PROSVJETITELJSKI FALSIFIKATI

‘Proces Galilei’ – Sukob znanosti i vjere ili zavjera protiv Crkve?

Pitanje odnosa znanosti i vjere obiluje paradoksima svih mogućih vrsta. Jedan takav paradoks je interpretacija procesa Crkve protiv Galileija.

Galilei

U prosvjetiteljstvu taj je slučaj uzet kao paradigma sukoba znanosti i vjere, u kojemu je Galilei kao borac za znanstvenu istinu bio žrtva nazadne Crkve koja se grubom silom suprotstavljala znanstvenim istinama. Pritom je čitav slučaj drastično «friziran» i falsificiran. Začudo, ta politički motivirana «istina» još uvijek je prisutna i u svijesti mnogih ljudi u 21. stoljeću.

S tog aspekta iskrivljenih i falsificiranih činjenica bučno je u nekim našim medijima dočekano nedemokratsko sprječavanje govora pape Benedikta XVI. na Sveučilištu La Sapienza u Rimu od strane jedne bučne manjine s tog Sveučilišta, Sveučilišta koje je davno osnovao upravo jedan – papa. Javnost ima pravo i treba čuti i drugo lice slučaja Galilei, temeljeno na stvarnim činjenicama, a koje je brižljivo skrivano u našem obrazovanju tijekom dugog vremena.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Galilei je početkom 17. stoljeća pomoću teleskopa, uređaja koji je ranije konstruiran i korišten u Nizozemskoj, otkrio niz astronomskih pojava. Tumačio ih je pomoću Kopernikove teorije Sunčevog sustava, prema kojoj se planeti gibaju po kružnicama oko Sunca. Galilei je otkrio da Jupiterovi mjeseci kruže oko Jupitera, pa je zaključio po usporedbi (a to nije znanstveni dokaz!) da na sličan način planeti pa i Zemlja kruže oko Sunca. No, pritom se Galilei suočio s ozbiljnim problemom: dok je sa Zemlje mogao vidjeti da Jupiterovi mjeseci kruže oko Jupitera, nije mogao ni na koji način pokazati da Zemlja i drugi planeti kruže oko Sunca.

Mnogi tadašnji znanstvenici na prijelazu 16. i 17. stoljeća, a među njima i najveći astronom svih vremena, Danac Tycho Brahe, kritizirali su pretpostavku da se Zemlja giba oko Sunca. Teorija o gibanju Zemlje po kružnici oko Sunca zastupana je kao moguća još u staroj Grčkoj prije više od dva tisućljeća, pa je imala zastupnike u Srednjem vijeku, pa i unutar same Crkve.

U 15. stoljeću koristio je pretpostavku o gibanju Zemlje oko Sunca astronom Regiomontanus. U 16. stoljeću je katolički kanonik Kopernik detaljno izračunao gibanje Zemlje i planeta u takvoj teoriji pa se ta teorija danas zove Kopernikovom. No tada nije bilo niti jednog znanstvenog dokaza da se Zemlja zaista kreće.

Astronom Brahe je tvrdio da je Kopernikova teorija u suprotnosti s iskustvom, jer bi kretanje Zemlje trebalo imati učinak na padanje tijela, da bi ih zanosilo, a to se ne opaža. Drugo, mnogi tadašnji znanstvenici su se pozivali na stari Aristotelov astronomski dokaz protiv kretanja Zemlje: odsustvo paralakse zvijezda. To je bio najjači znanstveni argument protiv Galileijeva zalaganja za Kopernikovu teoriju. Naime, u slučaju gibanja Zemlje oko Sunca, zvijezde gledane sa Zemlje trebale bi se tijekom godine prividno gibati po kružnicama. Ta pojava, koja bi se trebala uočiti u slučaju da je Kopernikova teorija točna, zove se paralaksa zvijezda. No astronomi tada nisu mogli uočiti paralaksu zvijezda. To su smatrali jakim dokazom protiv kretanja Zemlje.

U odsustvu ikakvog znanstvenog dokaza, Galilei je počeo tvrditi da su plima i oseka dokaz za kretanje Zemlje oko Sunca. No taj Galileijev «dokaz» ubrzo je pobio veliki astronom i fizičar Kepler, koji je ispravno povezao plimu i oseku s djelovanjem Mjeseca na Zemlju.

Godine 1610. isusovac Clavius, glavni matematičar i astronom na Isusovačkom rimskom kolegiju, poslao je Galileiju pismo u kojemu kaže da su isusovački astronomi svojim istraživanjima potvrdili ispravnost nekih njegovih astronomskih otkrića. U Rimu je Galilei vrlo srdačno primljen. Isusovci iz Rimskog kolegija održali su posebnu ceremoniju u njegovu čast, a kod pape Pavla V. dugo je ostao na audijenciji. No Galileijeva astronomska otkrića nisu dala dokaz da Kopernikov planetni sustav odgovara stvarnosti. Galileijevi argumenti samo zbog nešto jednostavnijeg računa davali malu prednost Kopernikovoj teoriji nad starijom Ptolomejevom teorijom u kojoj Zemlja miruje, a planeti se po složenim putanjama gibaju oko nje. Ali obje računi u obje teorije podjednako dobro su opisivali sva dotad poznata astronomska opažanja.

Međutim, potkraj 16. stoljeća veliki astronom dobio je astronomske rezultate daleko preciznije od njegovih prethodnika i dokazao da se stvarno gibanje planeta ne slaže u potpunosti niti s Ptolomejevom teorijom niti s Kopernikovom teorijom. I što tada: značilo je to da niti Ptolomejeva niti Kopernikova teorija nisu točne! Tycho Brahe je tada izmislio novu teoriju planetnog sustava. U Braheovom sustavu Sunce se giba po kružnici oko nepokretne Zemlje, a planeti (među koje nije ubrajao Zemlju) se gibaju oko Sunca. Braheov sustav mogao je izvrsno objasniti sva Galileijeva astronomska otkrića, Jupiterove mjesece i Venerine faze, pri čemu je Zemlja nepomična u središtu svemira. Iako su ga isusovački astronomi na to upozoravali, Galilei je Braheove znanstvene argumente protiv Kopernikovog sustava kao i Braheovu teoriju sasvim ignorirao.

Po povratku u Firenzu, Galileo se žestoko sukobio s isusovačkim astronomom Scheinerom koji je također pomoću teleskopa istraživao nebeska tijela. Svađa je izbila oko toga tko je od njih prvi otkrio Sunčeve pjege i kako ih tumačiti, pri čemu su se uzajamno optuživali za plagijat. U žaru tog sukoba Galilei je 1613. godine objavio članak u kojemu je odlučno zastupao Kopernikov sustav, iako za to nije imao nikakav znanstveni dokaz. Tada je kardinal Maffeo Barberini, koji je kasnije postao papom, pismeno čestitao Galileiju na briljantnoj raspravi. Međutim, postupno je pažnja skrenula s prirodoznanstvenog aspekta na vezu Kopernikove teorije i Biblije. Postavljeno je pitanje kako je Jošua mogao narediti Suncu da stane, ako se Sunce nije gibalo (Js. 10.12-13). Godine 1613. o. Benedetto Castelli kaže Galileiju da se takvi tekstovi iz Biblije mogu upotrijebiti kao argumenti protiv Kopernikovog sustava. U svom pismenom odgovoru Galilei iznosi svoje ideje o vezi Biblije i znanosti. Kopije tog pisma dospijevaju u javnost i time se otvara javna rasprava. Tada dominikanac Caccini u svojoj propovijedi oštro osuđuje «novu astronomiju». Kopija Galileijevog pisma Castelliju predana je na uvid Kongregaciji Svetog oficija u Rimu. Sveti oficij je ocijenio da Galileijevo pismo ne sadrži ništa što bi se protivilo vjeri.

U međuvremenu, u raspravu se uključio karmelićanin Foscarini, objavivši knjigu u kojoj je pokušao pomiriti Kopernikov sustav s Biblijom. Knjigu je poslao kardinalu Robertu Bellarminu, tada vodećem teologu u Rimu i zamolio ga za mišljenje. Bellarmin, koji je u mladosti studirao i astronomiju u Pisi, na istom sveučilištu gdje je studirao i Galilei, u svom je pismu priznao da Kopernikov sustav daje nešto jednostavniji opis astronomskih opažanja nego Ptolomejev, pa bi ga mogli smatrati prikladnijom hipotezom. No, kardinal koji je vladao širokim astronomskim znanjima naglašava da Kopernikov sustav nije znanstveno dokazan kao činjenica. Kardinal je dakako dobro poznavao znanstvene argumente Dalje kaže da od tumačenja većine crkvenih otaca, koji su relevantne tekstove iz Biblije tumačili doslovno, ne treba odstupati u dvojbenim slučajevima kada još nema znanstvenih dokaza. A dvojbe će u pogledu kretanja Zemlje biti sve dok Galilei ne iznese znanstveni dokaz Kopernikove teorije.

