NOVA KOLUMNA

Robin Harris: Zbog čega se Hrvatska u velikim pitanjima sadašnjeg vremena ne bi trebala vezati uz Rusiju

Vezivanjem uz Rusiju Hrvatska bi zanijekala više od tisuću godina vlastitog, zapadnjački orijentiranog kulturnog, vjerskog i političkog identiteta. Ušla bi u odnos s Moskvom, u kojem će povijesno neprijateljski raspoložena, pravoslavna Srbija uvijek imati prvo mjesto, a i ugrozila bi svoj stav kao članice NATO saveza

Robin Harris Rusija

Evgeny Sinitsyn/XINHUA/PIXSELL

Nedavno sam naišao na izvještaj na BBC-ovoj web stranici s naslovom “Zemlja gdje su Britanci krivi za sve”. Ispostavilo se, međutim, da se ne radi o Hrvatskoj, kako sam prvotno pretpostavio, već o Afganistanu. Tamo, kako autor (Afganistanac koji živi u Londonu) primjećuje, “je teorija po kojoj je ruka Britanaca iza svakog zla, veoma ukorijenjena”.

Kada vidim umirovljeno vojno lice, poznato po svojim uvidima u geopolitičku strategiju, kako mirno sugerira na hrvatskoj televiziji da je britanska tajna služba možda otrovala dva ruska državljana u Londonu ruskim nervnim plinom kako bi naštetila ruskim interesima, nisam siguran trebam li se smijati ili plakati. No, to se gledište ozbiljno shvaća, i prema komentarima desno orijentiranih hrvatskih portala, predstavlja široko zastupljeno mišljenje. Prije nego istražimo opasnosti ovakvog stava za Hrvatsku, jer za Britaniju ih očito nema, vrijedi istaknuti nekoliko utvrđenih činjenica.

Ne znamo točno tko je pokušao ubiti britansko-ruskog dvostrukog agenta, Sergeja Skripala i njegovu kćer Juliju, 4. ožujka u Salisburyju u južnoj Engleskoj, s vojnim nervnim plinom razvijenim u Rusiji. Ne znamo ni pravi razlog za to. No, bilo tko upoznat s načinom rada britanskih vlasti, kao i radom ruskih vlasti, znat će da britanske tajne službe ne ubijaju ljude na britanskom tlu, kao i da su ruske tajne službe spremne ubiti ljude na bilo čijem tlu.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Ovo mišljenje nije utemeljeno na mojoj romantičnoj, domoljubnoj simpatiji prema britanskoj državi. Izgubio sam sve takve iluzije prije mnogo godina uronivši u britansku politiku. Tome je razlog činjenica da je Britanija liberalna demokracija, u kojoj su vladini agenti stalno pod nadzorom, a Rusija to, najjednostavnije rečeno, nije. Ako je udar na Skripale, oca i kći, bio odobren od strane ruskog Predsjednika, motivacija za to nije očita. Vjerojatnije je da je napad izvršen iz nekog osobnog ili skupnog razloga, i da ga je izveo element u ruskom sigurnosnom aparatu. U oba slučaja, bio je izvršen od strane ruskih agenata koji nemaju straha od kazne ili čak ukora od strane Moskve ili predsjednika Putina.

Ovo znamo jer je to dio uzorka. Kada ruska država želi eliminirati svoje prekomorske neprijatelje, rijetko to čini na suptilan način. To se događa zato što takvi napadi imaju dvostruku ulogu. Riješiti se nekoga koga se smatra izdajnikom države je svakako korisno, bilo da izdajnik ima još tajni koje može otkriti ili zato što upozorava sve ostale unutar ruskih državnih službi tko razmišlja poći istim putem da će biti eliminirani. No, najkorisniji su u sijanju straha među ruskom dijasporom u cjelini, a ona je velika unutar Ujedinjenog Kraljevstva, pokazujući im da su ranjivi, gdje god bili, i u poticanju kooperativnog duha pri odgovoru na zahtjeve iz Moskve.

Hrvati su imali sreće za razliku od drugih istočnih Europljana, jer nakon 1945. nisu morali podnijeti nevjerojatno brutalna haranja sovjetske Crvene armije. Poljaci i Mađari iz iskustva znaju kako su se Rusi ponašali kada su im se dale slobodne ruke. No, i Titovi su komunisti preuzeli svoje najgore navike iz Moskve. Kada danas čitate komentare u Hrvatskoj, teško biste mogli zaključiti da su još osamdesetih godina prošlog stoljeća ubojice djelovale po naputcima Beograda i, uz to, Zagreba, na isti način koji danas prakticira Moskva.

Sadržaj knjige Bože Vukušića, Tajni rat Udbe protiv Hrvatskoga iseljeništva (2002.) i dokazi iz suđenja Perkoviću i Mustaču za ubojstvo Stjepana Đurekovića (1983.) to opširno potvrđuju. Jugoslavenski agenti tajne službe djelovali su tehnikama naučenima iz Moskve. Metode koje su koristili bile su, namjerno, krvave i barbarske kako bi poslana poruka dijaspori u javnosti bila što jasnija.

