Drugi vatikanski sabor kao misao vodilju za oblikovanje liturgije pružio nam je izričaj actuosa participatio, aktivno sudjelovanje, djelatno učešće svih u “Božjem djelu” (Opus Dei), tj. u liturgijskome događanju. I to s punim pravom. Katekizam Katoličke Crkve upozorava nas na to da pojam liturgije govori o zajedničkoj službi, dakle, odnosi se na cijeli sveti Božji narod (br. 1069: “Riječ ‘liturgija’ izvorno znači ‘javno djelo’, ‘službu naroda i službu u korist naroda’. U kršćanskoj predaji to znači da narod Božji sudjeluje u ‘Božjem djelu.’”). Međutim, u čemu se sastoji to djelatno sudjelovanje? Što se tu treba činiti?

Nažalost, riječ je veoma brzo shvaćena u jednom posve izvanjskom smislu te se iz toga izveo zaključak o potrebi da svatko ponešto u crkvi čini i radi, da što je moguće više vjernika i što je moguće češće mora stupiti u akciju, vidljivu svima. Riječ “sudjelovanje” (ili “učešće”) smjera pak na glavnu radnju u kojoj moraju svi sudjelovati. Želimo li otkriti o kakvoj se tu radnji zaista radi, moramo najprije istražiti što je ta izvorna, središnja actio (čin, radnja, djelo) u kojoj bi morali imati udjela svi članovi zajednice.

Studij liturgijskih izvora omogućuje nam pravi odgovor koji je možda na prvi mah iznenađujući, ali je sasvim naravan s motrišta biblijskih temelja o kojima smo razmišljali u prvome dijelu. Pod actio u liturgiji u izvorima se razumijeva euharistijska molitva, “čin”, kanon svete mise. Stvarna liturgijska akcija, istinski liturgijski čin jest oratio, velika molitva koja tvori jezgru euharistijskog slavlja i koju su stoga crkveni oci imenovali jednostavno u njezinoj cjelini kao oratio – molitva.

Ponajprije sa stajališta liturgijskog oblika to je sasvim ispravno budući da se ono bitno u kršćanskoj liturgiji odvija u molitvi, koja je njezina središnjica i njezin temeljni oblik. Označiti euharistiju kao oratio bio je tako i poganima, kao i općenito zainteresiranim intelektualcima, temeljni odgovor. Time se tražiteljima poručivalo: Nestalo je životinjskih žrtava i svega onoga što se tu odvijalo ili još uvijek odvija te što u konačnici nikoga ne može u potpunosti zadovoljiti. Na njihovo mjesto stupila je žrtva u obliku riječi, riječ-žrtva. Mi smo duhovna religija (religija Duha) u kojoj se zbiljski događa bogoslužje s riječima, gdje se više ne kolju ni jarad ni goveda, već se Bogu upućuje riječ kao nositelj naše egzistencije te se stapa s pravom Riječi uopće, s Božjim Logosom koji nas uvodi u pravo klanjanje.

Možda je korisno primijetiti ovdje da riječ oratio izvorno ne znači “molitva” (za to je postojala riječ prex), već svečani javni govor koji sada dosiže svoje vrhunsko dostojanstvo time što se upućuje Bogu, sa sviješću da taj govor kao takav dolazi od samoga Boga i da ga sami Bog omogućuje.

Međutim, time je tek naznačeno ono središnje. Ta oratio – euharistijska molitva, kanon svete mise – stvarno je više od govora. Ona je actio, čin u izvornome smislu. Jer, u tome činu događa se da ljudska actio (kao što su ga dosada obavljali svećenici u različitim religijama) stupa u pozadinu, a otvara se prostor za actio divina, božansko djelovanje. U toj molitvi – oratio izgovara svećenik zajedno s Gospodinom: “Ovo je moje Tijelo”, “Ovo je moja Krv”, svjestan da ne govori sam od sebe ili svoje vlastito, već snagom sakramenta što ga je primio postaje glasom drugoga koji sada govori, čini. Taj Božji čin koji se vrši ljudskim govorom jest zapravo iskonska “akcija” na koju čeka cjelokupno stvorenje. Zemaljska počela primaju novu bit, njih se izvlači takoreći iz njihove stvorenosti, zahvaća ih se u najdubljem temelju njihova bitka i pretvara u Tijelo i Krv samoga Gospodina. Anticipiraju se novo nebo i nova zemlja.

