Povodom svjetske Molitvene osmine za jedinstvo kršćana objavljujemo drugi tekst iz niza članaka pokojnog dr. fra Tomislava Šagi-Bunića o ekumenizmu. Tekst pod naslovom “Otvara se nova stranica u povijesti kršćanstva”, objavljen je 25. prosinca 1964. u Glasu Koncila.

Glas Koncila; Tomislav Šagi-bunić

Što je ekumenizam?

Na zaključnoj sjednici III. zasjedanja Sabora usvojen je i svečano proglašen Dekret o ekumenizmu. Teško bi bilo već sada procijeniti sve što će iz dekreta proizaći za buduću povijest Crkve, ali možda nije pretjerano reći da donošenjem toga dekreta Koncil otvara novu stranicu povijesti kršćanstva. Ulazimo u stanje puno nade i obećanja, ali koje nije bez svojih opasnosti…

Ekumenizam je pokret za ujedinjenje svih kršćanskih zajednica u jednoj Crkvi Kristovoj. Nastao je, kao organizirani pokret, u krugu protestanata i anglikanaca. Brzo su mu se pridružile i neke pravoslavne crkvene zajednice. Svojim dekretom Katolička Crkva objašnjava kako ona shvaća rad za postignuće ujedinjenja te potiče katolike da sa svoje strane rade i založe se za taj velik Kristov cilj.

Želja i rad za sjedinjenje svagda su postojali u Crkvi, kao i u mnogim odijeljenim zajednicama. Nisu međutim svagda svi članovi Crkve bili jednako živo zahvaćeni tom željom i nisu se jednako svjesno za to trudili. Sada Crkva želi sve svoje članove probuditi, osvijestiti da nitko ne bude pasivan i nezainteresiran kao da ga se pitanje jedinstva ništa ne tiče.

No sada se radi i o novom načinu rada za sjedinjenje: pod riječju ekumenizam misli se na novo, drukčije pristupanje k problemu jedinstva, koje je više nego samo neka nova metoda. Ekumenisti vole reći da se radi o tome da otkrijemo drugoga i da postignemo jedinstvo u Kristu koje neće ni u želji biti potpuna uniformnost, već jedinstvo u raznovrsnosti. Taj se način govora dakako ne odlikuje osobitom jasnoćom: zato se i događa da neki oduševljeno govore o ekumenizmu, a drugi sumnjivo mašu glavom, dok često ni jedni ni drugi ne posjeduju jasan pojam o čemu se radi. A nesporazum u toj stvari može biti vrlo opasan i koban za sam cilj koji želimo postići ekumenizmom.

Ima nekoliko osnovnih ideja koje dolaze u vezi s ekumenizmom, a nisu svima jasne. Prvo je IRENIZAM: mi se kršćani ne želimo više međusobno svađati i prepirati, već želimo u miru raspraviti naše stvari. Neki misle da ćemo prešutjeti ono što nas dijeli, a isticati samo ono što nas spaja; da ćemo, dakle, naše razlike zatajiti. Bilo stoga što ih se odričemo, bilo iz taktičkih razloga. No pravi ekumenizam ne misli tako. On ne vjeruje u taktiku i ne voli tu riječ, jer ona daje dojam neke neiskrenosti i želje da jedan drugoga nadmudrimo. A pravog sjedinjenja u Kristu ne može biti ako jedan drugoga želimo zavesti Ili “smotati”. Jer jedinstvo mora biti u jednoj vjeri i iskrenoj ljubavi, a vjere nema na prevaru. Pravi ekumenizam nije ni u tome da bismo se ili mi odrekli i zatajili ono što vjerujemo da je od Krista Gospodina niti da bismo to od odijeljene braće tražili da se oni za ljubav nekog prividnog mira odreknu svoje savjesti. Što nije po savjesti, grijeh je, i nije milo Gospodinu. Zato nije u pitanju to da bilo što zatajimo jedni drugima; ne želimo jedni druge nadmudriti niti se nadmetati, nego jedni druge razumjeti. Moramo jedni i drugi željeti i truditi se da pokušamo naći ono dobro što kod svakoga od nas ima i što potječe od Krista Gospodina, pa makar je često izrečeno možda u drukčijoj formi. Nikoga unaprijed osuđivati kao da je zle volje i nepošten, već se ozbiljno truditi da razumijemo svoga brata, a on da razumije nas.

