Voda

Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: “Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?” On pošalje dvojicu učenika i rekne im: “Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.”

Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.

Mk 14,12-16

Znajući da se bliži njegov čas, Isus je htio zajedno sa svojim učenicima blagovati pashalnu večeru. O tome nam svjedoče evanđelisti na početku svojih opisa Isusove muke.

Gdje hoćeš blagovati pashu

Isus je došao na ovaj svijet da bi uspostavio novi odnos između Boga i čovjeka. Isus je svojim životom, smrću i uskrsnućem uspostavio Novi Savez.

Ipak, Isus ne pravi nagle rezove, niti ne dokida ono što je do tada bilo. Isus ono staro preriče i uključuje u novo.

To je prva stvar koju možemo naučiti iz ovog evanđeoskog odlomka. Pozvani smo stvarati novi, bolji svijet, ali nipošto revolucijama ili nijekanjem tradicije. Put koji nas je doveo dovde, premda nadiđen i prošao, ipak je put koji nam je omogućio da dođemo do ove točke. Zato bi bilo, u najmanju ruku, veoma neumjesno s prezirom gledati na prošlo.

Isto kao što bi bilo neprimjereno ostajati u prošlom i nadiđenom, ako imamo mogućnost novoga i trajnoga odnosa s Bogom i čovjekom.

Idite u grad

Pashalna večera blagovala se unutar zidina grada. Zato je Isus poslao svoje učenike da uđu u grad. Ali, mi ovu Isusovu praktičnu i samorazumljivu želju možemo čuti i na još jednoj razini.

Naime, kao što se podrazumijeva da ćemo poštivati tradiciju i živjeti novost Evanđelja, tako se pretpostavlja i da ćemo živjeti u svijetu, ali da nećemo biti od ovoga svijeta.

Nije potrebno da se skrivamo od grešnoga svijeta, bježimo u osamu i samoizolaciju. Potrebno je živjeti ondje gdje nam je Bog dao priliku za život, ali ne povoditi se za grešnim i prolaznim, nego živjeti vlastito evanđeosko opredjeljenje.

Isus nas i na ovaj način potiče da svoje osobno kršćanstvo živimo javno. Da se ne ustežemo kršćanski pogled na svijet i kršćanski stil života unijeti u kulturu, škole, politiku i gospodarstvo. Mi kršćani itekako imamo što dati i reći ovome svijetu.

Čovjek koji nosi krčag vode

Čovjek koji nosi krčag vode bio je znak učenicima koji će im pomoći da pronađu mjesto za blagovanje pashe. Taj čovjek, koji je vjerojatno smatrao da obavlja rutinski i svakodnevni posao, nije bio ni svjestan da je poslužio da se po njemu ostvari Božji naum.

Taj čovjek je mogao biti i frustriran tim poslom jer se smatrao manje vrijednim poslom, predviđenim za žene, ali je svejedno svojim nošenjem vode bio znak.

To je poticaj i svakome od nas da kvalitetno obavljamo svoje svakodnevne dužnosti ma koliko nam izgledale rutinske ili nam čak izgledale i ponižavajuće. Jer nikada ne znam hoće li se Bog i našim primjerom poslužiti kako bi nekom čovjeku poslužili kao znak i kao poticaj da nađe pravi put.

Onda voda koju nosimo u svojim svakodnevnim krčazima postaje blagoslovljena. I mi s njom.

Nikola Kuzmičić