Autohtona “akcija” u liturgiji u kojoj svi trebamo sudjelovati jest sama Božja akcija, Božje djelovanje. To je novina i posebnost kršćanske liturgije: Bog sâm djeluje i on sâm čini ono bitno. On stvara novo stvorenje, on sama sebe čini dostupnim tako da s njime smijemo sami posve osobno komunicirati, preko tvari ove zemlje, preko svojih darova što ih prinosimo. Međutim, na koji način možemo mi sdjelovati u toj akciji? Nisu li Bog i čovjek inkomenzurabilni, neusporedivi, nemjerljivi istim mjerilima? Može li čovjek, smrtan, ograničen i grješan, surađivati s Bogom, beskonačnim i svetim?

Da, to mu je omogućeno upravo stoga što je sâm Bog postao čovjekom, što je on postao tijelom te ovdje, u liturgiji, uvijek iznova dolazi u tijelu k nama koji u tijelu živimo. Cjelokupni događaj utjelovljenja, križa, uskrsnuća i ponovnoga dolaska nazočan je kao način i oblik kako Bog uključuje čovjeka u suradnju sa samim sobom. U liturgiji se to izražava, kako smo već vidjeli, tako da na oratio – molitvu spada i molitva za uslišanje, primanje darova. Zacijelo, utjelovljenje Riječi, žrtva Logosa jest već jednom zauvijek prihvaćena. Međutim, mi moramo sa svoje strane moliti da ta žrtva postane našom žrtvom, da – kao što smo već rekli – mi sami postanemo “logizirani”, logosu primjereni te time pravo Kristovo Tijelo. O tome se radi. I to se mora izmoliti. Sama ta molitva jest put, hodočasničko stanje naše egzistencije prema inkarnaciji i prema uskrsnuću.

U toj istinskoj “akciji”, u tom molitvenom ulaženju u sudjelovanje nema razlike između svećenika i laika. Zacijelo, upućivati Gospodinu oratio u ime Crkve, odnosno jezgru te molitve izgovarati u prvom licu, s ja Isusa Krista, to je moguće samo uz opunomoćenje snagom sakramenta. Međutim, imati udio u onome što nijedan čovjek ne može učiniti, već samo Gospodin, koji to jedini može učiniti, vrijedi jednako za sve. Za sve nas vrijedi ono što nalazimo u 1 Kor 6,17: “tko prione uz Gospodina, jedan je duh” s njime, tvori s njime jednu te istu egzistenciju u Duhu. Riječ je o tome da se u konačnici dokine razlika između actio Christi – Kristove akcije i naše, da postoji samo jedna radnja, jedinstvena actio, koja je istodobno i njegova i naša. Naša time što smo postali s njime “jedno tijelo i jedan duh”. Jedinstvenost euharistijske liturgije sastoji se upravo u tome da Bog sâm djeluje te da smo mi uključeni u to Božje djelovanje. Sve ostalo je naspram tome drugotno, sekundarno.

Naravno da je moguće na osmišljen način rasporediti vanjske radnje: čitanje, pjevanje, prinos darova… Pritom treba razlikovati sudjelovanje u bogoslužju riječi (čitanje, pjevanje) od izvorno sakramentalnoga slavlja. Potrebno je biti svjestan i dati do znanja da su ovdje vanjske radnje od drugorazrednog značenja. Uopće, djelovanje mora prestati kad nastupi ono pravo – oratio, euharistijska molitva. Mora biti jasno vidljivo da je oratio – molitva ono pravo te da je ona opet samo stoga važna budući da daje prostora za Božju actio, Božje djelo. Tko je to shvatio, lako će uvidjeti da više nije bitan pogled usmjeren u svećenika ili promatranje onoga što on radi, nego je zapravo bit u tome da zajednički gledamo u Gospodina i idemo njemu ususret.