To znači: DIJALOG. Riječ koja je danas svima na ustima. Dijalog je razgovor. To nije samo govor već i slušanje. Mi katolici želimo čuti što oni kažu, ali s pravom očekujemo od braće da će oni htjeti saslušati što mi kažemo. I da ćemo pokušati pronaći koliko se svi skupa slažemo s Isusom Kristom, našim Gospodinom. Da ćemo staviti na stranu sve povijesne gordosti, zaboraviti Krista i sve zlo što smo nekoć jedni drugima možda učinili, ne slijedeći Krista Gospodina nego svoje strasti ili služeći grijehu, i da ćemo jedni i drugi biti zabrinuti kako bismo bili što više i jedino Kristu vjerni. Dakle, radi se napokon o dijalogu jednih i drugih s Kristom. Jedinstvo kršćana neće se moći postići u vodoravnoj liniji, samo u međusobnim dodirima i raspravama već u okomitoj liniji, u jedinstvu s Kristom i u vjernosti Kristu.

Zato svi želimo poći na izvore: svetopisamske, najstarije tradicije, liturgije, u najintimniju misterioznu vezu s Duhom Svetim koji djeluje u Crkvi. To su dva bitna smjera: vjernost Kristu i miroljubiva želja da razumijemo jedni druge. Ako to budemo željeli svi žarkim srcem, srest ćemo se i bit ćemo sposobni da svaka od onoga nebitnog nešto popusti, pa da na svršetku postanemo jedno također pred očima čitavog svijeta.

Mi katolici vjerujemo da smo prava Crkva koja posjeduje jedinstvo, koje se vidljivo očituje u zajedništvu sa stolicom Petrovom: mi se toga ne možemo odreći, a pravi ekumenisti to od nas i ne traže, makar nisu u jedinstvu Katoličke Crkve. Istina, nakon posljednje poslanice pape Pavla VI. neki su protestantski ekumenisti prigovorili što Papa čvrsto stoji na tome da Katolička Crkva posjeduje jedinstvo, dok oni, protestanti, misle da vidljivog crkvenog jedinstva sada nema, nego da treba na tome raditi, pa će Bog dati jedinstvo na svršetku – makar na svršetku vremena. Ali su drugi razumno priznali da je shvatljivo da Katolička Crkva to vjeruje, makar oni ne vjeruju. To je osnovna razlika u ekumenizmu kako ga shvaćaju katolici i protestanti. Ipak svi moraju biti iskreni tražitelji u ljubavi i istini, vjernosti Kristu i Duhu istine, pa ćemo se konačno naći u jedinstvu.

Mi katolici ne vjerujemo da bismo što bitno bili zabacili od Kristove istine i milosti, jer je Crkva nepogrešiva čuvarica istine. Ali priznajemo da smo mogli koji dio svete baštine manje naglašavati, a koji su drugi odijeljeni kršćani možda i previše naglašavali. Tako mi možemo, upozoreni od njih, pronaći nove vidike svete istine na koje smo možda kadikad – bar neki od nas – premalo mislili, iako ih nismo nikada nijekali. Tako možemo i mi nešto od njih primiti što će nas obogatiti, jer ćemo uvidjeti da je to zajednička baština Kristova. Kao što i oni – ako budu pažljivo i s ljubavlju razmišljali sve do izvora, do samoga Krista – mogu otkriti kako mnogošta što ih sada kod nas smeta zapravo proizlazi iz pravog božanskog korijena. Promotrili smo ekumenistički stav prema baštini svete nauke, jer se to obično danas među kršćanima, posebno katolicima, prvo ima pred očima kad je riječ o ekumenizmu. Ali to nije sve, i ekumenistički rad u tom vidu više se tiče samo učenih glava, teologa, svećenika, a naročito biskupa. Ali je već iz rečenoga jasno da se ekumenizam ne sastoji samo u raspravama i razmišljanju. Svi će vjernici biti ekumenisti ako prije svega budu svim srcem vjerni Kristu. I katolici, i pravoslavni i protestanti, radit će najbolje za sveto sjedinjenje, ako budu nastojali da u svojim srcima stalno razmišljaju što Krist od nas hoće i ako se budu trudili da u svemu svom životu, govoru i radu budu svagda vjerni Kristu i Evanđelju.

*Autor teksta je bio izniman hrvatski teolog, član Teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere i sudionik Drugog vatikanskog sabora. Prvi tekst “Gdje smo s ekumenizmom?” možete pročitati OVDJE.

O. dr. Tomislav Šagi-Bunić, Glas Koncila | Bitno.net