Rodoslovlja ili genealogije su, najjednostavnije rečeno, obiteljska stabla. Radi se o popisima tj. pukom nizanju  imena  najčešće od najstarijeg pretka prema najmlađem potomku. Za našu su temu bitna tri takva popisa. Jedan je onaj koji donosi Matej, drugi je onaj koji donosi Luka, a treći je onaj koji možemo konstruirati  temeljem Starog zavjeta tj. Knjige Postanka i 1. Knjige Ljetopisa. Pogledajmo sada kakva rodoslovlja tu nalazimo.

Evanđelist Matej svoje evanđelje započinje riječima: “Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova.”

I odmah ovdje mi Hrvati mnogo toga propuštamo čuti jer se neke stvari jednostavno gube u prijevodu. Naime, dok mi čitamo tek jednu dosadnu riječ “rodoslovlje”, prvi su kršćani čitajući izvorno Matejevo evanđelje pisano grčkim jezikom čuli čak dvije zanimljive riječi: “βίβλος γενέσεως” [biblos geneseos]. I siguran sam da vam ovaj tekst, makar vjerojatno ne znate grčki, odmah postaje zanimljiviji. “Biblos” – pa to nas odmah podsjeća na Bibliju, a “geneseos” neke od vas vjerojatno podsjeća na “genesis” tj. Knjigu Postanka. Drugim riječima, ne radi se tu o nekom pukom popisu imena, već Bibliji, novom Postanku. Ne čudi stoga da je baš Matejevo evanđelje prva knjiga Novog zavjeta te da neki bibličari predlažu da bi naš prijevod trebao glasiti: “Knjiga postanka Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova”.

No, vratimo se mi na prve kršćane jer smo tek zagrebli površinu. Naime, to βίβλος γενέσεως je zapravo grčki prijevod hebrejske imenice “תוֹלְד֧וֹת” [toledot]. Nama Hrvatima taj תוֹלְד֧וֹת opet ništa bitno ne predstavlja, ali prvi kršćani i Židovi su itekako bili svjesni bogatstva značenja te imenice.

Da bih vam važnost i bogatstvo te riječi u što kraćem roku dočarao bit će dovoljno da izdvojim tek dva primjera.

Prvi primjer nalazimo na kraju opisa stvaranja svijeta u 7 dana u Postanku 2,4 gdje nama piše: “To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani”. Na hebrejskom je za riječ “postanak” pisalo: תוֹלְד֧וֹת.

Drugi primjer nalazimo par poglavlja kasnije u opisu Adamova obiteljskog stabla gdje nama piše (Post 5,1a): “Ovo je povijest Adamova roda.” Na hebrejskom je za riječ “povijest” pisalo: תוֹלְד֧וֹת.

U Septuaginti, grčkom prijevodu Starog zavjeta također cijelo vrijeme čitamo, ne kao mi Hrvati svaki puta drugu riječ, već iste riječi: βίβλος γενέσεως.

Prema tome, kad su prvi kršćani i židovi slušali Matejevo evanđelje oni su s riječi “rodoslovlje” odmah znali da Matej obuhvaća i sažima ne tek obiteljsko stablo neke obitelji, već čitavu Bibliju, povijest ljudskoga roda, dapače rodoslovlje neba i zemlje.

Zanimljivo? A tek smo na prvoj riječi!

Naime, osim što nas sa svojim βίβλος γενέσεως podsjeća na postanak neba i zemlje i starozavjetna rodoslovlja, Matej odlučuje preskočiti neke generacije te naglasiti da je Isus sin Davidov i sin Abrahamov. Drugim riječima, Isus je potomak kraljevske loze pa samim time i novi kralj. Ujedno je potomak Abrahama, praoca vjere. No, dok je David tek primio obećanje da njegovu kraljevstvu neće biti kraja[1], a Abraham obećanje da će se u njemu blagoslivljati svi narodi[2], Matej želi reći da su ta obećanja ispunjena u Isusu u kojem će se blagoslivljati svi narodi i čijem kraljevstvu neće biti kraja. Zato svoje evanđelje završava riječima: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19) te “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.” (Mt 28,20b).

