POVIJEST JEDNOG POJMA

Sekularnost nije nastala jer se Crkva uplitala u državu, nego zato što se država uplitala u crkvene poslove

Pokazati cjelokupni razvoj bilo bi teško, stoga ću se osvrnuti na tri vrlo važna povijesna događaja koja označavaju etape razvoja pojma „sekularnost“

Riječi imaju svoje značenje koje u sebi sadrži odjek povijesti razvoja određenog termina.

Znati ih koristiti ujedno znači znati im razvoj kojim su stekli pripadajuće značenje. Olako korištenje riječi često zbunjuje i govornika i slušatelja, upotrebljavanje izraza bez znanja svih njegovih slojeva značenja stvara samo konfuziju. Ljudi u određenom društvu mogu se razumjeti samo ako imaju zajedničko razumijevanje istih izraza. Na žalost, neću previše pogriješiti ako ustvrdim da je ovo još jedna točka u kojoj je naše društvo u Hrvatskoj palo na ispitu. Riječi se prečesto koriste bez upućenosti o povijesnom razvoju termina, što on znači, kako se koristio u određenim razdobljima, kako i zašto je došlo do toga da ga danas shvaćamo na određeni način. Sugovornici često koriste istu riječ s potpuno različitom predodžbom onoga što predstavlja, te uslijed takvog nerazumijevanja dolazi do konflikta.

Naravno, postoji i ona druga situacija u kojoj netko može namjerno koristiti neki izraz s potpuno izmijenjenim značenjem, svrha čega je manipulacija.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Koji god razlog bio iza toga, rezultat je često isti, uzaludni konflikti koje je teško privesti kraju jer nema osnovnog razumijevanja sugovornika.

Jedan takav izraz je i „sekularnost“. Mnogi ga koriste, a da se nisu ni potrudili shvatiti vremensku liniju razvoja ovog izraza. Stoga, kao mali prilog raspravi koja se u Hrvatskoj već duže vodi, želim pokazati kako je sekularnost razvijena unutar judeo-kršćanskog razmišljanja zapadne civilizacije, te kako je Crkva ona koja je razvila ovaj koncept, suprotno ustaljenom vjerovanju kako ga je država osmislila u želji da ograniči moć Crkve.

Pokazati cjelokupni razvoj bilo bi teško, stoga ću se osvrnuti na tri vrlo važna povijesna događaja koja označavaju etape razvoja pojma „sekularnost“.

Na dan 23. rujna 1122. godine u Wormsu, papa Kalist II. (1119. – 1124.) i car Svetog Njemačkog Carstva Henrik V. (1111. – 1125.) potpisali su Wormski konkordat. Taj je događaj bio jedna od glavnih etapa tzv. borbe za investituru, koja je označavala višestoljetnu borbu između crkvenih i državnih vlasti o tome tko ima pravo postavljati biskupe.

Njemački carevi bili su uvjereni da oni mogu i imaju pravo postavljati biskupe, tj. uvoditi ih u službu na području koje je bilo pod njihovom kontrolom. Drugim riječima, bili su uvjereni da oni imaju svako pravo potpune kontrole Crkve na svojem području, toliku kontrolu da su sami mogli izabirati i postavljati biskupe. Kao što vidimo, problem nije bio u tome da su se pape miješali u „državne“ stvari, već obrnuto, da su se „državne vlasti“ miješale u crkveni krug djelovanja. Ovim konkordatom ipak je priznato da papa jedini može uvesti biskupa u njegovu čast, dok s druge strane, po pitanju svjetovnih odredbi, biskup i dalje potpada pod nadležnost cara. Stoga, ovdje već vidimo kako ustaljena zabluda o Crkvi koja se miješa u stvari države ne ocrtava povijesnu zbilju.

No otkud carevima uopće ideja da imaju pravo kontroliranja Crkve u gotovo svim aspektima?

