KOMENTAR

Fetus ili beba? Kako medijski diskurs stvara ‘kulturu smrti’

U jeziku se oduvijek vodi diskurzivni rat ideologija – iz jezika dolaze najrazličitije političke i društvene teorije, npr. rodna teorija ili popularni „-izmi“, koje oblikuju i mijenjaju realnost. Jezik više ne samo da opisuje stvarnost, nego proizvodi svijet u kojem živimo, pa i istina više nije istina, već postaje stvar jezika.

maroje burum fetus ili beba medijski diskurs mrtva beba pokraj kontejnera zagreb

Mora da je laknulo novinarima u redakciji jedne hrvatske dnevne tiskovine kada su dobili obavijest o rezultatima obdukcije iz Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu.

  • Ah, sve je u redu! Ne brinite! U pitanju je bio fetus.
  • Sva sreća. Već mi je sedam dana mučnina u želucu od pomisli da se radi o mrtvom djetetu.

Moguće je da je tako nekako glasio razgovor u toj redakciji prije nego što je izašao novi članak pod naslovom „Obdukcija pokazala: Pokraj kante za smeće ostavili fetus, a ne bebu“, kao nastavak uznemirujuće priče objavljene nekoliko dana ranije, naslovljene „Policija traga za parom koji je kraj kontejnera ostavio mrtvu bebu“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Želim izraziti duboku sućut zbog smrti djeteta, pritom ne ulazeći u potresne detalje samog događaja. O tome ne bih dalje, već bih želio svratiti pozornost na ono što se krije u sadržaju tih novinskih tekstova, koliko god bili uznemirujući; nešto naizgled beznačajno, a zapravo filozofski i lingvistički, ili sociolingvistički, izvrsno primjetljivo – diskurs kulture smrti u javnom prostoru.

Kada upotrijebimo termin „diskurs“, razumijevamo mnogo toga iz domene govorenja, teksta, jezika i komunikacije. Diskurs se nipošto ne zaustavlja samo na opisu strukture jezičnog proizvoda, izrečene ili napisane informacije ili ideje u sociokulturnom kontekstu, nego i sam sudjeluje u formiranju novih informacija i ideja, mišljenja, načina razmišljanja itd. (npr. politički diskurs). Možemo reći da se radi o skupu jezičnih praksi koje sustavno oblikuju ono o čemu govore. Drugim riječima, diskurs proizvodi realnost.

Kazavši ovo, potrebno je malo zastati u razmišljanju o realnosti, njezinu postojanju i jezičnom posredovanju. Realnost možemo vidjeti, čuti, opipati, namirisati, znanstveno mjeriti, ali i zamisliti. Jezikom ju posredujemo, izražavamo, bilježimo, opisujemo, čak i proizvodimo. Poteškoće u komunikaciji nastaju onda kada jezikom ne uspijevamo obuhvatiti čitavu realnost, kada nam neprestano izmiče i ne uspijevamo ju posredovati onako kako bismo željeli. Dvadesetih godina prošlog stoljeća poznati austrijski filozof Ludwig Wittgenstein pitao se kako ljudi uspijevaju međusobno komunicirati, tj. kako uspijevaju prenositi ideje? Rješenje je vidio u tome da jezik proizvodi slike u nama, tj. da reći nešto znači proizvesti sliku toga u našem umu, i time doći do značenja rečenoga. Problemi u komunikaciji nastaju onda kada dvije osobe imaju različite, ili nedovoljno jednake slike onoga što je izrečeno, zbog čega dolazi do rupa u značenju. Kako je onda uopće moguće da dobro, ili barem solidno komuniciramo, ako nam neprestano prijeti opasnost od izmicanja značenja riječi? Wittgenstein kaže tako što nam to uopće nije važno – ono što je važno jest to da pojedinac prihvati ono značenje koje je općeprihvaćeno kroz redovitu uporabu od neke jezične zajednice. Npr. riječ „miš“, zbog njezina općeprihvaćenog statusa u jezičnoj zajednici, kod djece će češće stvoriti sliku računalnog uređaja, nego malog uhatog glodavca. S druge strane, riječ „kliznik“ proizvest će mnoge aluzije na značenje u našem umu koje su vjerojatno pogrešne jer je njezina upotreba unutar zajednice statistički zanemariva (guglajte, nije ono što mislite…). Švicarski lingvist Ferdinand de Saussure to je definirao arbitrarnošću jezičnoga znaka – to znači da su značenja slova, riječi, rečenica, znakova, zapravo konvencionalna, arbitrarna, prešutno dogovorena unutar jezične zajednice.

Kada razumijemo arbitrarnost jezika, onda možemo razumjeti i arbitrarnost diskursa, a zatim i arbitrarnost realnosti. Diskurs se koristi jezikom kao alatom kojim se grade obrasci, uzorci svojih namjera, tj. dobiva se mogućnost iskazivanja svojih namjera, želeći proizvesti takvu namjeru u drugome. Stavimo li riječ „ideja“ umjesto riječi „namjera“, dobit ćemo diskurzivnu teoriju ideologije. Prihvaćanjem određenog jezičnog diskursa, prihvaćamo ideologiju koju taj diskurs proizvodi. Vratimo sad u paradigmu ranije navedeni pojam realnosti. Realnost nije više samo ono što osjetilima zapažamo, realnost postaje proizvod ideja, namjera, jezika, diskursa. Hemingwayev starac Santiago ili Cervatnesov don Quijote nisu ništa manje realni od stvarnih povijesnih ličnosti, a sve to zato što jezik ide onkraj realnosti time što stvara novu, nestvarnu realnost, koja je svima ne samo razumljiva, već i nadahnuta, poticajna, ponekad stvarnija i od same stvarnosti.