Nakon svoje prve rečenice Matej započinje nizati imena pa da se Abrahamu rodio Izak, Izaku Jakov itd. te svoj popis zaključuje rečenicom: “U svemu dakle: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest naraštaja; poslije progonstva u Babilon do Krista četrnaest naraštaja.”

Očito ovdje imamo veliki naglasak na broju 14 te nam se nameće pitanje: zašto baš četrnaest?

Pa vjerojatno se radi o sedmici (i to dvostrukoj) za koju svi jako dobro znamo da je biblijski bremenit broj. Sedam dana stvaranja, praštati valja 70 puta 7, sedam sedmica prethodi jubilarnoj godini, 7 je sakramenata itd. Kod Mateja se tako radi o 6 sedmica, čime nam se sugerira da nije dosegnuta punina tj. u iščekivanju smo sedme sedmice koja bi u logičnom slijedu trebala nastupiti s Isusom. Ta sedma sedmica je bila posljednja prije tzv. jubilarne godine kad su se Židovima opraštali dugovi, vraćale slobode, a obitelji su opet bile sjedinjene. U tom smislu, posljednja su vremena započela s Isusom te iščekujemo jubilarnu godinu, konačno vraćanje naših sloboda, oproštenje od grijeha i obiteljsko sjedinjenje čitave Crkve.

Također valja primijetiti da se Matej ovdje poslužio gematrijom. Brojanjem temeljem numeričke vrijednosti slova. Kao što u Knjizi Otkrivenja znamenka 666 daje ime cara Nerona, tako broj 14 ovdje daje ime kralja Davida. Možemo stoga reći da Matej naglašava to da je Isus novi kralj. Ne čudi, stoga, da jedino u njegovu evanđelje čitamo o mudracima s istoka koji su se došli pokloniti novorođenom kralju.

Konačno, Matej zaključuje rodoslovlje riječima koje bismo doslovno mogli prevesti i ovako: “Takav, dakle, bijaše postanak Isusa Krista.” Prema tome, Matej nas na kraju svoje popisa opet vrlo domišljato vraća na Knjigu Postanka. Podsjećam, Knjiga Postanka opis stvaranja svijeta zaključuje sličnim riječima: “To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani”.

Okrenimo se sada Lukinom rodoslovlju.

Zanimljivo je primijetiti da Luka svoje rodoslovlje ne smješta na početak evanđelja pred Isusovo rođenje, već tek u 3. poglavlje, nakon Isusova krštenja i prije kušnje u pustinji. Također, za razliku od Mateja, Luka ima niz od 77 imena, tj. 11. nizova po sedam imena. Nadalje, Luka imena niže od Isusa pa sve do Adama, de facto do samoga Boga.

Objasnimo sada što nam Luka svojim rodoslovljem želi poručiti.

Prije svega je znakovit broj od baš 77 generacija. Opet, dakle, imamo motiv ponavljanja sedmice i to čak 11 puta. Neki smatraju da iz toga valja zaključiti da bi s Isusom započeo 12. niz sedmica u čemu iščitavaju: “da je Luka možda poznavao apokaliptičku formulu koja svjetsku povijest dijeli na dvanaest dijelova (…). Dakle, ovo bi mogao biti diskretan način da se pokaže da je s Isusom došla ‘punina vremena’, da je s njim svanuo odlučujući čas svjetske povijesti: on je novi Adam.”[3]

Ipak, treba biti ovdje oprezan jer Luka zapravo uopće ne spominje brojke, za razliku od Mateja koji baš eksplicitno naglašava broj četrnaest. Ono što Luka naglašava je da Isusovo rodoslovlje seže sve do Adama, prvog čovjeka. Međutim, za razliku od Adama koji je počinio grijeh, Isus ne čini grijeha. Da bi taj kontrast naglasio, Luka Isusovo rodoslovlje smješta nakon krštenja, a prije kušnje u pustinji. Drugim riječima, Adamovo djelovanje započinje kušnjom u Edenu i padom; Isusovo javno djelovanje započinje kušnjom u pustinji i udaljavanjem đavla jer je Isus odbio grijeh riječima: “Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!” (Lk 4,12b).

