Jednom zgodom Isus je vrlo zanimljivom prispodobom o sijaču i sijanju zrnja pokušao objasniti Božja nastojanja da objavi sebe i kraljevstvo nebesko, počevši još od starozavjetne objave, pa sve do vrhunca kada je Bog progovorio po njemu, svome utjelovljenom Sinu. U istoj toj prispodobi protumačio je i dinamiku odbijanja Božje riječi upravljene čovjeku, a koju mnogi od onih kojima je upravljena, zbog ovih ili onih razloga ne uzimaju ozbiljno i duboko, to jest ne prihvaćaju je na onaj način na koji im je upravljena s puno brižnosti i ljubavi. No kako se Božja riječ nikad ‘ne vraća bez ploda, nego čini ono što Bog hoće i obistinjuje ono zbog čega je poslana’, tako je i Isus prispodobom potvrdio da uvijek ima onih koji joj pripreme plodno tlo te ona u njima donosi obilat rod. No u svemu tome ostaje ipak zagonetno Isusovo obrazloženje o govoru u prispodobama. Kad su ga apostoli pitali zašto govori u prispodobama, rekao im je sljedeće: „Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima, dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.“

Ove Isusove riječi i primijenjena logika zvuče sasvim neispravno, pa onda i nepošteno, a k tomu i nemilosrdno. Gotovo da nas podsjećaju na bespoštednu logiku stjecanja i bogaćenja u kapitalističkome svijetu kojom se vodi suvremeni čovjek. Ponajprije, ima mnogo onih kojima je ‘dano’, a da se ne zna odakle im je to ni kako su do toga došli. Potom ima onih kojima je dano sasvim zakonitim putovima, a da se nisu mučili oko toga što im je došlo u baštinu. Naravno, ima i dosta onih sposobnih i okretnih kojima je dana vještina da steknu, to jest da od ničega stvore nešto, te se i oni smatraju sretnicima jer im sve polazi za rukom. Svi oni su u svijetu u kojemu živimo na neki način povlašteni, za razliku od onih koji ili nemaju potrebna sredstva ili nemaju dužne sposobnosti steći ih. No najbolnije je kada se dogodi da oni koji imaju sredstva i koji su mnogo toga stekli svojim radom i vještinom nemaju sluha za one koji to nemaju. Zato smo često svjedoci gruboga gaženja ne samo prava, već počesto i ljudi kao takvih koji su svedeni na radnu snagu. Za njih se kaže: ”Tko im je kriv kad nisu sposobni stvoriti ili su eventualno upropastili što su imali.” Počesto smo svjedoci bešćutnosti u takvim situacijama u kojima su se dogodili promašaji ili padovi, krive procjene i gospodarski krahovi. A onda opet s druge strane, velika je napetost i iz kuta onih koji nisu imali iste mogućnosti i preduvjete prema onima koji su se domogli ‘boljih položaja’. Mnogi se žale kako im nitko nije imao pomoći i pogurati ih, dok su drugi uživali takve povlastice. Mnoštvo ovakvih i sličnih pitanja postavlja se svakodnevno, a onda bude puno gorčine i žuči koja iza njih ostaje. I sve bi bilo dobro da se ne stječe dojam da je i Isus pristao uz takvu logiku kada je rekao da će se dati onima koji imaju, a onima koji nemaju oduzeti i ono što imaju. Kao da je i on stao u obranu ‘krupnog kapitala’ koji gazi one slabije i neimućnije.

No Isus se ipak ne vodi kapitalističkom ni materijalističkom logikom, već isključivo logikom prikupljanja duhovnog kapitala i duhovnih dobara. A uz to, bio je vrlo realan, jer je znao da nisu svi ljudi dovoljno dobro otvoreni Božjoj riječi i njegovim ponudama. Zato je rekao da ‘nije svima dano’, ne misleći pri tome na neki pristrani Božji dar ili pristrano uskraćivanje dara. Naprotiv, vrlo jasno je rekao da Bog sije i tamo gdje ga se ne prihvaća, jer bi htio da u svakoj duši dođe do pravoga ploda. Ali oni ‘kojima nije dano’ primaju ga samo u određenoj mjeri i na svoj način, te nemaju pravoga ploda. To su oni koji su Bogu odredili mjeru koliko bi i kako on trebao sijati, pa ga prihvaćaju sukladno vlastitim mogućnostima, to jest u mjeri svojih obveza, svoje ne/stalnosti i svoga oportunizma. Sami sebe zatvaraju u dubinama svoga bića, pa im zato nije dano razumijevanje njegovih otajstava i nije im dana ona prava iskonska plodnost koja donosi mnogostruk plod. Oni koji sebe ograničiše pred Bogom ne želeći ga primiti dokraja otvorena srca i duha, to jest oni koji imaju važnijih stvari od slušanja Božjega glasa i razumijevanja njegove riječi, uskratili su sami sebe za obilje duhovnih dobara koje duša baštini onda kada prima Božju riječ bez primjesa koje onečišćuju njezino značenje i razumijevanje.

A kada pak vjernik pozorno sluša Božju riječ, te otvorena srca u poniznosti ište njezino razumijevanje, on prima obilje Božje, te mu se iz dana u dan sve više i više Bog daje i ispunja ga svojim blagoslovom. A oni koji Božju riječ i njegovu poruku primaju površno ili usput, ostat će i bez toga, jer nikada neće primiti njegove punine, to jest neće s njome primiti nebeska dobra kojima se duša obogaćuje i od koje istinski živi. No u tom slučaju nije Isus bešćutan, već su bezobzirni i neosjetljivi prema svojim vlastitim duhovnim potrebama oni koji njegovu riječ ne primaju. Doista, njih Isus ne uskraćuje za nebeska dobra, već oni sami sebe jer njegovu riječ ne primaju onako kako im je darovana niti joj pripisuju onu važnost koju bi trebali. Doista, to je temeljna poruka koju nam Isus upravlja kao objavitelj kraljevstva nebeskoga i donositelj njegovih darova kada nas poziva da njegovu riječ primimo u svoj ljepoti i snazi kako bismo jednom uživali život u njegovu kraljevstvu u savršenoj punini.