Vratimo se sad na izmišljeni redakcijski razgovor s početka teksta i pogledajmo kako diskurs stvara realnost u skladu s ideologijom. Riječ je o tome da je u Zagrebu, pokraj nekog kontejnera za smeće, pronađeno golo mrtvo tijelo nedonoščeta starog skoro trideset tjedana. Prvi novinarski tekst o strašnom događaju objavljen je 29. travnja pod naslovom „Policija traga za parom koji je kraj kontejnera ostavio mrtvu bebu“. U tom tekstu, kada tijelo još nije bilo medicinski ispitano, dvanaest puta upotrijebljena je riječ „beba“, jednom „novorođenče“. Novinar je napomenuo i to da nije bilo ni „dekice, kolijevke, papirića s napisanom porukom, ničega osim bebe“. Nitko od očevidaca, prolaznika i stanara, nije prepoznao da se radi o nedonoščetu, već su po viđenju zaključili da je u pitanju dijete staro nekoliko tjedana.

Četiri dana kasnije, 3. svibnja, nakon dolaska obdukcijskih rezultata koji su pokazali da se radi o nedonoščetu, tj. o prerano rođenom djetetu (rođenom prije 37. tjedna trudnoće), isti je novinar napisao tekst pod naslovom „Obdukcija pokazala: Pokraj kante za smeće ostavili fetus, a ne bebu“. Završetak čini treći u nizu triju tekstova, naslovljen „Čučnula je pokraj smeća, pobacila fetus i otišla niz ulicu…“.  U zadnja dva teksta riječ „fetus“ koristi se 12 puta, slučaj se navodi kao „spontani pobačaj“, spominje se da je „majci tog fetusa“ pozlilo pa ga je „majka pobacila“, a onda se na kraju teksta postavlja neočekivano, ali ispravno pitanje – tko je „otac djeteta“.

Započnemo li od kraja, tu gdje se nalazi ključ interpretiranja semantičkih akrobacija, primijetimo to da je „dijete“ semantički hiperonim, tj. nadređeni sveobuhvatni termin svim postnatalnim razvojnim stadijima čovjeka do puberteta, čak i mrtvorođenčetu. Nedonošče je dijete koje je rođeno prije vremena, a mrtvorođenče dijete koje je rođeno mrtvo. Zajedničko im je to da su oba rođena, pa stoga oba ulaze pod termin djeteta. Fetus pak označava stadij u prenatalnom razvoju čovjeka, dakle u razvoju prije rođenja, u majčinoj utrobi. Medicinski termini prenatalnog i postnatalnog razvoja označavaju neotuđivi i neprekinuti kontinuitet postojanja ljudskog bića, od začeća do smrti.

Semantički gledano, ono što je pronađeno pokraj kontejnera nije fetus, nego mrtvorođeno dijete.

Zašto je ovo važno? U jeziku se oduvijek vodi diskurzivni rat ideologija – iz jezika dolaze najrazličitije političke i društvene teorije, npr. rodna teorija ili popularni „-izmi“, koje oblikuju i mijenjaju realnost. Jezik više ne samo da opisuje stvarnost, nego proizvodi svijet u kojem živimo, pa i istina više nije istina, već postaje stvar jezika. Medicinska istina o ljudskom životu već je izrečena, embrij jest živo biće, razvojni stadij u neprekinutom kontinuitetu ljudskog postojanja, ali u jeziku je još uvijek fleksibilna, nestalna, proizvoljna, budući da je uvjetovana diskurzivnim sredstvima ideologije kojoj nije bitno što je istinito, a što lažno, nego što je dopušteno, a što ne.

Stoga je važno postavljati pitanja – odakle potreba da se mrtvorođeno dijete naziva fetusom? Što se krije iza zamagljene riječi, koja i dalje označava ljudsko biće koje se razvija u majčinoj utrobi, iako se najčešće koristi u semantičkoj kolokaciji s „neživo“, i „nije ljudsko biće“? Odgovor je društvena arbitrarnost. Društvo koje prihvaća da je „miš“ računalni uređaj, kad čuje tu riječ u svom umu vidi sliku tog uređaja. Društvo koje čuje ispravno značenje riječi „kliznik“ dovoljan broj puta, stvorit će sliku u svome umu koja će postati prihvatljiva, društveno arbitrarna i napokon upotrebljiva. Društvo koje dovoljan broj puta čuje da „fetus“ nije živo biće, postat će ubojica nerođenih. Stvarnost nije samo ona koju vidimo, nego i ona koju izreknemo.

Jezikom možemo proizvesti laž, kao i istinu. Istina nije ništa realnija od laži, niti je laž realnija od istine; obje su realne i onkraj realnosti, obje se mogu zamisliti i obje se mogu izreći; obje mogu proizvesti novu stvarnost. Kako se boriti na jezičnom bojištu? Neumornom proizvodnjom istine. Društvo ne smije prestati proizvoditi istinu o ljudskom životu, koliko god glasni i brojni bili oni koji govore da fetus nije ljudsko biće, da pobačaj nije ubojstvo, da jedan čovjek ima pravo izabrati ubiti drugog čovjeka u bilo kojem trenutku njegova postojanja.

Ironija je u stvarnosti vrlo gruba; dijete pronađeno mrtvo pokraj kontejnera zamalo je moglo biti fetus u kontejneru.

Maroje Burum | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 5. svibnja 2017.

Možda vam se svidi