Pitanje majčinstva je stvarnost koja obuhvaća cijeli proces od pripreme za majčinstvo, pa potom rođenje i sve do prihvaćanja zadaća koje čekaju majku nakon rođenja djeteta. Na žalost, uslijed neobičnog načina života i životnih okolnosti ovoga svijeta, dogodi se da se ova životna veza i upućenost majke na dijete ne ostvari u punoj mjeri, već samo u ograničenim dimenzijama. U praksi stoga bude tako da osoba koja je rodila dijete ne vrši majčinske zadaće, te dijete ostane uskraćeno za mnoge osjećaje koje djetetu može pružiti samo majka, kao što i majka ostane uskraćena za mnoge osjećaje koje njoj može pružiti i u njoj potaknuti samo dijete. Svjesno ili nesvjesno, mnoge majke to danas zaboravljaju. Nije obećavajuće kada u životu postaje važnije mnogo toga od samoga djeteta i zajedništva s njime koje ispunja dušu. Uglavnom, manje više takve majke čekaju kako se osloboditi takve brige i vratiti svakodnevnim poslovima i društvenom životu. Stoga je vrlo česta pojava da djeca provede više vremena s tetom u vrtiću, nego s rođenom majkom i članovima svoje obitelji. Kao posljedica toga je da se ne stvaraju one životne poveznice kao temelj kasnijoj bliskosti i ljubavi, napose između majke i djeteta koje su i prirodno tako jedinstvene i čvrste, ali i drugih članova obitelji.

Čuvarica sjećanja

Kad promatramo život i zadaću majčinstva iz tog kuta, vidimo zašto je onda tako znakovita rečenica koju zapisa sveti Luka u svome Evanđelju nakon što opisa događaj rođenja Gospodinova i dolazak pastira u Betlehem: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Luka nas izviješta o tome kako je Marija budno pratila i čuvala uspomene o svemu što se ticalo njezina Sina, ukazujući tako na njezinu majčinsku odgovornost. A da bi mogla pratiti, ona je trebala i biti s njime i uz njega, te proživljavati zajedno kako lijepe, tako i tegobne trenutke života. A jer je s njim dijelila iskustvo života i iste izazove koje im je život donosio, mogla je stoga i u ime svog tek novorođenoga sina pohranjivati sjećanja u um i srce, te je mogla od njih živjeti prebirući ih, to jest nastojeći doći do dubljeg značenja i boljeg razumijevanja, kao i do sadržajnije njihove poruke. Jer sve što se ticalo njezina Sina bilo je od takve važnosti da se nije smjelo propustiti ništa da prođe nezapamćeno. Zato je, svjesna njegova božanstva i poslanja u svijetu, ona upijala sve što se oko njega zbivalo i njega ticalo. Prebirati u srcu znači također događaje razumijevati u njihovu iskonskom značenju, to jest u svjetlu Božjeg plana uočavajući one čudesne poveznice koje nam ukazuju da svaki život ima svoje ishodište u Bogu i odgovara njegovu svetom planu. Upravo snagom pozornog promatranja i razumijevanja sadašnjosti može se premišljati i o smislu, kao i o cilju istih poveznica.

I kao što se došašće, vrijeme priprave za blagdan rođenja Gospodinova, najbolje može izraziti Marijinim stavom djevičanskog iščekivanja, tako se i Božićno vrijeme najbolje razumijeva njezinim majčinskim stavom. Dok vrijeme došašća ukazuje na Mariju koja nas uči kako živjeti čiste duše i potpuno okrenuta prema Bogu, u božićnome vremenu nas uči kako potpuno upijati Božju prisutnost i pamtiti događaje. U vremenu došašća nam pokazuje kako vječnomu Bogu dopustiti da se utjelovi i dođe u vrijeme, a božićno vrijeme nam otkriva kako živjeti u ovoj punini vremena na zemlji koja nas vodi prema vječnosti.

Po tome što nam reče sveti Luka, vidimo da Marija, rodivši Sina Božjega, nije ostala samo na biološkoj razini majke, već je potpuno prianjala Božjemu planu i u njega uranjala izvlačeći iz njega dodatnu duhovnu korist uprisutnjujući Boga u svome sjećanju. Marija je ne samo ovila otajstvo neizmjernoga Boga u halju ljudske naravi, već je i svoju ljudsku narav do kraja držala prožetom tim otajstvom koje je od nje iziskivalo majčinsku brigu, ali ju je i dodatno ispunjalo svojom prisutnošću. Ona je bila Bogorodica, Majka Božja, ne samo zato što je Isusa rodila, već i zato što je prema njemu imala dužnu majčinsku odgovornost.

Primjer majčinstva

Na taj način nama je darovala Dar neba koji je primila kad ga je utjelovila i rodila, ali i koji je kasnije i dalje primala dok ga je kao majka pratila u djetinjstvu i odrastanju. Upravo to iskustvo želi prenijeti i kršćanskim majkama koje poput nje shvaćaju da po majčinstvu ostvaruju sebe i smisao svoga bića. Ona im svjedoči i potiče ih da i same idu putem duhovnog iskustva sa svojim djecom. Nadasve da prebiru u srcu sve što se događa, te da u životu vlastite djece nastoje otkriti Božji plan i Božju volju za njih. Marija pokazuje kako majke trebaju u svjetlu Božje prisutnosti sagledavati svoj život i život svoje djece, te nastojati utiskivati Božji život u njih, kao što su pozvane utiskivati njihov život u svoj prihvaćajući odgovornost za njih u svjetlu Božje volje, a ne ljudske proizvoljnosti.

Marija poučava kršćanske majke svojim majčinstvom da majčinstvo nije samo biološki čin, već je prije svega duhovna odgovornost pri čemu su pozvane i na duhovan način ostvariti odnos i zajedništvo sa svojom djecom, a to se može samo kroz zajedništvo u Bogu. I što majke ostvare veći stupanj zajedništva s Bogom, to će biti i veće i blagoslovljenije njihovo zajedništvo s njihovom djecom. Tada će i same u srce utiskivati njihovu prisutnost i shvatit će koje je bogatstvo međusobno iskustvo života življena u Bogu, te neće propuštati ni dovoditi u pitanje nijedan trenutak istinskog zajedništva sa svojom djecom, jer će u tome osjetiti milost i bogatstvo života.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net