U Evanđelju druge uskrsne nedjelje sveti Ivan nam opisuje kako se Isus ukazao apostolima na dan uskrsnuća, kao i osam dana nakon toga. Kako smo proteklih dana razmišljali o samom događaju uskrsnuća, to jest o pokušaju onih koji su Gospodina vidjeli da shvate što se dogodilo, tako danas dužnu pozornost usmjeravamo prema dobro nam poznatom događaju koji se zbio osam dana nakon uskrsnuća. Radnja je usmjerena prema apostolu Tomi koji nije bio s drugim apostolima na dan uskrsnuća, a čak je nakon njihovih svjedočanstava odbijao vjerovati da je Gospodin uskrsnuo. Da bi povjerovao, Toma postavlja svoje uvjete: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati. Toma, dakle, želi staviti svoj prst i ruku u Gospodinove rane. On očito zna koje je bila bolna ili najslabija Gospodinova točka, te svoju ‘istraživanje’ usmjerava prema tome.

Uostalom, i sam je Gospodin znao da mu je ljudska narav bila bolna točka, jer je preko nje bio podložan patnji i boli koju su mu nanijeli mučitelji kad su ga osuđena na smrt mučili na razne načine i naposljetku razapeli na križ na kojem je izdahnuo. Ali upravo tu se očitovala njegova ljubav za nas, jer je bio spreman ljubiti nas do smrti na križu. Unatoč svemu, nije dopustio da u njemu ugase ili ograniče ljubav, već je spremno podnio smrt kako bi ljudima vratio život. Snagom uskrsnuća ona slaba Gospodinova točka najednom je postala jaka. Njegova se snaga u ljudskoj slabosti usavršila, to jest to Božje slabo postalo je jače od svega ljudskoga. Njegova bolna točka, postala je najzdravija točka, jer je od uskrsnuća bila točka liječenja ljudskih boli.

Stoga dok pred očima imamo Tomu koji želi provjeriti Gospodinove bolne točke, to jest ono što je bilo najslabije, on u biti pokazuje kako on ima svoju bolnu točku. A njegova bolna ili slaba točka jest rana duše, koju nije mogao iscijeliti nitko drugi nego samo Gospodin, Bog i čovjek. Uostalom, nije Izaija uzalud prorekao za Mesiju da je naše boli uzeo na se, a mi smo se iscijelili njegovom modricom. Prvi koji su se iscijelili bili su apostoli, a zoran primjer toga je upravo Toma. Isus će mu izići ususret i dati milost vjere, premda je on sam pokazao veliku sumnju i nevjericu glede svega što se dogodilo. Stoga će, umjesto da ustanovi koliko je Gospodin slab, tražeći dodirnuti njegove rane kao bolne točke ljudskosti, ustanoviti kako je njegova ljudskost daleko ranjenija nevjerom, nego je bila Gospodinova ranama čavala i koplja. Njegova nevjera je boljela njega, a i sve one oko njega, što on nije htio prihvatiti sve dok nije stao pred Gospodina.

No srećom, Gospodin je imao razumijevanja za svoga apostola, te mu je iskazao daljnju milost tog osmog dana nakon uskrsnuća. Pokazao mu je svoje ruke i noge, kao i svoj bok, pozivajući ga da stavi svoj prst u mjesto čavala i svoju ruku u probodeni bok. Jer više to nisu bila bolna mjesta Gospodinove ljudskosti. Njegova ljudskost je sada bila preobražena božanskom snagom i njegove su rane postale ranarnik za naše boli i slabosti, za rane naše duše i tijela. Napose su postale ranarnik za ranu nevjere, jer je ona bila najpogubnija rana ljudskoga bića. Stoga dok Isus poziva Tomu da stavi svoj prst u njegove rane, u biti on svojom rukom dotiče Tomine rane i zacjeljuje ih. On Tomi proniče dušu i zahvaća svojom milošću sva bolna mjesta i čini ga zdravim, to jest obdaruje ga vjerom. Dok je Toma htio dodirnuti Gospodina iz perspektive sumnjičavca, Gospodin njega dodiruje božanskom snagom i liječi njegove rane.

I nama je dopustiti, kao što se dogodilo i Tomi, božansku izmjenu dodira s Gospodinom. Svatko od nas nosi svojih rana sumnje i nevjere, svog lošeg ili grješnog pristupa Bogu. Kao i Tomina, naša je ljudskost okrnjena, nagrizena i u trajnoj opasnosti da se uruši nevjerom i svakom drugom boli. Uskrsli Gospodin nam dolazi ususret svojom ljudskošću koja je cjelovita jer je zacijeljena božanskom snagom u uskrsnuću, te stoga on može svojom ljudskošću liječiti naše boli i zacjeljivati rane. Dopustimo mu da nas dodirne, te da nam svojim božanskim prstom i rukom iscijeli biće, kako bismo po vjeri postali ne samo slični Tomi i apostolima koji su povjerovali, već sve sličniji njemu po snazi uskrsnuća koja se nastanila u nama.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net