Kako bismo shvatili ovu problematiku moramo se potruditi otići još skoro 800 godina u prošlost, na početak četvrtog stoljeća, u vrijeme kada kršćanstvo postaje slobodna religija u Rimskom Carstvu. Štoviše, tadašnji car Konstantin (306. – 337.) djelovao je u određenim situacijama kao zaštitnik novopriznate religije. S druge strane, isti taj car je nosio breme rimskog shvaćanja odnosa religijskog i državnog, posljedično i uloge vladara u tom odnosu. Naime, Rim nije poznavao razdvojenost religijskog i državnog, ta su se dva aspekta društva preklapali i prožimali do te mjere da se nisu mogli ni razdvojiti.

Štoviše, jedna od titula koju je car nosio bila je pontifex maximus, tj. vrhovni svećenik. Stoga, vladar je ujedno bio i državni ali i vjerski vođa, on je bio sin božji, a veliki broj careva bio je diviniziran nakon smrti, a često ih se i za vrijeme života smatralo božanstvima. Upravo s takvim razmišljanjem Konstantin pristupa Crkvi, smatra da kao vladar ima pravo miješati se u poslove Crkve, te da on može određivati vjerovanja kršćana.

Zbog toga će ubrzo nakon Nicejskog sabora (325.), koji je sam potaknuo, krenuti u otvoreni sukob s pravovjernim kršćanstvom, te početi favorizirati heretičke arijance nezadovoljan činjenicom da oci na saboru nisu uspjeli „ujediniti“ Crkvu. Izbacivat će biskupe iz njihovih gradova, te postavljati svoje miljenike, pokušavat će umjetnim koncilima izmijeniti vjerovanje Crkve.

Konstantinov način upletanja u vjerska pitanja preuzet će i njegovi sinovi. I upravo u raspravi jednog od njegovih sinova s biskupom iz Cordobe naći ćemo prvo promišljanje o „sekularnosti“, tj. odijeljenosti Crkve i države. U raspravi s carem Konstancijem II. (337. – 361.) biskup Hozije (†359.) napisao je da jednako kao što se on ne smije miješati u stvari države, tako se ni car ne bi smio miješati u stvari Crkve. Ta su dva područja odijeljena i svaki se mora brinuti za svoj djelokrug. Pismo u kojem se Hozije obraća Konstanciju II. sačuvao nam je Atanazije, biskup Aleksandrije (†373.), kojeg su državne vlasti četiri puta izbacivale iz njegove biskupije jer nije želio priznati „državnu interpretaciju vjerovanja“.[1]

Štoviše, Hozije nudi biblijsko objašnjenje svog stava citirajući Isusove riječi kojima je poručio Židovima da caru podaju carevo, a Bogu ono što je Božje. Suprotno uvriježenom mišljenju, vidimo da je prvi izraz sekularnosti došao iz pera kršćanskog autora, kao i to da prvotna borba za sekularnost nije bila potaknuta uplitanjem Crkve u državu, već uplitanjem države u Crkvu. Ovdje, u ovom povijesnom trenutku, gledamo začetak koncepta koji će obilježiti zapadnu civilizaciju.

Između ova dva događaja, iako ne vremenski jednako udaljen od oba, smjestio se trenutak koji se smatra pravim rođenjem ideje o odvojenosti dviju vlasti. Krajem petog stoljeća papa Gelazije (492. – 496.) piše pismo bizantskom caru Anastaziju (491. – 518.) u kojem pojašnjava kako postoje dvije vlasti, crkvena i državna, i da svakoj od njih pripada zaseban djelokrug. Ipak napominje da iako je ona vjerska važnija zbog toga što se brine za spas duša sviju ljudi, pa i samih državnih dužnosnika, njezin prerogativ ne može biti upletanje u državne poslove, ali tako isto ide i u obrnutom smjeru. Ovo pismo će biti osnova na kojoj će srednjovjekovni intelektualci promišljati odnos dviju vlasti.[2] U ovom pismu papa, vođa zapadnog kršćanstva, nudi teološko objašnjenje društvenog odnosa Crkve i države. Stoga ovo predstavlja trenutak kad je Crkva u potpunosti intelektualno razradila vjerovanje koje se nalazi već u Evanđelju: Bogu Božje, a caru carevo.

