U kronologiji Isusova života i djelovanja, evanđelist sveti Marko zapisa kako je Isus, nakon što je Ivan Krstitelj bio uhićen, otišao iz Judeje u Galileju gdje je započeo svoje djelovanje. Zanimljivo da njegovo djelovanje u početku nije bilo nešto izuzetno posebno ili drukčije od Ivanova djelovanja.

Otišavši u Galileju Isus jednostavno propovijeda, kao što je činio i Ivan. Tako vidimo da nije skretao pozornosti na sebe, već je bio predan sadržaju Božjega kraljevstva koji je imao prenijeti. Međutim i glede sadržaja s jedne strane je bilo uočljivo da nije bilo razlika između njega i Ivana, dok je s druge pak bilo određenih razlika. Kao što je Ivan pozivao na obraćenje i pokoru, tako je činio i Isus koji je i sam poručivao ljudima: Obratite se i vjerujte evanđelju! No ujedno je ipak bila riječ o radikalnoj novosti koja se dogodila između Ivanova i njegova propovijedanja. Dok je Ivan isticao da je Mesija blizu i da njegovo kraljevstvo s njime ima doći, Isus je već naglašavao kako se ispunilo vrijeme, te da se kraljevstvo Božje približilo na način da već djeluje među ljudima. Doista, približilo se u tolikoj mjeri da se već počelo ostvarivati, te je se prema njemu trebalo konačno odrediti. A to određenje se može opisati na dvojak način: trebalo je, naime, prijeći preko njegova praga i ući u prostor tog kraljevstva ili pak dopustiti mu da, po obraćenju, ono uđe u nas. Točnije rečeno, trebalo je dopusti Isusu da uđe u naš život, po čemu onda kraljevstvo ulazi u nas, nakon čega nas iznutra potiče da svoj život živimo sukladno njegovu.

No vrlo je zanimljivo kako Gospodin uz elemente koji su bili prisutni i prije, daje svoj doprinos i unosi novost glede propovjedničke službe. Ne smije se previdjeti da je služba propovjednika koju on vrši prije svega izuzetan čin poniznosti. On prihvaća među nama ljudima pronositi Božji navještaj, to jest navještaj Božjega kraljevstva koje se uprisutnjuje, a ne navještaj ljudskog kraljevstva i njegovih interesa, što je počesto nezahvalno. Služba propovjednika nije bila usmjerena k stjecanju slave i pokazivanja govorničkih vještina, kako su činili grčki i rimski govornici onoga vremena koji su se natjecali u tome tko će pripremiti ljepše i zanimljivije govore. Poslanje koje on vrši prije svega je služenje u poniznosti pri čemu se sam ne ustručava od truda i napora hoditi po selima i gradovima, počesto i po zapuštenim sredinama, noseći radosnu vijest, a ne primajući za uzvrat ni slave ni časti. Njegova služba je bila služba izloženog propovjednika koji je na rubu gladi i žeđi, te pri tome riskira biti proglašen nepoželjnim u mnogim sredinama. A da se ne spominje koliko je bilo onih koji nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti i prihvatiti ono što je on sam govorio.

Hoditi po Galileji i Judeji kao propovjednik značilo je ponekad se izložiti poniženju, te živjeti skromno idući od mjesta do mjesta očekujući od mještana skromni zalogaj kruha i čašu vode. Služba propovjednika nije kao zadaća plaćenoga državnoga govornika koji se stacionira na mjestu čekajući svoje slušatelje, a još manje da živi i bogati se na račun propovijedanja, padajući u napast i dajući se zavesti zemaljskim dobrima. Zato Isus propovjednik nema stalne plaće niti živi za nju, već je predan dobrima nebeskim i živi za evanđelje Božje. Ne traži okoristiti se prolaznim blagom zemaljskoga kraljevstva, već ukazuje ljudima na neprolazna dobra Božjega kraljevstva.

Iz svega toga možemo zaključiti da je služba propovijedanja nezahvalna služba, jer počesto treba ljude upozoriti na njihov život, te ih opomenuti na grijehe i pozvati na obraćenje. Nezahvalna je jer od tog trenutka kad je propovjednik pozvan biti izravan, pa i prozvati kada treba grješne navike i život. Stoga je propovjednik pozvan biti drukčiji, da ne bude sam prozvan. U tom smislu je Isusovo propovijedanje bilo, premda gotovo isto, ali i radikalno drukčije od Ivanova. Ponajprije jer je on počeo ostvarivati ono što je Ivan najavljivao, te je mogao mnogo otvorenije pozivati ljude da mu povjeruju i da prime blagoslov njegova djelovanja. Osim toga, on je mogao sasvim mirno doći pred ljude i otvoreno im svjedočiti o Bogu, jer nije bio u raskoraku između onoga što je govorio i onoga što je činio. Unatoč tome svemu ipak je bilo nezahvalno, što je onda i izvor poticaja i upozorenja svima onima koji su primili u zadaću njegovu službu propovijedanja u svetoj Crkvi.

Isusovo ponizno svjedočanstvo i propovjedničko služenje doista je poticaj i današnjim propovjednicima da ne budu tvrdog obraza i oni sami nepokorni Božjoj riječi i nepodložni njegovu kraljevstvu. Naime, nije poželjno da se dogodi da propovjednici ne vode računa o činjenici da sami trebaju biti obraćeni da bi druge uspješno pozivali na obraćenje. Jer govoriti o Bogu i obraćenju drugima, a sami ne biti obraćeni, znak je okorjelosti, te predstavlja nelogičnost, pa i bezobrazluk i bezbožnost, što vodi prema otvrdnuću srca u dobrima ovoga kraljevstva, umjesto da navijeste i propovijedaju ono nebesko. A to što Isus nije skretao pozornost na sebe, već je ponizno propovijedao, ne znači da nije trebao paziti kako živi i što radi. Naprotiv, pa i kad Evanđelist ne ističe, znamo da je Isus životom potvrđivao što je govorio, te je stoga kraljevstvo Božje moglo biti u njemu. Molimo tu milost i za današnje propovjednike, da ovu zahtjevno službu koja poprima obrise nezahvalne vrše sa svim dostojanstvom koje im udjeljuje Krist, koji je pozvao najprije njih da dožive dar i radost kraljevstva Božjega, kako bi potom mogli drugima posvjedočiti uvodeći ih u to kraljevstvo ovdje na zemlji i otvarajući im time vrata onog konačnog vječnog kraljevstva u nebesima.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net