Jednostavno promašuje samu bit gotovo teatralni nastup različitih sudionika, koji se u današnje vrijeme može vidjeti, osobito tijekom prinošenja darova. Kad se pojedinačne vanjske radnje (kojih uopće nema toliko mnogo pa se stoga na umjetan način umnažaju) pretvore ili postanu bitno u liturgiji, a sama se pak liturgija izrodi u neku sveopću akciju, djelovanje gotovo svih nazočnih, onda se promašuje bit liturgijske teodrame i izvrće upravo u neku parodiju. Pravi liturgijski odgoj ne može se sastojati u izučavanju ili uvježbavanju vanjskih aktivnosti, već u uvođenju u bitni čin – actio – koji sačinjava liturgiju, u pretvorbenu Božju moć koja želi kroz liturgijsko događanje preobraziti nas same i cijeli svijet. S obzirom na to danas je liturgijski odgoj i svećenika i laika u veoma otužnoj i žalosnoj mjeri manjkav. Tu preostaje mnogo toga da se učini.

Sad će se možda čitatelj zapitati: A što je s tijelom? Nije li idejom riječi-žrtve (oratio) sve prebačeno na kolosijek duha? To bi bilo točno kad bi se radilo o pretkršćanskoj ideji logos-bogoslužja. Međutim, to se ne odnosi na liturgiju utjelovljene Riječi. Ta nam se Riječ pruža u svome tijelu i u svojoj krvi, dakle tjelesno, dakako, u novoj tjelesnosti Uskrsloga, koja ostaje istinska tjelesnost, a nama se stoga daruje u tvarnim znakovima kruha i vina. To će reći da nas Logos želi imati upravo za sebe izravno u našem tijelu, u tjelesnoj egzistenciji našega svagdana. Budući da je prava liturgijska “akcija” uvijek Božje djelo, stoga i liturgija vjere nadilazi uvijek sami obredni čin i prelazi u svagdan, a taj bi svagdan samim tim trebao postati i sâm “liturgijskim” (liturgijom obilježen), naime, služba i služenje u preobrazbi svijeta. Od tijela se traži daleko više od pukog prenošenja posuđa ili nečega takvog. Od tijela se iziskuje njegov cjeloviti ulog u svagdanu života. Traži se da tijelo postane “sposobno za uskrsnuće” (tj. uskrisivo), da se orijentira, da se usmjeri prema uskrsnuću, prema Božjem kraljevstvu kojega kratka formula glasi: Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji! Gdje se vrši volja Božja, tu je već Nebo, tu Zemlja postaje Nebom.

Ono što s liturgijom i u liturgiji započinje i što se onda preko nje treba razvijati jest da se i mi sami uključimo do kraja u Božju akciju te da budemo i mi sami u suradnji s njime, s Bogom. Inkarnacija (utjelovljenje) mora uvijek voditi preko križa (tj. pretvorbe naše volje u zajedništvo voljâ s Bogom) prema uskrsnuću, prema vladavini ljubavi koja tvori kraljevstvo Božje. Tijelo se mora takoreći “trenirati” (uvježbavati) za uskrsnuće. Prisjetimo se ovdje da riječ askeza, koja je u međuvremenu posve izišla iz mode, kad se prevede na engleski jezik, znači jednostavno trening. Danas, kad treniramo s marom i žarom, s ustrajnošću i silnim odricanjima od mnogo toga, zašto se ne bismo uvježbavali, trenirali, i za Boga i njegovo kraljevstvo? “Krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao” (1 Kor 9,27). Uostalom, već je sâm Pavao sportsku stegu uzimao kao usporedbu za trening u vlastitom životu. Taj trening spada bitno na naš svagdan, ali mora pronaći svoje nutarnje uporište u liturgiji, u njezinoj “orijentaciji” prema uskrslom Gospodinu. A to je, ponovimo još jednom na drugi način, vježbanje da naučimo prihvaćati drugoga u njegovoj različitosti, to je trening za ljubav, uvježbavanje također da se prihvati i posve drugoga, naime, samoga Boga, dopustiti mu da nas on sâm oblikuje i upotrijebi za sebe.

Uključivanje tijela, o čemu se radi u bogoslužju utjelovljene Riječi, izražava se u samoj liturgiji kroz stanovitu stegu tijela, u kretnjama koje izrastaju iz same biti liturgije te se takoreći bit liturgije i tjelesno vizualizira. Te se kretnje mogu u pojedinim slučajevima razlikovati, ovisno o kulturnom krugu, ali u svojim bitnim oblicima spadaju na kulturu vjere koja se oblikovala iz kulta. Zato one kao zajednički izražajni jezik nadilaze kulturne prostore. Pokušajmo im se približiti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Josepha Ratzingera – pape Benedikta XVI. Duh liturgije u izdanju Verbuma. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.