ZABORAVLJENI SVECI HRVATSKOG KATOLIČKOG POKRETA

Razbijanje ‘omerte’: Zaboravljeni hrvatski sveci stoje u sjenama iskrivljenog čitanja povijesti, a na svjetlo ih može staviti samo kanonizacija kardinala Stepinca

Mitropolit je u svome intervjuu kao prividni ustupak dodao da bi bio spreman poduprijeti kanonizaciju Diane Budisavljević, koja je radila na spašavanju srpske djece iz NDH-ovih kampova. Amfilohije, međutim, ne kaže da Diana, austrijska supruga etničkog Srbina, liječnika i Stepinčeva prijatelja, ne bi mogla ništa učiniti bez potpore samog Nadbiskupa, i zagrebačkog Caritasa.

zaboravljeni hrvatski sveci

Petar Perica, Alojzije Stepinac, Marica Stanković

Prigovor koji se često može čuti o “slučaju” Stepinac – u kojem su sadržana sva pitanja koja okružuju ugled blaženog Alojzija Stepinca – jest da je pretjerano ispolitiziran. U tome je mnogo istine. Međutim, problem je znati što učiniti u vezi s tim, budući da je politizacija danas uglavnom djelo Stepinčevih klevetnika.

Depolitizacija Stepinčeva slučaja bi, kada bi bila moguća, zasigurno koristila i katolicima i pravoslavcima, Hrvatima i Srbima. Vjerojatno je to bio jedan od ciljeva vatikanske Mješovite komisije pravoslavaca i katolika. Ne čudi što se Komisija nije uspjela složiti u nizu zaključaka, te da se Srpska pravoslavna Crkva (SPC) još uvijek ne slaže s predloženom Stepinčevom kanonizacijom. No nagovještaj koliko mnogo – i koliko se malo – napredovalo može se pronaći u nedavnom intervjuu koji je dao mitropolit Amfilohije, srpski pravoslavni crnogorsko-primorski biskup.

Amfilohije je opravdao svoju reputaciju kao jednog od najnacionalističkijih članova srpske pravoslavne hijerarhije. No on je također bio član Mješovite komisije i tako slušao rasprave i aktivno sudjelovao u njima. Mitropolit u svojem intervjuu ponavlja standardnu optužbu protiv Stepinca o podupiranju Ante Pavelića, zbog koje Stepinac dijeli odgovornost za zločine ustaša – unatoč tome što je čuo iscrpne informacije s katoličke strane o ovome pitanju. S druge strane, on kaže da je odluka o kanonizaciji na papi, a ne na Srbima – nešto što srpske političke vlasti još uvijek nisu spremne prihvatiti.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Amfilohije je također, gotovo usputno, istaknuo dvije točke koje otkrivaju što je postignuto i što još treba učiniti. On kaže o Stepincu da je “jedna složena ličnost” i da je imao “čovekoljublja kao ličnost”. Zatim dodaje, “međutim, njegova kanonizacija je neka vrsta sakralizacije tog najtragičnijeg perioda u istoriji hrvatskog naroda”.

Vodstvo SPC-a se čini uvjerenim da su, iako je odluka o kanonizaciji Stepinca formalno u papinim rukama, oni sada stekli učinkovit veto o ovome pitanju. Vrijeme će pokazati jesu li u pravu. Sve dosad ne postoji naznaka da su u krivu. No pitanje Stepinca za njih je, u svakom slučaju, samo dio šireg, bitno političkog projekta. Oni mogu, ako baš bude nužno, prihvatiti da je Stepinac bio dobar čovjek, no njegova je kanonizacija neprihvatljiva zato što Srbi inzistiraju da ona legitimizira NDH-ovsko razdoblje hrvatske nacionalne povijesti (1941. – 1945.), koje oni sami žele delegitimizirati, i to ne samo politički, nego i moralno i duhovno.

Mitropolit je u svome intervjuu kao prividni ustupak dodao da bi bio spreman poduprijeti kanonizaciju Diane Budisavljević, koja je radila na spašavanju srpske djece iz NDH-ovih kampova. Amfilohije, međutim, ne kaže da Diana, austrijska supruga etničkog Srbina, liječnika i Stepinčeva prijatelja, ne bi mogla ništa učiniti bez potpore samog Nadbiskupa, i zagrebačkog Caritasa. Na jednome mjestu u svome dnevniku (23. siječnja 1943.), ona o Stepinčevom brzom odlučivanju bilježi:

“Odmah je bez premišljanja prihvatio [prijedlog za evakuaciju djece]… Iznenadila me ta bezuvjetna spremnost na pomoć, pogotovo kad se uzme u obzir nezainteresiranost mnogih pravoslavaca u prošlosti za bilo kakvu pomoć djeci.”

Ne baš laskava primjedba o SPC-u, moglo bi se dodati.

No spominjanje Diane Budisavljević je, u svakom slučaju, odvraćanje pažnje. Očita namjera SPC-a, oponašajući onu ranije formuliranu od strane Komunističke partije Jugoslavije, je učinkovito preuzeti taj dio hrvatske povijesti, te tako spriječiti da mu itko drugi pristupi ili radi sudove o njemu, ili o bilo kome tko ga je proživio. To je gola politika – i mora biti neprihvatljiva svim katolicima, ali i svim Hrvatima, zapravo svima koji vjeruju u slobodu misli.