Konačno, ono što jedino Luka radi i čega nema nigdje drugdje u Bibliji je to da Boga ubraja u niz rodoslovlja zajedno s ljudima. Tako čitamo da je Isus sin: “Enošev, Šetov, Adamov, Božji.” (Lk 3,38). Time na najjasniji mogući način Luka daje do znanja da smo svi mi dio Božje obitelji, da po krštenju više nismo samo slika Božja, već sinovi Božji.

Na sve ovo netko može reći: “Dragi Lectio, sve je to divno i krasno, ali jesu li ti popisi uopće točni? I što s očitim kontradikcijama između Mateja i Luke?! Ne pada li time čitava vjera?”

Okrenimo se sada tom pitanju.

Na početku govora o Lukinom rodoslovlju smo spomenuli da postoje neke razlike između njegova i Matejeva rodoslovlja. No, uglavnom se radilo o različitim naglascima i porukama. Pravi problem su razlike koje postoje u nizanju imena koja očito nisu identična. Tako Matej tvrdi da je Isusov očuh Josip za svojeg oca imao Jakova te djeda Matana, dok Luka tvrdi da je Josip za svojeg oca imao Elija, a djedu Matata. Nadalje, za Davidove potomke Matej navodi Salomona i zatim Roboama, dok Luka navodi Natana i Matata. Luka, također, dodaje Admina kojeg kod Mateja nema.

Dodatne razlike nastaju usporedimo li ove popise sa Starim zavjetom. Tako primjećujemo da Matej između Davida i progonstva ispušta čak tri generacije koje postoje u Starom zavjetu tj. tri imena: Joaša, Amasju i Azarju. Ispušta i jednu generaciju u nizu nakon progonstva tj. Jojakima. Luka pak donosi preko 30 generacija kojih nema u Starom zavjetu niti u ikojem drugom povijesnom spisu.

Kako objasniti ta neslaganja?

Postoji pregršt tumačenja, bilo stručnjaka bilo laika koji pokušavaju ove očite razlike pomiriti i objasniti. Tako neki smatraju da ovo ili ono ime postoji u dvije verzije, neki pak nastoje pokazati da je dolazilo do sklapanja leviratskih brakova s udovicama zbog čega jedan sin de facto ima dva oca (biološkog i ovog koji je oženio majku udovicu), neki smatraju da se jedno rodoslovlje odnosi na Josipa, drugo na Mariju, neki smatraju da je rješenje u piramidama, a neki, naravno, da je rješenje  u vanzemaljcima, a neki smatraju da je odgovor Joda! Tumačenja ima mali milijun. Veliki je problem što niti jedno jedino tumačenje ne odgovara na sve razlike i probleme.

Stoga smatram vrlo razboritim stav Josipa Ratzingera koji je na ovu temu u svojem djelu Isus iz Nazareta rekao: “Osim elemenata crpljenih iz Staroga zavjeta, oba su se autora temeljila na predajama čije izvore ne možemo rekonstruirati. Čini mi se potpuno besmislenim formulirati hipoteze o ovom pitanju. Nijedan evanđelist se ne bavi toliko pojedinačnim imenima koliko simboličkom strukturom unutar koje nam je postavljeno Isusovo mjesto u povijesti (…)”.[4]

Drugim riječima, kao i inače, Bibliji ne pristupamo kao pukom ljudskom štivu ili novinskom članku. Poanta nije u egzaktnoj ispravnosti navedenih rodoslovlja, već u simbolici koju autori žele naglasiti i koja im je toliko važna da nemaju problema ispustiti generaciju tu i tamo da bi tu poantu naglasili. Nije to ništa neobično kad su u pitanju biblijska rodoslovlja. Vjera ionako nije puko poznavanje činjenica, niti je Biblija egzaktna znanost. Biblija je Božja riječ koja izražava povijest spasenja jezikom vjere i simbola, a ne matematike i biologije.

