Biblijsko razmišljanje uz 7. uskrsnu nedjelju

Isus

Proteklih smo nedjelja slušali Isusove pozive apostolima da ostanu u njegovoj ljubavi, to jest da ostanu ucijepljeni u njega kao što su mladice ucijepljene na trs. U današnjem Evanđelju govori nam o istoj toj stvarnosti, ali na drugi način i iz drugog kuta. Naime, danas nam doziva u pamet onu konačnu poruku i istinu koja je bila sadržana u njegovu nauku. A ta istina glasi da sami od sebe nismo sposobni ni kadri ostati u njemu i njegovoj ljubavi, a još manje ostati u povezanosti s Ocem, nego nam je to dar njegove ljubavi i njegova spasenjskog djela.

Zato nam danas Crkva pred oči njegovu molitvu s posljednje večere koju nam u svom Evanđelju prenosi evanđelist Ivan. Isus moli Oca za svoje apostole i učenike da ih sačuva u svome imenu, te da mogu biti jedno. To je značilo da moli za njih, da sačuvaju bitno jedinstvo ljubavi, poput one ljubavi koja vlada među osobama Presvetoga Trojstva, koje sami od sebe nisu u stanju ni imati ni sačuvati. Upravo je navještaj i dar te ljubavi bio temeljni cilj Isusova dolaska na svijet i djela spasenja koje je izvršio mukom, smrću i uskrsnućem. Utjelovio se kako bi poučavao ljude zajedništvu s Bogom, kao što je i umro da bi im omogućio da pristupe Bogu i da ostanu u njemu. Tako je on ispunio iskonski Božje plan spasenja, koji je pretpostavlja neizmjernu Božju ljubav iz koje je proizišlo zauzimanje za čovjeka.
Isus je, međutim, bio svjestan da će Zli pokušati onemogućiti ovaj Božji plan, to jest zajedništvo Boga i čovjeka, o kojem je onda ovisilo i zajedništvo ljudi jednih s drugima. Gospodin je znao da će zli učiniti sve da ih odvoji od principa života i da ih ostavi u svijetu. A ostaviti ih u svijetu za Zloga nije značilo samo da ih ostavi tjelesno prisutnima, nego prije svega se odnosilo na nastojanje da njih duh učini podložnim svijetu. Točnije, značilo je prepustiti ih da duhom ostanu navezani na svijet. Ostaviti ih u svijetu značilo je da će pokušati da ih posvjetovnjači, to jest da ih zavede do mjere da odustanu razmišljati po Božju, a opredijele se za svjetovno razmišljanje. Onome kojega Isus naziva Zlim bio je cilj učiniti ih mlakima za božanski život, neodgovornima za svoje zajedništvo s Bogom, neodlučnima za Božju istinu. Zli hoće da se oni radije bave svjetovnim stvarima, nego da svjedoče Božju ljubav koju im je predao Gospodin, napose svojim uskrsnućem.

Danas se Crkva, kao i onda apostoli, nalazi pred istim izazovima, te stoga Isus pred nju, to jest pred svakog svog vjernika stavlja iste zahtjeve. Crkva ne smije biti od ovoga svijeta, niti posvećena prvenstveno zemaljskim interesima. Gospodin pred nas stavlja tu temeljnu zadaću, ali na način da ne traži samo od nas, nego traži za nas milosni Očev dar, jer se takvo što ostvaruje samo snagom Boga živoga. Štoviše, iz dana u dan smo sve više svjedoci, ali polazeći od samih sebe, kako takvu zadaću zajedništva s Bogom i bijega od svijeta ne ispunjavamo savršeno. Štoviše, mnogi od nas to ne čine nikako. Mnogi su se kršćani tako poistovjetili sa svijetom i svjetovnim načinom života da žive prilagođeni okolini poput kameleona, umjesto da posvjedoče da nisu od svijeta, nego da su od Boga. Mnogi su upali u zamke Zloga, ne samo na način da su njegove žrtve, nego su postali i njegovi sluge u društvu, te ga promiču i osobno i društveno, i privatno i javno. Mnogi su izgubili želju za zajedništvom s Bogom i potrebu da ih Otac čuva od Zloga i od površnosti svijeta, uvjereni da se sami mogu očuvati i eventualno sami sebe spasiti. U ime toga mnogi odbacuju i apostolsku Crkvu za koju je Krist predao samoga sebe, dajući se zavesti sotonskim sugestijama i perfidnim progonima. Jer Zli provokativno izvlači u javnost grijehe i slabosti pojedinaca s ciljem da druge članove zajednice otuđi od Crkve. A kad se udalje od vrela milosti i zajedništva s Bogom, koje se može ostvariti u svojoj punini samo u Božjoj obitelji u kojoj je on ostavio milosna sredstva zajedništva, ostaju nezaštićeni i postaju lake žrtve Zloga koji vreba na njih.

Danas je stoga trenutak da ona Gospodinova molitva Ocu nebeskom bude aktualna za svakoga člana Crkve. Neophodno je da je svatko od nas ponovi i učini svojom, svjestan kolika nam opasnost prijeti od mentaliteta ovoga svijeta. Jer veći je problem što mi kršćani nismo takvima kakvima nas Isus želi, nego što nas svijet mrzi. Ražarimo stoga svijest pripadnosti Nebu i Ocu nebeskom, te živimo sukladno uzvišenoj istini uskrsnuća i posvećujmo se životom Krista Gospodina koji je sama sebe posvetio za nas. Sa svom poniznošću dajmo se sačuvati od Zloga. A dati se sačuvati od Zloga znači posvetiti se i istinom prisutnom u svakoj Božjoj riječi, jer smo pozvani živjeti u svijetu kao Božji posvećenici i pomazanici. Kao kršćani budimo dosljedni u svom kršćanskom svjedočanstvu, jer nas je Bog ostavio u svijetu da ga svjedočimo, prvenstveno čuvajući dar vjere koji nam je dao. Ne dajmo se zavesti ni zbuniti, jer nismo prepušteni samima sebi pred stvarnošću i događajima svijeta i pred moću koju Zli očituje u svijetu. Da nije moćne ruke našega Oca koja nas štiti od Zloga i zla, onda bismo imali razloga biti zabrinuti, ali ovako, možemo s pouzdanjem čuvati darovanu nam milost i bez straha živjeti puninu radosti u svijetu. Ne bojmo se svijeta, jer je već ljubav našega Oca od mržnje svijeta. Dopustimo stoga Ocu da nas očuva od Zloga, jer on svome ljubljenom Sinu neće uskratiti traženu milost, a mi se nastojmo, posvećeni u istini njegovoj, posvećivati se za spasenje svijeta u koji smo poslani, da bi i svijet bio posvećen u istoj istini i ljubavi.

dr. don Ivan Bodrožić