U današnjemu svijetu umjetna inteligencija (AI) podjednako zadivljuje i uznemirava maštu javnosti. Ta dvostruka fascinacija proizlazi iz dosada neviđenih sposobnosti AI-ja – obavljanja složenih zadataka uz brzinu i preciznost daleko veće od ljudskih sposobnosti – zajedno sa sve više novih etičkih dvojbi i subjektivnosti. Takve novosti potaknule su veoma važne rasprave o ulozi AI-ja u društvu, što nas tjera da se suočimo s dubokim – i nenadvladivim – razlikama između učenja stroja i iznijansirane, duboko urezane ljudske svijesti. Te se rasprave odvijaju u kontekstu brzoga napretka tehnologije, postavljanja pitanja o identitetu i moralu, kao i o budućnosti ljudske interakcije u sve digitalnijemu krajoliku.

U posljednje vrijeme se kontroverzija oko Googleova novoga velikoga jezičnoga modela (Large Language Model, LLM), nazvanoga Gemini, našla na naslovnicama i uzrokovala gnjev na društvenim mrežama. Googleov AI chatbot Gemini, koji je nedavno u upotrebu uveo svoj „model nove generacije”, Gemini 1.5, koji sadrži i funkciju generiranja slika, izazvao je kontroverzije zbog optužbi o rasnoj pristranosti protiv bijelaca. AI je kritiziran što nije na zahtjev generirao slike bijelaca, što je dovelo do burnih rasprava na platformama društvenih medija i do kritika od strane javnih ličnosti. Googleova reakcija bila je pauziranje chatbotove funkcije generiranja slika dok se tvrtka ne pozabavi tim pitanjima. Ova situacija ukazuje na izazove s kojima se developeri AI-ja suočavaju pri pronalaženju ravnoteže u predstavljanju, i pri izbjegavanju trajnih stereotipa ili pristranosti, što odražava šire društvene rasprave o rasi, predstavljanju, i tehnologiji.

No taj problem nije ograničen na Googleovu novu igračku, nego zapravo šire razotkriva probleme s tehnologijama umjetne inteligencije, s time što one nisu ljudske, niti imaju svijest, niti imaju svrhovitost. Sustavi umjetne inteligencije i jesu upravo to – sustavi koje su stvorili ljudi, i koji djeluju na temelju algoritama i statističkih modela kako bi procesirali i analizirali velike nizove podataka. Oni prepoznaju uzorke, iznose predviđanja, ili generiraju odgovore na temelju podataka kojima su obučavani.

Narativi prebacuju odgovornost, […] prekrivajući duboko ljudske odluke koje oblikuju utjecaj AI-ja na društvo.

Rascjep između ljudskih bića i umjetne inteligencije

Unatoč jasnim ograničenjima i čisto algoritamskoj naravi AI-ja, narativi koji daju naslutiti mogućnost AI-ja koji razmišlja i ima svijest nastavljaju se u popularnim medijima i znanstvenome novinarstvu. Te priče, pokretane spekulativnom fikcijom i optimističnim projekcijama budućnosti tehnologije, rasplamsavaju maštu javnosti vizijama AI-ja koji postiže ljudima sličnu svijest i sposobnosti donošenja odluka. No takvi narativi često posluže kao primjeri tehnološkoga determinizma, perspektive koja ne samo da precjenjuje autonomnu moć tehnologije, nego i zgodno oslobađa njezine kreatore i najveće sudionike od etičke odgovornosti. Promičući ideju da je evolucija AI-ja neizbježna i onkraj ljudske kontrole ti narativi prebacuju odgovornost s tehnoloških stručnjaka i korporacija koje razvijaju i primjenjuju te sustave, prekrivajući duboko ljudske odluke koje oblikuju utjecaj AI-ja na društvo.

Suprotno čisto statističkome i na uzorcima temeljenome djelovanju AI-ja, teorija Bernarda Lonergana o svrhovitoj svijesti uvodi kontekst koji možemo upotrijebiti kako bismo bolje razumjeli ljudsku jedinstvenost i distancirali se od tih štetnih narativa.

Bernard Lonergan bio je kanadski svećenik, isusovac, filozof i teolog, koji je izvršio velik utjecaj svojim radom na području epistemologije, teologije i ekonomije. Njegova je intelektualna baština ogromna, ali Lonergan je možda najpoznatiji po svojemu istraživanju ljudske spoznaje i po svojemu razvoju teorije svrhovite svijesti. Lonerganovo djelo ulazi u dubine procesa na koje se oslanja ljudska spoznaja, donošenje odluka, i potraga za znanjem, i on predlaže model spoznaje koji naglašava dinamičnu i autorefleksivnu narav ljudske misli. Svojom teorijom Lonergan je nastojao artikulirati zasebne i delikatne načine na koje ljudi komuniciraju sa svijetom, naglašavajući dubinu i složenost ljudske svijesti u suprotnosti umjetnoj inteligenciji.