Da se radi o vjerskom izražavanju, a ne u egzaktnoj znanosti najbolje dolazi do izražaja u posljednjem nizu generacija, tj. imenima koja slijede nakon progonstva. Naime, starozavjetna rodoslovlja završavaju Šealtielom, eventualno možemo reći Zerubabelom i Abiudom. Prema tome, odakle su Matej i Luka crpili imena koja trebaju slijediti nakon toga nitko ne zna. Ne čudi stoga da su tu razlike između Mateja i Luke najveće. Matej tako navodi samo 8 generacija i imena, dok Luka navodi oko 20 generacija čije se niti jedno jedino ime ne preklapa s onim kod Mateja. Dapače, Luka već nakon Davidova sina Natana donosi popis od čak 19 imena koja se ne nalaze nigdje u Starom zavjetu. Pomiriti tu diskrepanciju čini se kao nemoguć zadatak i što je najvažnije, nepotreban. Mateju i Luki je očito bilo bitno nešto drugo. Stoga se usuđujem reći da brojni apologete zapravo gube vrijeme pokušavajući pronaći odgovor na pitanje tko su bili ti ljudi nakon Natana ili progonstva i kako nadomjestiti razliku od preko deset generacija između Mateja i Luke.

Umjesto toga, više mi se sviđa zaključak don Damir Stojića koji jednostavno konstatira da se radi o anonimcima.[5] Dakle, ne znamo tko su ti ljudi, a opet Bog je s njima računao i dio su Božjeg plana i obitelji. Većina nas običnih smrtnika također je hrpa anonimaca. Svijet niti ne zna za nas i vjerojatno nas neće dugo pamtiti. Pa ipak, kao i ovi anonimci iz rodoslovlja, i mi smo po krštenju postali dionici Božje obitelji. I nas je Bog imao na pameti kad je započeo stvarati nebo i zemlju i na nas računa u svojem planu spasenja. A ta nas misao može samo ohrabriti.

Što nas onda rodoslovlja uče o vjeri i Bibliji? Pa prije svega da je Božje otajstvo spasenja toliko bogato da ga tek jedna riječ ili ideja ne mogu izraziti. Isus nije tek sin Marije i Josipa, već je sin kralja Davida, praoca vjere Abrahama, prvog čovjeka Adama te konačno sâmoga Boga. On je ispunjenje obećanja, prorokovanja, vjere, nade i Božje ljubavi. Rodoslovlja nisu tek nanizana imena, već su povijest čovjeka, povijest neba i zemlja, te povijest spasenja. Zapravo, rodoslovlja su kao popisi rađanja potvrda da se Božji plan da se plodimo i množimo ispunjava i da nadilazi pitanje puke reprodukcije. Naime, Isusa rađa Djevica, a On propovijeda krštenje kao novo rađanje za Nebo koje je omogućeno upravo njegovim dolaskom. Tek nakon Isusova rođenja, muke, smrti i uskrsnuća možemo zaista reći da dobivamo potpuni izvještaj o postanku neba i zemlje. Ili možemo reći, a sada i vi znate zašto, “rodoslovlje neba i zemlje”.

[1] 2Sam 7,16: “Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.”

[2] Post 18,18: “kad će od Abrahama nastati velik i brojan narod te će se svi narodi zemlje njim blagoslivljati?”

[3]J. Ratzinger, Jesus of Nazareth. The Infancy Narratives, 2012., str. 17.

[4] J. Ratzinger, Jesus of Nazareth. The Infancy Narratives, 2012., str. 16.

[5] Usp. https://youtu.be/t35RgaRwFFU?