ZAMKE ETIKE ZASNOVANE NA PRAVILIMA

Istinski je slobodan onaj tko zlo ne odbacuje zato što je ono zabranjeno, nego zato što je zlo

Postoje dvije vrste etike: etika zasnovana na pravilima i etika zasnovana na vrlinama. Prva je, kao što nam i njezino ime govori, zasnovana na zakonu: neki je postupak ispravan ako je u skladu sa zakonom, a neispravan ako nije. Potonja se temelji na ljudskoj naravi: dobro je ono što nas približava moralnome savršenstvu, loše je ono što nas udaljava od njega.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock.com

Etika zasnovana na vrlinama ne poriče valjanost zakona, ali ustrajava u tvrdnji da zakoni ne mogu biti temelj etike. Zakoni moraju služiti vrlini. To je ispravan red stvari.

Deset zapovijedi mogu nam se na prvi pogled učiniti izrazom etike zasnovane na pravilima par excellence: ne ukradi, ne ubij, ne sagriješi bludno itd. U njima nam Bog obznanjuje svoju volju u obliku zakona kojima se pokoravamo ili im se ne pokoravamo. Ne pokoravati se ovim zakonima znači griješiti.

U etici zasnovanoj na vrlinama, nasuprot tome, Bog nam jednako tako obznanjuje svoju volju, ali ovoga puta kao nedvojbenu potvrdu ljudske samosvojnosti. Kršiti ovaj zakon ne znači samo počiniti grijeh. To znači nanijeti štetu samome sebi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na kraju krajeva, Deset zapovijedi služe vrlini i time nadilaze sebe, postajući puno više od niza negativnih moralnih zabrana: “Ne ukradi”, shvaćeno u svjetlu vrline, postaje: “Budi nenavezan na stvari ovoga svijeta.” “Ne ubij” postaje: “Prigrli život i uvijek ga poštuj.” “Ne sagriješi bludno” postaje: “Neka tvoje srce, um, tijelo i duša budu čisti.” Isus Krist je najbolji tumač Staroga zavjeta, uključujući i Deset zapovijedi. On u više navrata povezuje njegove zabrane s pozitivnim vrlinama i jasno i nedvosmisleno kaže da Bog Otac želi da svatko od nas postigne moralnu savršenost.

Svaki propust u obdržavanju Deset Božjih zapovijedi za kršćane je grijeh, kao što je grijeh svaki čin koji je u suprotnosti s vrlinom.

Ako se ne pridržavam Deset zapovijedi, ne rastem u vrlini. Ako se klanjam seksu, novcu i moći, ako lakomisleno ocrnjujem druge, ako ne poštujem roditelje, ukratko, ako prkosim Božjim zapovijedima, zaputio sam se kliskom strminom koja me vodi k propasti.

No ako sam zaokupljen željom za osobnom izvrsnošću, moram učiniti i nešto više, a ne samo obdržavati slovo Deset zapovijedi. Moram njegovati i živjeti u skladu s vrlinama na koje one ukazuju.

“Zakon djeluje izvanjski”, kaže njemački filozof Robert Spaemann. “Nakon što nam je zakon pomogao da shvatimo što je dobro, a što zlo i nakon što nam je pomogao u stvaranju navike da činimo dobro, sama vrlina postaje pravilo. Istinski je slobodan samo onaj tko zlo ne odbacuje zato što je ono zabranjeno, nego zato što je zlo.”1

Ponašanje vođe manje je određeno zakonom, a više njegovim vrlinama. Primjerice, ako vođa ne kleveće konkurenciju, to nije toliko zbog toga što moral i kazneno pravo zabranjuju klevetanje, koliko zbog toga što se ljudi koji drže do svojega karaktera ne spuštaju tako nisko. Takvo što jednostavno im ne pada na pamet.

Koncept radne etike – etički kodeks koji ravna svijetom rada – ima mnogo veze s pravilima, a malo ili gotovo ništa s vrlinom.

Radna etika doista je ograničena na izvanjske, uočljive postupke koje provodim u okviru svojega posla, na etička pravila vezana uz moje zvanje i poduzeće za koje radim. Radna etika cilja na profesionalno poštenje, ne na usavršavanje čovjeka.

Naravno, s obzirom na to da profesionalno poštenje doprinosi ugledu poduzeća i onih koji u njemu rade, to je dobro. Ali nije dovoljno. Mogu se skrupulozno pridržavati norma, a ipak nazadovati kao ljudsko biće. To se događa kada težnju za čovjekovom izvrsnošću pobrkam s pukim pridržavanjem pravilnika. Moguće je udovoljiti izvanjskim etičkim normama i istodobno ne znati kakav je njihov odnos prema mojoj osobnosti. Radna je etika ishodište, a ne cilj. Sama po sebi ona ne vodi do osobnoga razvoja.

Profesionalno je poštenje dobra stvar i ono je neophodno, ali ako ga ne potkrjepljuju vrline, doimat će se lažno i podrivati vjerodostojnost organizacije.

Mnoge organizacije zastupaju kodeks ponašanja koji utjelovljuje njihovu poslovnu etiku. Ali ako ljudi u tim organizacijama ne prakticiraju ljudske vrline, kodeks ponašanja, pa bio on ne znam kako uzvišen, pretvorit će se u običnu fasadu.