Povijesno gledajući, ideja odijeljenosti rodila se unutar Crkve jer su je razradili kršćanski intelektualci, pape i biskupi. Ovo nas ne bi trebalo čuditi, naime, jer Crkva nije imala svjetovnu silu koja bi joj omogućavala uplitanje u državne poslove. Ili, izraženo navodnim Staljinovim riječima: „Koliko taj papa ima divizija?“ Od početnog trenutka priznavanja kršćanstva, rimski carevi trudili su se kontrolirati Crkvu, uplitati se u njezinu organizaciju i vjerovanja. Takvu tradiciju nastavili su i zapadni vladari kroz gotovo cijeli srednji vijek, što je rezultiralo stalnim borbama pape da se osigura odvojenost Crkva i države.

No što nam je činiti imajući ovo u vidu? U kojem bi smjeru mogla rasprava o sekularnosti Hrvatske ići znajući ovaj razvojni put koncepta? Naravno, prije svega određena grupacija koja se naziva „borcima za sekularnu Hrvatsku“ trebala bi napustiti taj samo-identifikator te otvoreno priznati da se zalažu za sekularističku Hrvatsku. To bi bila država u kojoj je religija u potpunosti maknuta iz javnog prostora, štoviše, država bi čak mogla i trebala utjecati na vjerske prakse i vjerovanja (npr. učenje o braku). Ovo je u određenim točkama bliže poziciji cara Konstantina, nego sekularnoj ideji. Također, ako se uzmu u obzir neke od njihovih izjava, to nije daleko od istine. Naime, „borci za sekularnu Hrvatsku“ rado bi imali kontrolu nad Crkvom. No, to je u srži potpuni odmak od zapadne tradicije odijeljenosti, te sklizanje u područje neslobode religije u praksi, ali i u uvjerenju. Trenutno ovo možda zvuči izrazito apokaliptično, no kroz povijest su se već takve situacije događale. Dovoljno je spomenuti Francusku revoluciju ili Sovjetski Savez kako bi se shvatilo da nije nemoguće opet završiti u takvoj stranputici, a rezultati tih „eksperimenata“ vidljivi su u brojnim nadgrobnim spomenicima i neimenovanim grobnicama u kojima leže kosti onih koji su bili predmet „eksperimentiranja“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prvi korak koji bi vodio prema izbjegavanju ovakvog scenarija je, naravno, promjena javnog diskursa, tj. promjena načina raspravljanja. Prije svega, trebamo jasno znati artikulirati vlastitu poziciju, još jasnije znati razumjeti poziciju suprotne strane, proučiti ju do temelja, te tek onda, u tradiciji sv. Tome Akvinskog, raspravljati sa suprotnom stranom. Povijesni eksperimenti sa sekularističkim državama pokazuju se kao jako dobar temelj na kojem bi se mogla i trebala usmjeriti kritika sekularističkog shvaćanja društva. S druge strane, shvaćanje tisućljetnog procesa odvojenosti Crkve i države pokazuje nam unutar koje i kakve tradicije se razvila zapadna civilizacija kojoj pripadamo, te posljedično koje su njezine sastavnice čije bi isključivanje ujedno značilo i negiranje vlastitog identiteta.

Ante Vučić | Bitno.net


[1] Pismo se nalazi u poglavlju 44 Atanazijeve Povijesti arijanizma.

[2] One kojima izraz intelektualac za srednjovjekovne mislioce zvuči „heretički“ upućujem na knjigu Jaquesa Le Goffa „Intelektualac u srednjem vijeku“.

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 31. listopada 2017.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi