Strpite se malo, molim vas, i dopustite da vas upoznamo s nekim od najnovijih znanstvenih istraživanja. Da, u pravu ste kad kažete da mnogi stručnjaci, kako katolički, tako i protestantski, kažu da su novozavjetne knjige napisane tako kasno, možda čak u drugom stoljeću, da ih nikako nisu mogli napisati ljudi po čijim se imenima zovu. Zaključci do kojih dolaze stručnjaci često su tendenciozni i isuviše se često oslanjaju na mišljenju da čuda najčešće nisu moguća. Kad u Svetom pismu nađu nešto nadnaravno, njihove ih predrasude tjeraju na pomisao kako je riječ o kasnije umetnutom tekstu, a ne o točnom izvještaju o stvarnom događaju.

Ovo se stajalište uglavnom oslanja na teoriji prema kojoj su Evanđelja napisana dugo godina poslije događaja koje opisuju – zapravo toliko dugo da su se u te izvještaje uvukle pogreške i legende. Međutim, tijekom zadnjih nekoliko godina vrhunski su stručnjaci iznijeli na vidjelo podatke koji nas upućuju na posve novo shvaćanje prema kojemu su novozavjetne knjige, a napose Evanđelja, nastale veoma rano.

Francuski znanstvenik Claude Tresmontant, primjerice, tvrdi da je moguće da je Matejevo evanđelje napisano na hebrejskom i kasnije prevedeno na grčki jedva nekoliko godina poslije Kristova uskrsnuća. Pokojni Jean Carmignac također misli da su Evanđelja nastala prilično rano, kao i pokojni anglikanski znanstvenik liberalnog usmjerenja, biskup John A. T. Robinson, koji je u svojoj knjizi Redating the New Testament, objavljenoj 1976., zaključio da su sve novozavjetne knjige napisane prije razorenja Jeruzalema 70. godine poslije Krista.

Tijekom vremena je datiranje novozavjetnih knjiga bilo podložno promjenama. Prije jedno ili dva stoljeća znanstvenici su držali da je veliki broj novozavjetnih knjiga napisan u drugom stoljeću, suprotstavljajući se na taj način drevnom shvaćanju prema kojemu je svaku knjigu napisao apostol ili njegov učenik svega nekoliko desetaka godina poslije Kristova uskrsnuća. Kako je svetopisamska znanost napredovala – doduše na mahove, ali ipak ustrajno – datumi su pomicani unatrag, sve bliže datumima koje su predlagali drevni pisci. Ako su Tresmontant, Carmignac i Robinson u pravu, pokazat će se da su čak i neki od najstarijih pisaca kasno datirali novozavjetne knjige, i bit će jasno da su priče o čudima napisali svjedoci tih čuda ili oni koji su o njima čuli od svjedoka.

Stručni časopisi uljudno su, ali najčešće i kritički, pisali o knjizi Redating the New Testament. Što je drugo trebalo i očekivati? Ljudi koji su svoj ugled stavili na kocku datirajući Novi zavjet što je više moguće u prošlost – stavljajući čak pojedine njegove dijelove u kasno drugo stoljeće – bili su nezadovoljni time što se netko koga nije bilo moguće označiti kao reakcionara mogao pojaviti s odgovorima s kojima bi bio zadovoljan i jedan Augustin.

Robinson “se poslužio isključivo povijesnom metodologijom”, piše Jean Carmignac u svojoj knjizi The Birth of the Synoptics. “Ja sam se poslužio metodologijom koja je uglavnom filološka, a povremeno i povijesna” – što znači da je Carmignac svoja proučavanja zasnivao uglavnom na značenju i povijesti riječi. Kako je već ranije preveo svitke s Mrtvog mora i kako je bio stručnjak za hebrejski koji se koristio u Kristovo vrijeme, on je došao do sličnih zaključaka kao i Robinson, ali je problemu pristupio iz različitog kuta. On je sinoptička Evanđelja preveo “unatrag”, iz grčkog na hebrejski. Bio je zaprepašten onim što je otkrio.

“Želio sam započeti s Markovim evanđeljem. Kako bih olakšao usporedbu naših grčkih Evanđelja i hebrejskog teksta kojim su pisani svitci iz Kumrana, pokušao sam, zbog svoje vlastite potrebe, vidjeti kako bi Markovo evanđelje izgledalo kad bismo ga preveli na hebrejski kojim su pisani svitci iz Kumrana. Zamišljao sam da bi taj prijevod bio veoma težak zbog značajnih razlika između semitskog i grčkog načina mišljenja, no bio sam posve osupnut kad sam shvatio da ga je, nasuprot tome, sasvim lako prevesti. Negdje sredinom travnja 1963., nakon samo jednog dana posla, bio sam uvjeren da grčki tekst Markova evanđelja nije mogao biti napisan izravno na grčkom, i da je on zapravo bio grčki prijevod s izvornog hebrejskog jezika.”

Camignac je očekivao da će prevođenje biti vrlo teško, ali nije bilo tako. Otkrio je da se prevoditelj Markova evanđelja na grčki slijepo držao hebrejskog redoslijeda riječi i hebrejske gramatike. Je li to mogla biti posljedica činjenice da je jedan Semit pisao na grčkom, jeziku koji nije dobro poznavao i kojemu je nametao hebrejsku strukturu? Ili, nisu li nezgrapni izričaji iz našeg grčkog teksta bili tek pretjerano vjerni prijevodi, možda bi bilo točnije reći “transkribiranje” semitskog originala? Ako je ova druga mogućnost točna, znači da su sinoptička Evanđelja već vrlo rano napisali svjedoci.

Sljedećih dvadeset pet godina Carmignac je uglavnom utrošio na pedantno prevođenje grčkog teksta na hebrejski i donoseći bezbrojne usporedbe. Knjiga The Birth of the Synoptics popularni je sažetak nečega za što se on nadao da će se pretvoriti u golemi niz od više svezaka. Riječ je o sjajnom destilatu. Dovoljno je spomenuti samo jedan primjer. (Carmignac navodi mnoštvo takvih primjera, ali oni ne opterećuju knjigu.) Zaharijin hvalospjev “Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov…” donosi evanđelist Luka (1,68–79). U grčkom se jeziku, jednako kao i u engleskom, taj hvalospjev kao pjesničko djelo ne doimlje nimalo posebnim. Ni po čemu se ne može zaključiti da je ovaj hvalospjev pametno sročen. Međutim, kad ga prevedemo na hebrejski, dobivamo pravo malo čudo.

U izričaju “iskazati dobrotu ocima našim”, izraz “iskazati dobrotu” posredovan je hebrejskim glagolom koji glasi hanan, što je korijen imena Yohanan (Ivan). U riječima “i sjetiti se svetoga Saveza svojega”, riječi “i sjetiti se” dane su glagolom zakar, što je korijen imena Zaharija. U riječima “zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu” za izraz “zakle” stoji glagol shaba, što je korijen imena Elishaba (Elizabeta).

“Je li tek puka slučajnost”, pita Carmignac, “što druga strofa ove pjesme započinje trostrukom aluzijom na imena triju protagonista: Ivana, Zaharije i Elizabete? Međutim, ova aluzija prisutna je samo u hebrejskom – grčki i engleski prijevod nisu je sačuvali.”

Carmignac iznosi i mnoštvo drugih primjera, a o vremenu nastanka sinoptičkih Evanđelja donosi ove zaključke: “Najkasniji datum nastanka Markova evanđelja jest oko 50. p. Kr., … dovršenog Markova evanđelja oko 55., Matejeva evanđelja oko 55.–60., a Lukina evanđelja između 58. i 60. Međutim, vjerojatniji su najraniji datumi o kojima smo već govorili: Markova evanđelja oko 42. dovršenog Markova evanđelja oko 45. Matejeva evanđelja (na hebrejskom) oko 50. Lukina evanđelja (na grčkom) nedugo poslije 50.” Naravno, riječ je o približnom vremenu nastanka Evanđelja, osobito u slučaju Markova i Matejeva evanđelja, a to vrijeme rezultat je Carmignacove uglavnom filološke analize.

Claude Tresmontant, koji je svoju knjigu The Hebrew Christ pisao usporedo s Carmignacom, ali se pritome služio različitom metodologijom, predlaže ove datume: Matej – početak tridesetih, svega nekoliko godina poslije Kristova uskrsnuća; Luka između 40. i 60. godine; Marko – između 50. i 60. god. Carmignac smatra da je Markovo evanđelje nastalo prvo, dok Tresmontant misli da je Matejevo evanđelje prethodilo Markovu. Neovisno o tome, i jedan i drugi opovrgavaju većinsko mišljenje među stručnjacima za Sveto pismo prema kojemu su sinoptička Evanđelja nastala koncem prvog stoljeća, najvjerojatnije tijekom jednog ili dvaju posljednjih desetljeća.

Carmignac izvlači još nekoliko zaključaka. On kaže da su Evanđelja po Marku i Mateju, kao i dokumenti na kojima Luka temelji svoje Evanđelje, napisani na jednom od semitskih jezika, aramejskom ili hebrejskom, vjerojatnije hebrejskom. Štoviše, Markovo je evanđelje vjerojatno najprije napisao Petar na hebrejskom, pri čemu je po svoj prilici Petar diktirao Marku. Potom je, oko 63. p. Kr., to Evanđelje prevedeno na grčki, vjerojatno s nekim promjenama koje je unio Marko. Prije će biti da je ovo Evanđelje sačuvalo ime prevoditelja negoli ime pisca.

Pišući The Birth of Synoptics, Carmignac se nadao da će “kršćani prihvatiti njegove argumente kao uvjerljive i da će oni privući pažnju i potaknuti zanimanje kod  nevjernika. Međutim, oni su srušili teorije koje su trenutačno u modi i zbog toga će biti izložene žestokoj kritici.” Nezavisni će se stručnjaci morati suočiti s Carmignacovim zaključcima. Drugi će nastaviti ondje gdje je on prekinuo svoj rad. U sljedećim se desetljećima može dogoditi da će “sigurni rezultati suvremene biblijske znanosti” izgledati posve drukčije od onoga što nam je rečeno da prihvatimo kao evanđeosku istinu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.