Kardinal Bellarmin je inzistirao na znanstvenom dokazu Kopernikove hipoteze, kao preduvjetu da bi se dopustilo drukčije tumačenje Biblije. A Galilei znanstveni dokaz nije imao! Bellarminovoj spremnosti da se u slučaju znanstvenog dokaza Kopernikove teorije dopusti drukčije tumačenje relevantnih mjesta iz Biblije zacijelo je pridonosilo i to što su ranije i neki istaknuti crkveni mislioci razmišljali o mogućem kretanju Zemlje. Primjerice, sv. Toma Akvinski u 13. stoljeću nije Ptolomejevu teoriju s nepokretnom Zemljom smatrao definitivnim. U 14. stoljeću na Pariškom sveučilištu zastupana je hipoteza o okretanju Zemlje i mirovanju neba, a i veliki teolog i prirodoznanstvenik biskup Nikola Oresmius zastupao je hipotezu o okretanju Zemlje. U 15. stoljeću hipotezu o kretanju Zemlje zastupao je kao moguću kardinal Nikola Kuzanski.

Bez znanstvenog dokaza za Kopernikovu teoriju, Galilei u svom novom pismu Castelliju počinje koristiti teološke argumente. Pozivao se na Sv. Augustina i na Sv. Tomu koji su zastupali mišljenje da autoritet Biblije ne treba upotrebljavati u znanstvenim raspravama. Galilei je tvrdio da iako je većina crkvenih otaca smatrala da je Zemlja nepokretna a da se Sunce giba, da oni nisu smatrali da u to treba vjerovati kao dokazanu istinu.

Međutim, duboko religiozni Galilei je u svom pismu priznao Bibliju kao vrhovni autoritet čak i u znanosti, u slučaju ako nema nepobitnih znanstvenih dokaza. Galilei kaže: «Što se tiče fizikalnih tvrdnji, sve što bi u njima bilo suprotno Bibliji, mora se smatrati pogrešnim i to treba dokazati svim mogućim sredstvima.» U 20. stoljeću isticano je da je ovim davanjem prednosti Bibliji nad vjerojatnim fizikalnim argumentima, a da istodobno nije bio u stanju znanstveno dokazati da Kopernikov sustav predstavlja stvarnu istinu, Galilei sam sebe uhvatio u logičku zamku.

Godine 1615. Galileo ponovno odlazi u Rim da bi propagirao svoje stavove o Kopernikovom sustavu. Tada kardinal Gaetani u pismu dominikancu Campanelli traži njegov pogled na ovu raspravu. Dominikanac Campanella je odgovorio obranom znanstvene slobode pod naslovom Apologia pro Galileo. U Rimu je Galilei s puno žara nastojao uvjeriti astronome i teologe u ispravnost Kopernikovog sustava, iako za njega nije imao znanstveni dokaz. Pritom je ušao u niz osobnih sukoba. To je navelo papu, u bojazni da sukob ne bi izmakao kontroli, da naredi Kongregaciji sv. Oficija da razmotri problem. Početkom 1616. godine Galileijevi stavovi su proslijeđeni povjerenstvu od 11 teologa, koji su se suglasili s ranijom argumentacijom kardinala Bellarmina. Povjerenstvo je smatralo da je u postojećim okolnostima (dok još nema znanstvenog dokaza) Kopernikov sustav u suprotnosti s Biblijom. Galileiju je rečeno da prestane zastupati Kopernikov sustav. Galilei je obećao da će se pridržavati tog uputstva i time je Galileijev slučaj bio zaključen. No Kongregacija je zabranila Kopernikovu knjigu, s obećanjem da će zabrana biti ukinuta kad se u njoj naglasi da je teorija samo hipotetska, jer za nju nema znanstvenog dokaza.

Sljedećih godina Galilei se nije uplitao u rasprave oko Kopernikove teorije. No 1623. godine Galileijev dobar poznanik i štovatelj kardinal Barberini postaje papa Urban VIII. Baš u to vrijeme traje sukob između Galileijeva učenika Guiduccija i isusovačkog astronoma Grassija u vezi tumačenja kometa. Tada Galilei objavljuje polemički tekst protiv isusovca Grassija i posvećuje ga novom papi. Odlazi u Rim i s papom vodi šest dugih razgovora u vezi Kopernikovog sustava. No da ne bi narušio autoritet Kongregacije, papa daje Galileiju savjet da može nastaviti publicirati radove u vezi Kopernikovog sustava, ali tretirajući ga samo hipotetski, bez inzistiranja da Kopernikov sustav predstavlja stvarnost, jer za to nema znanstvenog dokaza. A teško bi se mogao osporavati taj papin stav jer ono za što nema znanstvenog dokaza, zaista je samo – znanstvena hipoteza. To je bio tada, a i danas je, temeljno polaziššte znanosti. No Galilei nije prihvatio papin savjet. Godine 1632. objavio je polemičku knjigu Dijalog između dva glavna sustava svijeta. Knjigu su odobrili cenzori, čemu je vjerojatno pomogla Galileijeva osobna veza s papom. Galileijev Dijalog zasnivao se je s jedne strane na nedostatnim znanstvenim osnovama, a s druge strane na grubom ismijavanju protivnika Kopernikove teorije. Tada su Galileijevi protivnici ustvrdili da jedan izmišljeni lik kojega Galilei izvrgava ruglu u svojoj knjizi u stvari predstavlja papu. Papa se osjetio pogođen kada su mu sa svih strana tvrdili da ga Galilei ismijava, pa je imenovao posebno povjerenstvo da ispita slučaj.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Među crkvenim velikodostojnicima bilo je suprotnih mišljenja o tome kako postupiti s Galileijem. Znakovito je da je najistaknutiji zagovornik obzirnog postupka prema Galileiju bio je kardinal Francesco Barberini, papin nećak, kojemu je na raniju papinu molbu Galilei bio mentor pri studiju astronomije. No prevladala je grupa teologa koja je zahtijevala Galileijevo javno poniženje. Galilei se morao javno odreći Kopernikove teorije i osuđen je na kućni pritvor u svojoj vili kraj Firence. Cijelo vrijeme s Galileijem se postupalo vrlo obzirno, imao je apartman s poslugom, a neposredno nakon suđenja dulje je boravio kao gost na dvoru jednog svog prijatelja nadbiskupa. Nedaleko od Galileijeve vile nalazio se samostan u kojemu su dvije Galileijeve kćeri bile časne sestre. Galilei ih je u svojoj dubokoj religioznosti nagovorio da još u ranom djetinjstvu odu u samostan. A Galileijevom sinu papa je na Galileijevu molbu dao novčanu potporu. Sve to pokazuje na stvarni odnos Galileija i Crkve.

Hrvatski teolog Vjekoslav Bajsić isticao je da je Galileijevom osudom zadugo prigušena rasprava o vezi Biblije i znanosti, ali na veliku štetu same crkve. Bilo kakvo suđenje Galileiju zbog znanstvenih ili teoloških neslaganja, bila je pogreška Crkve. Tu je pogrešku priznao papa Ivan Pavao II. U toj greški zacijelo je važnu ulogu igrala i nepovoljna crkveno-politička pozadina, jer je to doba rascjepa između katoličke crkve i protestantizma i vjerskih ratova. No ironija sudbine je da je od osude najviše koristi imao sam Galilei. Da nije osuđen, vjerojatno bi do kraja života proveo u besplodnim svađama oko Kopernikovog sustava, koji se tada nije mogao dokazati. (Tek 1838. godine teleskop je postao dovoljno snažan da je pomoću njega otkrivena vrlo mala paralaksa jedne zvijezde, i time direktno dokazana Kopernikova teorija.) Ovako se u miru svoje vile Galilei vratio problemima mehanike i došao do svog najznačajnijeg znanstvenog otkrića, koje mu je u svjetskoj povijesti osiguralo mjesto među nekoliko najvećih znanstvenika.

Kuriozitet je u temeljnom sučeljavanju kardinala Bellarmina i Galileija: što se tiče znanstvenog argumenta u pravu je bio kardinal Bellarmin kad je tvrdio da tada nije bilo znanstvenog dokaza za Kopernikov sustav, a što se tiče teološke interpretacije veze znanosti i vjere, s današnjeg teološkog stajališta u pravu je bio duboko religiozni Galilei. Problem nije bio u odnosu znanosti i vjere, nego u teološkom sučeljavanju unutar Crkve, u koje se je upleo Galilei ne imajući nijednog znanstvenog dokaza.

I još nešto bitno: danas je posebno aktualan Galileijev stav, a koji vuče podrijetlo od starijih skolastičkih teologa, da se Bog iskazuje čovjeku i preko Biblije i preko prirodnih zakona koje je stvorio pri postanku svijeta. S tog stajališta uopće nije moguć sukob znanosti i vjere, jer je svaka dokazana znanstvena istina automatski u skladu s vjerom. To je pravi Galilei, koji se sam smatrao duboko odanim i znanosti i vjeri! Pa gdje je tu sukob znanosti i vjere?

Sadašnji papa je dobro znao da slučaj Galilei nije bio sukob znanosti i vjere, da je problem nastao upravo zato jer su jedan kardinal i jedan papa tada tražili znanstveni dokaz za Kopernikovu teoriju, a Galilei je u odsustvu znanstvenog dokaza odgovarao teološkim argumentima. No neki smatraju da je to i dalje zabranjena tema. U tome je «grijeh» Benedikta XVI. u očima jednog politički motiviranog dijela talijanske intelektualne javnosti. A smije li to znati hrvatska javnost?

Akademik Vladimir Paar

Preuzeto s www.palotinci.hr


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 7. ožujka 2012.

Možda vam se svidi