i nas Bog postavlja da se poput nje borimo za bolji svijet ustrajnošću i molitvom da se razmekšaju srca nepravednih tužitelja i sudaca u ovom svijetu.

Tako Bog, po ustrajnosti koju nam daruje u dobru i pravednosti, silazi među nas i brani našu stvar. Na taj način nas učvršćuje u vjeri, kako bi Sin Čovječji kada dođe ipak mogao naći vjere na zemlji, koje nema bez prokušane ustrajnosti. Stoga budimo, poput udovice iz prispodobe, ustrajni u molitvi, koja učvršćuje naša srca u dobru i u vjeri, kako bismo ovaj svijet učinili malo ljudskijim, te kako bismo svojim tihim svjedočanstvom doprinosili obraćenju srca Gospodinu i postojano stremili svi zajedno prema životu vječnome kao svome konačnom ostvarenju.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net