Jedna druga manjkavost radne etike sadržana je već u njezinu nazivu. Ona može navesti neke da povjeruju kako postoje dvije vrste etike, jedna za rad, a druga za slobodno vrijeme. Neki ljudi budno paze da ne bi prekršili neko pravilo definirano kodeksom ustanove u kojoj su zaposleni, a svoj privatni život smatraju nečim posve drugim: “Ono što radim u slobodno vrijeme moja je privatna stvar.” Takvi i suviše često zlorabe dragocjeno vrijeme i koriste se slobodnim vremenom kako bi pobjegli od stege i ugodili svojim hirovima i tlapnjama. Oni vjeruju da ih svakodnevni naporan rad ovlašćuje da puste sebi na volju i prepuštanje užitcima smatraju svojim pravom. Drugi se odaju još gorim načinima ponašanja pa se odaju piću, varaju svoje supruge ili ne pokazuju ni najmanju brigu za druge ljude. Usprkos tome, oni su potpuno sigurni da su etični jer se u poduzeću ponašaju kako se od njih očekuje, na poslu su pravi profesionalci i plaćaju svoje račune. Takvi ljudi žive dvostrukim životom.

Vođa se, nasuprot tome, uvijek i na svakome mjestu ponaša u skladu s vrlinom: na poslu, u obitelji, među prijateljima, u slobodno vrijeme, čak i kada je sam. To je zato što živi u skladu s etikom koja počiva na vrijednostima koja objedinjuje čovjekovu osobnost i njegove svakodnevne aktivnosti, kako javne, tako i privatne, čineći tako dvostruki život nemogućim.

Pravila su najdjelotvornija kada je riječ o djeci koja moraju točno znati kakav je njihov položaj, koje je ponašanje prihvatljivo, a koje ne. Ali čim porastu i počnu razmišljati, moramo ih poučiti zašto postoji ovo ili ono pravilo kako bi shvatili povezanost dotičnoga pravila s ljudskom naravi i čovjekovim usavršavanjem

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Odrasli se ne zadovoljavaju pravilima. Pravila ne zadovoljavaju razum zrele i inteligentne osobe i ne obuhvaćaju silnu raznovrsnost životnih situacija s kojima se susreće. Vrline su nam potrebnije nego pravila. Ako posjedujem vrlinu razboritosti, ne ću se izgubiti u nepoznatim vodama. Znat ću ispravno postupiti.

Etika zasnovana na pravilima naginje tome da bude sama sebi svrhom. Ljudi rijetko doživljavaju pravila kao nešto što je povezano s ljudskom težnjom za moralnim savršenstvom (iako ona jesu takva). To ih čini neobično krhkim, neučinkovitim, a katkada i opasnim. Moguće ih je lako odbaciti i zamijeniti ih ideologijom, ovim ili onim pragmatičnim ciljem, ezoterijskom duhovnošću, ispraznim i pomodnim nazorima… bilo čime. Koliko se komunističkih dužnosnika u srednjoj i istočnoj Europi pretvorilo u instant liberalne demokrate nakon pada Berlinskoga zida? Jedna vrsta pravila jednostavno je zamijenjena drugom.

Današnja zapadna kultura temelji se uglavnom na pravilima. Mnoštvo ljudi ponaša se u skladu s pravilima. Za njih su zahtjevi karijere i profesionalnoga uspjeha najvažnije pravilo, jedina valjana referentna točka za njihovo svakodnevno ponašanje. Ideal svetosti posvuda se zamjenjuje idealom uspješne karijere, pri čemu je najmanje važno što smo sve prisiljeni činiti da bismo je postigli.

Nasuprot tome, čovjek koji ide za vrlinom ne predaje se tako lako ideologijama ili pomodarstvu. Pounutarnjujući nepromjenjiva načela ljudske naravi, on postiže duhovnu čvrstoću koja ga čini neosjetljivim na sirenski zov bezvrijedne masovne kulture.

Etika zasnovana na pravilima stvara uskogrudne i nemaštovite ljude koje ne zanima dublji smisao stvari.

Jedan mi je moj prijatelj ispričao ovu priču: “U blizini mojega stana bio je bazen, a kako sam volio plivanje, otišao sam tamo i upisao se na program koji je obuhvaćao plivanje i dizanje utega. Potonje me nije zanimalo, no svejedno sam se upisao jer je cijena bila prihvatljiva. Nakon nekoliko tjedana rečeno mi je da bih trebao dizati utege. Žena na blagajni rekla mi je da je dizanje utega uključeno u cijenu i da bez toga ne može. Upitao sam je zašto bi to zanimalo upravu s obzirom na to da sam platio upisninu. Odgovorila mi je da nemam pravo plivati ako prije toga neko vrijeme nisam dizao utege, ‘jer je takvo pravilo’. Zamolio sam je da mi objasni kakva je svrha toga pravila, no sve što je mogla učiniti bilo je da se pozove na pravilnik. Bilo je kao da govorim zidu. Zaprijetila mi je da će me isključiti iz programa ne budem li barem 15 minuta dizao utege prije nego što uđem u bazen.”

Netko tko je opsjednut poštivanjem pravila ne proučava probleme u svoj njihovoj dubini, ne ispituje konkretne okolnosti i ne poduzima nikakvu inicijativu. Takav čovjek donosi odluke, ali ne razmišlja svojom glavom. Kreativnost nije njegova jača strana.

Kako je drukčije s ljudima koji teže moralnome savršenstvu! Za njih nema gotovih rješenja. Vrlina je uvijek originalna, kreativna i slojevita.

Preuzeto iz knjige Istinsko vodstvo koja nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga ispunjenja. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je nabaviti preko web knjižare www.verbum.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više tekstova iz knjige “Istinsko vodstvo” pročitajte OVDJE.

——————–

1 R. Spaemann, Osnovni moralni pojmovi, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2008.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 9. rujna 2015.

Možda vam se svidi