Za razliku od sustava umjetne inteligencije, koji djeluju na temelju podataka i algoritama, Lonergan daje naslutiti da ljudska bića pokreće potraga za smislom, u kojoj se ona uključuju u trajan proces propitivanja, učenja i evoluiranja. U biti, ljudska je svijest jednaka samome bitku, ona postoji „u svijetu kojega posreduje smisao, a motivira vrijednost”. Taj svrhoviti pristup spoznaji i bitku u svijetu naglašava nezamjenjivu dubinu ljudske svijesti, skrećući pozornost na dramatične razlike između ljudskoga uma i umjetne inteligencije.

Bernard Lonergan navodi četiri razine svrhovite ljudske svijesti služeći se primjerom Arhimeda. Prva razina je iskustvo, kada Arhimed zamjećuje fizikalni fenomen – podizanje razine vode. Kao drugo, događa se shvaćanje, kada on propituje tu opservaciju i traži racionalno objašnjenje. Tu se događaju spontani uvidi, što je Arhimeda dovelo do njegova poznatoga načela. Treća faza, prosudba, uključuje Arhimedovu procjenu valjanosti njegova shvaćanja, i odluku objašnjava li ono točno fenomen. Na kraju, odluka odražava primjenu ove prosudbe, kada Arhimed odlučuje kako koristiti to novopronađeno znanje na praktične načine, što je primjer dinamičnoga, refleksivnoga procesa razlučivanja ljudske spoznaje od statičnih izračuna umjetne inteligencije.

Nesposobnost AI-ja da postigne svijest o sebi, spoznaju, i potragu za smislom temeljno ga dijeli od ljudske svijesti. AI može procesirati i analizirati podatke na dosad neviđenoj razini, ali on djeluje bez autorefleksivne svijesti, karakteristične za ljudsku misao. AI-ju manjka sposobnost da propituje svoju egzistenciju, svrhu, ili etičke implikacije svojih djela, kvalitete intrinzične ljudskoj svijesti o sebi i kritičkome razmišljanju. 

Nadalje, AI se ne može upuštati u traženje smisla onako kako to čine ljudi. Ljudska bića ne samo da traže odgovore na trenutne probleme nego i promišljaju o dubljim pitanjima o životu, postojanju, i svemiru. Tu potragu za smislom pokreće unaprijed usađena znatiželja i želja da razumijemo svoje mjesto u svijetu. S druge strane, AI funkcionira unutar granica svojega programiranja i ciljeva što su ih odredili njegovi kreatori, i nesposoban je započeti istinsku potragu za znanjem ili smislom onkraj svojih unaprijed definiranih zadataka. Trebamo nastojati imati to na umu uvijek kada komuniciramo sa sustavima poput ChatGPT-ja ili Geminija, koji nas često zavaravaju da pomislimo da su nam slični.

Spoznaje o ljudskoj jedinstvenosti

Bez obzira na razmjere u kojima tehnološki stručnjaci uspijevaju razvijati sustave umjetne inteligencije, upravo arhitektura samih sustava čini ljudsku spoznaju neusporedivom s tim sustavima. Katolički nauk tvrdi da je ljudska osoba stvorena na sliku Božju, čime se naglašava dostojanstvo i jedinstvena sposobnost za odnos s Božanskim. Taj koncept naglašava intrinzičnu vrijednost svakoga pojedinca, naglašavajući duhovne kvalitete, koje nadilaze puku tjelesnu egzistenciju. Ljudska bića, za razliku od AI-ja, nisu tek sofisticirani strojevi, nego bića s duhovnom naravi, sposobna za zajedništvo s Bogom i drugim osobama; ili kako je to prikladno izrekao Pierre Teilhard de Chardin: „Mi nismo ljudska bića koja imaju iskustvo duhovnoga – mi smo duhovna bića koja imaju iskustvo ljudskosti.”

Suprotnost između duhovne naravi ljudskih bića i mehaničke naravi AI-ja nije u stupnju, već u vrsti. Umjetna inteligencija djeluje unutar granica programiranih algoritama, a ljudska bića doživljavaju život kroz prizmu duhovnosti i moralne svijesti. Ta duhovna dimenzija omogućuje ljudskim bićima da se upuštaju u autorefleksiju, doživljavaju transcendentnost, i traže svrhu i smisao onkraj materijalnoga svijeta. U ovoj je raspravi od središnje važnosti nematerijalna duša, načelo života i svijesti koje funkcionira kao središte ljudskoga identiteta i moralnoga rezoniranja. Za razliku od AI-ja, kojemu nedostaju svijest i moralna autonomija, ljudska bića posjeduju slobodnu volju, koja im omogućava da donose odluke u kojima se odražavaju njihove vrijednosti i etička načela. Ta sposobnost za moralno rezoniranje neraskidivo je povezana s duhovnom naravi ljudskih bića, i omogućava im da razluče dobro od zla na način na koji AI, sa svojim determinističkim programiranjem, temeljno ne može razlučivati.