Krivi način odgovaranja na takvu taktiku jest učiniti ono što su nažalost neki Hrvati tijekom godina odabrali činiti: negirati da se dogodilo ikakvo zlo tijekom NDH, ili barem pronalaziti opravdanja za sve one koji su bili na vlasti, ukazujući na jednako loše ponašanje onih protiv kojih su se borili (komunista, četnika). Pravi način odgovaranja je odbijanje ocrnjivanja svakoga tko nije bio u NDH-ovim logorima ili se nije borio “u šumi”, kao automatskog suradnika zla. Moramo inzistirati na prosudbama koje uzimaju u obzir i kratkoročne stvarnosti – naglu propast prve Jugoslavije, njemačku i talijansku okupaciju, i praktični izbor između dvaju totalitarizama (ustaškog i komunističkog) – i ostala dugoročna kretanja, koja je Drugi svjetski rat prekinuo i iskrivio, ali nije poništio. Među tim dugoročnim kretanjima, najvažnije je vjerojatno bilo djelovanje Hrvatskog katoličkog pokreta, iz kojeg je ponikao ne samo Stepinac, nego i mnogi drugi koji se čine vrijednima podizanja na čast oltara.

Svaki Hrvat koji želi naučiti zašto bi on ili ona trebao biti ponosan katolik, treba pročitati knjigu profesora Jure Krišta, Hrvatski katolički pokret (1903. – 1945.), (Zagreb: Glas koncila/Hrvatski institut za povijest, 2004.). Različiti elementi ovog katoličkog intelektualnog buđenja – osobito Orlovi, Križari i Domagojci – često su se sukobljavali i svađali. Stepinac je u jednom trenutku postao toliko razdražen frakcionizmom da je rekao kako će se odreći nadbiskupije i otići u samostan. No Hrvatski katolički pokret je proizveo duhovno najimpresivnije ličnosti svoga vremena (uključujući Stepinca, koji je bio među Orlovima), što dodatno pridonosi njihovoj tragediji koja je u mnogim slučajevima upletena u mrežu – što je u nekim slučajevima uključivalo članstvo – Ustaša i funkcioniranja, ili točnije rečeno kaotične nepravilnosti, NDH. Upravo su Hrvatski katolički pokret komunisti (i masoni) u postratnim publikacijama željeli osuditi proglasivši ga “klerofašističkim”, budući da je Partija znala da je katolicizam, a ne neka sekularna ideologija, predstavljao najveću opasnost njegovoj dominaciji.

Danas je gotovo nemoguće, kao što Stepinčev slučaj ističe, dobiti saslušanje o obrani zasluga onih koji su živjeli izvanredno svetim životima u Hrvatskoj 1930-ih i 1940-ih. Čak i očito mučeništvo stotina klerika i laika, likvidiranih od strane Komunističke partije zato što su odbili izdati svoju vjeru i svoju Crkvu, još uvijek dobiva samo posramljenu pozornost u velikom dijelu katoličkog svijeta izvan Hrvatske.

Postoji presedan za ovaj problem, kao i za njegovo rješenje. Tijekom Španjolskog građanskog rata 1936. – 1939., posebice na njegovom početku, dogodili su se veliki masakri svećenstva od strane komunista i anarhista. No Zapad je, potaknut partijskom propagandom, bio odlučan vidjeti samo zločine generala Franca i intervencije Sila osovine, te su tako godinama veličali republikance i zanemarivali zapise o njihovim vjerskim progonima. Sveti Ivan Pavao II. razbio je omertu beatificirajući oko 500 mučenika, a pape Benedikt XVI. i Franjo nastavili su njegovim stopama. Odbijajući dopustiti da politički motivirana iskrivljavanja stanu na put, papa Ivan Pavao II. predstavio je stotine svetaca kao zagovornike i primjere sveopćoj Crkvi. Rušenje istih prepreka sačinjenih od kleveta i iskrivljavanja koja su očita u slučaju blaženog Alojzija Stepinca, također će omogućiti predstavljanje velikog broja hrvatskih mučenika i ispovijedalaca sveopćoj Crkvi.

To će uključivati procjenu slučajeva poput onog patera Petra Perice, DI (1881. – 1944.), koji nije napisao samo marijanski himan “Zdravo Djevo”, nego i “Do nebesa nek’ se ori”, povezan sa zavjetom hrvatske mladeži Presvetom Srcu Isusovu. Komunisti su ga brutalno ubili na otoku Daksi kraj Dubrovnika, u listopadu 1944. Drugi očiti kandidat za oltar je Marica Stanković (1900. – 1957.), Stepinčeva prijateljica i njegova hrabra javna braniteljica, koja je zbog svoje hrabrosti bila meta partijskog progona. Marica Stanković je godinama bila voditeljica ženske grane Križara, i povijesna je poveznica između dva hrvatska blaženika: Ivana Merza, koji joj je bio nadahnuće, i Alojzija Stepinca koji ju je vodio. Stepinčevim ohrabrenjem, koji je tada bio u kućnom pritvoru u Krašiću, Marica Stanković, zatvorena i fizički slomljena u ženskom zatvoru u Požegi, utemeljila je prvi hrvatski sekularni institut: Suradnice Krista Kralja. Ove izvanredne ličnosti – Perica i Stanković – samo su dvoje od mnogih svetih Hrvata čije reputacije još uvijek stoje, tako rekoć, u sjenama iskrivljenog i zlonamjernog čitanja povijesti.

Nijedan narod ne može dopustiti kolonizaciju svoje povijesti, što je Komunistička partija Jugoslavije, a sada Srpska pravoslavna Crkva, pokušavala i pokušava učiniti. Baš kao što ni Katolička Crkva, ni na kojoj razini, ni u kojem vremenu, i ni u kojoj zemlji ne može sebi dopustiti da bude strahom potjerana sa svojeg područja koje je spasenje duša i proglašavanje istine. Vođenje i ishod “slučaja” Stepinac sada se nalazi u samom središtu tih izazova.

Robin Harris | Bitno.net

Tekst nastavlja ispod oglasa


Podrži naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznaj više na ovom linku!

Objavljeno: 13. siječnja 2018.

Možda vam se svidi