Opraštajući se od svojih učenika Isus im ostavlja nalog da učine njegovim učenicima sve naroda krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Možda nam se čini da im je dao tek običan nalog, ništa posebno ili značajno. No u trenutku opraštanja sigurno im je izgovorio vrlo značajne riječi i dao izuzetno važan nalog, to jest najvažniji nalog koji sažima njegovo cjelokupno djelovanje. Doista, htio je da njegovi apostoli naviještaju u cijelom svijetu sve ono čemu ih je on poučio, te da učine njegovim učenicima sve narode na zemlji. No to se moglo dogoditi tako da ih krste u ime Presvete Trojice, Oca i Sina i Duha Svetoga.

No ovdje Isus ne misli samo na čin krštenja kao formalnost koju bi trebali učiniti, već na nešto mnogo snažnije i sadržajnije. Nekoga krstiti ne znači samo uroniti ga u vodu, već znači uroniti ga u spoznaju pravoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga. Nekoga krstiti znači uroniti ga u svijest o Božjoj svemoći, mudrosti i dobroti koja se napose očitovala u otkupiteljskom djelu koje je Otac izvršio šaljući svoga Sinu i Duha Svetoga kao najveći dar i znak svoje ljubavi. Nekoga krstiti znači dovesti ga do spoznaje Božjega milosrđa i do spoznaje otkupljenja kojim sam Bog se zauzima za nas da očisti naše duše. Krstiti dakle, znači ne samo obaviti obred, već osjetiti Boga koji zahvaća i čisti dušu. I to na način da Otac za nas daje krv svoga Sina kao cijenu za oproštenje i sve u snazi Duha Svetoga po kojem nam se opraštaju grijesi. Krstiti nekoga znači dovesti ga do spoznaje koliko nas Bog ljubi i kako nam oprašta grijehe, te nas želi dovesti u svoje kraljevstvo kako bi nas obdario životom vječnim.

Zato nas blagdan Presvetoga Trojstva trajno poziva da se preispitujemo o vlastitoj vjeri u Trojstvo, kao i o snazi i ozbiljnosti vlastitoga krštenja. Jer počesto nismo prožeti Božjom prisutnošću ni njegovom svetom snagom, pa i onda kad smo primili krštenje. To jest nismo toga svjesni, te se i ne ponašamo sukladno tome daru i milosti koju smo primili. Iz našega života ne izbija ponos da smo doživjeli slavu i snagu Presvetoga Trojstva u vlastitom životu, da smo prožeti do kraja prisutnošću Presvete Trojice, te da smo do kraja usvojili njihov život kao princip vlastitoga života. Ne pokazujemo uvijek da su naši duh, duša i tijelo do kraja prožeti svetošću, dobrotom i ljubavlju koji nam isijavaju iz svete prisutnosti Božje. Ne doživljavamo, ne pokazujemo i ne svjedočimo uvijek da se osjećamo do kraja djecom Božjom, koja su primila posinstvo, sve milosti i darove Oca nebeskoga, te zrače njegovim Duhom i po njegovu duhu onda i žive. Ne živimo uvijek kao oni koji su oslobođeni od ropstva grijeha i kao istinska djeca Božja sa svim pravima i obvezama djece u kući Očevoj.

Blagdan Presvetoga Trojstva je prigoda da preispitamo svoje krštenje, to jest da se upitamo jesmo li doista kršteni u snazi Oca i Sina i Duha Svetoga, te isto tako jesmo li istinski postali učenici Kristovi. Jesmo li postali učenici kojima je jedinstvena zadaća naviještati istinu o Ocu, Sinu i Duhu Svetomu koji nas neizmjerno ljube i daruju nam svoj božanski život. Ako smo sinovi Božji, to jest sinovi u Sinu i u snazi Duha Svetoga, onda svoje posinaštvo trebamo živjeti do kraja, vrlo snažno i ponosno. Valja nam svjedočiti životom koji postoji u našim venama, čija misao je u našoj pameti, čiji Duh je u našoj duši. Zato pitanje Presvetoga Trojstva kao Oca i Sina i Duha Svetoga nije pitanje bez važnosti kako nam se ponekada čini, već je doista od izuzetne važnosti za naš svakodnevni život. Jer nam je Bog povjerio samoga sebe na vrlo konkretan način. Konkretizirao se kao Otac i Sin i Duh Sveti, te je ušao u naš život svojim božanskim zahvatom, dolazeći u našu životnu stvarnost kao Bog koji se objavljuje i sve čini kako bi nas poveo u život vječni u svoje kraljevstvo.

Polazeći od dara njegove objave, ostaje nam poziv i zadaća živjeti u toj moći i slobodi koju nam je Bog ostavi, kad nas je oslobodio, jer je dao Sina kao cijenu za naše oslobođenje i Duha Branitelja i Osloboditelja. Oni u nama svjedoče da smo slobodni i da smo djeca Božja, jer smo u svome duhu slobodni i jer u svojoj duši živimo životom njegova Duha. Ljubimo i živimo ovu uronjenost u Presveto Trojstvo, te budimo odraz njegova otajstva, jer ćemo tako pokazati da smo postali učenici Gospodinovi i da vršimo njegove zapovijedi, od kojih je najvažnija da živimo i ljubimo onako kako nam je on ostavio i da budemo nadahnuti njegovim Duhom, kako bismo i sami mogli vršiti poslanje koje je Gospodin ostavio svojim apostolima.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net