Nakon pada Sovjetskog saveza 1991. i uzastopnih valova mega-bogatih tajkuna, sa svojim privjescima i zaštitnicima, slijedili su ruski agenti i doušnici, što je pretvorilo dijelove Londona u zloglasne, razmetljive, kriminalne četvrti Moskve i Sankt Peterburga. Među ovom ruskom zajednicom nalaze se i prave izbjeglice pred sovjetskom represijom i Putinom, a mnogi su takvi Rusi stekli i britansko državljanstvo. Tako su postali i odgovornost britanskih vlasti. No, Moskva nikad nije pokazivala bilo kakvo poštovanje prema takvim idejama. Baš kao i komunistička Jugoslavija, nikad se nije odrekla prava na svoje ljude.

Ono što je uvjerilo britanske vlasti da je pokušaj atentata na Skripala bio u nekom smislu odobren od strane ruske države je upravo poznavanje ovih činjenica. Međutim, tu je i nešto drugo, što ne dobiva pozornost kad se ovo komentira u Hrvatskoj – prisjećanje na atentat na disidentskog ruskog špijuna (i britanskog državljana), Aleksandra Litvinenka. On je umro 2006. sporom i mučnom smrti nakon što je probavio visokoradioaktivni spoj, polonij-210, koji je ruski agent podmetnuo u njegov čaj. Aleksandar Litvinenko, za razliku od Skripala, bio je poznata javna smetnja Moskvi i suradnik Putinove noćne more, Borisa Berezovskog, koji je preminuo u sumnjivim okolnostima 2013. godine.

Litvinenko je napisao knjigu, optužujući ruski FSB, nasljednika KGB-a, za uključenost u bombardiranje ruskih stanova: ta su bombardiranja, provocirajući rusku ljutnju prema Čečenima, pomogla Putinovom usponu na vlast. Uz to je optužio Putina za naručivanje umorstva ruske novinarke Anne Politovskaje 2006. godine. Trovanje Litvinenka dogodilo se u vrijeme kada je gospođa Thatcher još mogla izvršiti utjecaj, a imala je dobre odnose s tadašnjim premijerom, Gordonom Brownom. Pisala mu je, na moje inzistiranje, da ne poduzme samo snažne akcije protiv Rusije zbog napada koji je, jasno je, bio odobren od strane Kremlja, već je tražila i da se posebna zaštita i jamstva pruže drugim ruskim disidentima u Britaniji koji bi mogli biti ugroženi. Gospodin Brown je obećao to učiniti, i vjerujem da je izvršio to obećanje.

Je li išta od navedenog važno za Hrvatsku? Svakako bi trebalo biti. Rusija je sve aktivnija u jugoistočnoj Europi općenito, a posebno u Hrvatskoj. To se može zapaziti na mnoge načine, neke od njih očitije od drugih: u kulturnim događanjima, financijama i biznisu, a ako je vjerovati glasinama, i u politici i medijima. U ovim je okolnostima pogrešno provocirati Rusiju bez dobrog razloga i bez procjene vjerojatnih troškova, kao što je to hrvatski premijer, Andrej Plenković, učinio svojim ranim posjetom Ukrajini. Tamo je govorio o reintegraciji Krima, na što bi Rusija vjerojatno odgovorila ratom sa Zapadom kako bi ga zadržala.

No, u većem pitanju – treba li Hrvatska držati stranu Istoka ili Zapada, ne bi trebalo biti dvojbi. Ako Hrvatska odluči da u velikim pitanjima sadašnjeg vremena stoji s Rusijom protiv Zapada, bit će izgubljena. Time bi zanijekala više od tisuću godina vlastitog, zapadnjački orijentiranog kulturnog, vjerskog i političkog identiteta. Ušla bi u odnos s Moskvom, u kojem će povijesno neprijateljski raspoložena, pravoslavna Srbija uvijek imati prvo mjesto. Ugrozila bi svoj stav kao članice NATO saveza, a vrijedi se prisjetiti da Britanija daleko najviše doprinosi tom savezu u Europi.

Najveća poteškoća Hrvatske u odgovoru na geostrateška pitanja jest u tome što trenutno uopće nema strategije. Sigurno nije koherentna strategija prvo uznemiriti Rusiju zbog Ukrajine, zatim igrati naizmjence toplo i hladno sa Sberbankom u vezi s Agrokorom, pa pozvati predsjednika Putina u posjet, nakon toga protjerati ruskog diplomata, i na koncu tvrditi da ova proturječja ne čine razliku. Na kraju, a to nije nimalo nevažno, postoji doprinos koji komentatori mogu dati bilo kojoj strategiji zasnovanoj na inteligentnom ostvarenju hrvatskih nacionalnih interesa, a to je – prepustiti teorije zavjere luđacima. U romanu Richarda Hellera Kvaka 22, jedan od likova izriče poznatu rečenicu: “Samo zato što si paranoičan, ne znači da nisu namjerili na tebe”, drugim riječima, neprijatelji su stvarni. No, paranoja, manija proganjanja, nije od pomoći u obračunavanju s njima, jer na kraju uvijek gledate preko krivog ramena.

Robin Harris | Bitno.net


Podrži naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznaj više na ovom linku!

Objavljeno: 7. travnja 2018.

Možda vam se svidi