Dostojanstvo i vrijednost ljudskoga rada i međudjelovanja moraju ostati u prvome planu tehnološkoga napretka…

Teološke spoznaje o ljudskoj jedinstvenosti, koje se oslanjaju na Lonerganov rad, dodatno očituju ponor između ljudske spoznaje i umjetne inteligencije. Lonerganov naglasak na svrhovitu svijest ističe dubinu ljudskoga shvaćanja, prosudbe, i potrage za istinom, vidove koji su utemeljeni u duhovnoj i refleksivnoj dimenziji ljudskoga iskustva. Te sposobnosti ne mogu se replicirati u umjetnoj inteligenciji, koja i uz svoje napredne računarske sposobnosti nema subjektivno iskustvo i moralnu intuiciju svojstvenu ljudskim bićima.

Zato teološka perspektiva potvrđuje argument da AI pored svih svojih tehnoloških poboljšanja ne može replicirati duhovnu, moralnu i egzistencijalnu dimenziju ljudskoga života. Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, utjelovljuje složenost i dubinu koja nadilazi sposobnosti umjetne inteligencije, naglašavajući jedinstveno mjesto ljudskih bića u stvorenome poretku i njihovu nezamjenjivu ulogu u moralnome i duhovnome tkivu svemira.

Uloga umjetne inteligencije u društvu

Budući da povećava učinkovitost i pomaže inovacije u različitim sektorima, umjetna inteligencija ima značajnu vrijednost i korisnost u društvu. Automatizira rutinske zadatke, pruža temeljitu analizu podataka, i pokreće tehnološki napredak, podupirući tako gospodarski rast, i poboljšavajući kvalitetu života. No u razvoju i primjeni AI-ja iznimno su važna etička ograničenja, zbog potrebe za velikom pozornosti prema privatnosti, sigurnosti, i mogućnosti pristranosti, čime se osigurava da AI služi zajedničkome dobru, a bez narušavanja prava pojedinca ili produbljivanja društvenih nejednakosti.

Antropomorfizacija umjetne inteligencije predstavlja suptilnu, ali duboku opasnost, koja dovodi do pogrešnih predodžbi o njezinim sposobnostima i do previđanja ljudskog dostojanstva. Tretiranje umjetne inteligencije kao da posjeduje ljudske osobine, kao što su svijest ili moralna prosudba, može zamagliti granice između alata i bića, skrećući pozornost s etičkih imperativa poštivanja i održavanja intrinzične vrijednosti ljudskog života. Dok se društvo suočava sa složenošću integracije umjetne inteligencije, ključno je održavati jasnu razliku između tehnoloških „čuda” koja umjetna inteligencija može postići i nezamjenjivih kvaliteta koje definiraju ljudsko postojanje.

Nadalje, etički razvoj i primjena umjetne inteligencije zahtijevaju suradnički pristup, kako bi se osiguralo da su dizajnirani odgovorni i usmjereni prema općem dobru. To pomaže u ublažavanju rizika i osigurava da su sustavi umjetne inteligencije usklađeni s objektivnim vrijednostima i normama onkraj pukog promicanja pravednosti, transparentnosti i odgovornosti. Međutim, kako napredujemo, važno je zaštititi se od pretjeranog oslanjanja na umjetnu inteligenciju, imajući na umu da bi tehnologija trebala povećati ljudske sposobnosti, a ne zamijeniti ih. Dostojanstvo i vrijednost ljudskog rada i međudjelovanja moraju ostati na čelu tehnološkog napretka, osiguravajući da umjetna inteligencija služi poboljšanju, a ne pogoršanju ljudskog iskustva. Priznavanjem i rješavanjem ovih etičkih začkoljica i potencijalnih opasnosti, društvo može iskoristiti dobrobiti umjetne inteligencije, istovremeno čuvajući ljudsko dostojanstvo i potičući pravedan i ravnopravan svijet.

Dakle, dok plovimo kroz svijet koji je sve više isprepleten tehnološkim napretkom, ključno je zapamtiti da postoji beskonačan jaz između ljudske svijesti i umjetne inteligencije. Ovo priznanje poziva na pažljivije bavljenje tehnologijom, onom koja potvrđuje i unaprjeđuje ljudsko dostojanstvo, a ne potkopava ga. Usidrenjem svojega gledanja u vjeri, nadi i ljubavi možemo osigurati da naše putovanje uz tehnologiju obogaćuje ljudsko iskustvo, potičući stvaranje društva koje iznad svega cijeni nezamjenjivu dubinu i složenost ljudskog života.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.