Rođen 1896. godine, de Lubac je stupio u Družbu Isusovu 1913. Nakon vojne službe i teškog ranjavanja u Prvom svjetskom ratu, pod vodstvom izvrsnih učitelja pripremao se za svećeničku službu u Družbi Isusovoj. Tijekom studija razvio je interes za Tomu Akvinskoga, tumačenog u skladu sa smjernicama koje su predložili Blondel, Rousselot i Maréchal. Bez ikakve specijalizirane izobrazbe ili doktorata, postavljen je za predavača teologije na Katoličkom fakultetu u Lyonu, gdje je, s prekidima, predavao od 1929. do 1961. godine. Ondje, kao i na povremenim angažmanima na obližnjoj isusovačkoj teologiji u Fourvièreu (1935. – 1940.), de Lubac je ubrzo počeo krčiti nove putove na području fundamentalne teologije i komparativne religije.

De Lubacova prva knjiga Katoličanstvo (1938.), imala je za cilj istaknuti jedinstvenu ujedinjujuću snagu katoličke vjere i njezinu sposobnost nadilaženja svih ljudskih podjela. Razvijajući svoje zanimanje za crkvene oce, 1940. godine, sa svojim prijateljem Jeanom Daniélouom, SJ, utemeljio je znamenitu zbirku patrističkih tekstova i prijevoda, Sources chrétiennes (Kršćanski izvori), koja do danas broji više od 300 svezaka (do 1991. godine, nap. ur.). Tijekom nacističke okupacije Francuske, postao je suurednik časopisa Cahiers du Témoignage chrétien. U svojim tekstovima i predavanjima, de Lubac je osobito nastojao prikazati nespojivost kršćanstva i antisemitizma koji su nacisti pokušavali proširiti među francuskim katolicima. U nekoliko navrata prijatelji su ga morali sklanjati na sigurno kako bi spriječili da ga Gestapo uhiti i pogubi, što se dogodilo njegovu bliskom prijatelju i kolegi, Yvesu de Montcheuilu, SJ.

Nakon rata, de Lubac je svoju teologiju razvijao u nekoliko smjerova. U važnoj studiji o srednjovjekovnoj ekleziologiji, Corpus mysticum (dovršenoj 1938., ali objavljenoj tek 1944.), pokazao je unutarnju povezanost između Crkve i Euharistije. Po njegovu mišljenju, individualizam suvremene euharistijske pobožnosti bio je korak unatrag u odnosu na veliku tradiciju koja je Euharistiju povezivala s jedinstvom Tijela Kristova. Nastojeći zaustaviti širenje marksističkog ateizma, pisao je o intelektualnim korijenima francuskog i njemačkog ateističkog socijalizma. Također, sastavio je nekoliko kraćih djela o spoznatljivosti Boga i problemima vjere.

De Lubacovo najpoznatije djelo Surnaturel (Nadnaravno, 1946.), tvrdi da se rasprava između bajanista (sljedbenicima Jacoba Baiana, flamanskog teologa i profesora na Louvainu, nap. ur.). i skolastika u 17. stoljeću temeljila na pogrešnim tumačenjima Augustina i Tome Akvinskoga. Obje strane u raspravi, tvrdi de Lubac, služile su se filozofskim i pravnim kategorijama stranima drevnoj teologiji. Suvremeni neoskolastici, osobito u južnoj Francuskoj i u Rimu, uvrijeđeni de Lubacovim napadom na njihovu metodologiju i nauk, zauzimali su se kod Svete Stolice za osudu. Kada je Pio XII. objavio encikliku Humani generis (1950.), mnogi su vjerovali da ona sadrži osudu de Lubacova stajališta, no de Lubacu je laknulo kada je otkrio da jedina rečenica u enciklici koja se odnosi na nadnaravno doslovno reproducira ono što je on sam rekao u članku objavljenom dvije godine ranije.

U nastojanju da otkloni optužbe protiv Družbe Isusove u Francuskoj, koju se teretilo za promicanje navodno modernističke “nove teologije” (fra. La Nouvelle Théologie), isusovački general Jean-Baptiste Janssens smijenio je de Lubaca i nekoliko njegovih kolega s profesorskih pozicija te zatražio da svoje spise podvrgnu posebnom postupku cenzure. Ove odredbe nisu utjecale na de Lubacovo djelo o Origenovu tumačenju Pisma pod naslovom Histoire et Esprit (Povijest i Duh), koje je iz tiska izašlo 1950., upravo uoči oluje. Zbog ograničenja nametnutih njegovu teološkom istraživanju, de Lubac se u tom razdoblju okrenuo proučavanju nekršćanskih religija. Objavio je tri knjige o budizmu, koji ga je zanimao kao primjer religije bez Boga.

Godine 1953., tijekom svog “progonstva” u Parizu, de Lubac je objavio popularno djelo o Crkvi (Méditation sur l’Église), sastavljeno od govora održanih na danima duhovne obnove prije rata. (Bilo mu je neugodno zbog trijumfalističkog prizvuka naslova danog engleskom prijevodu, The Splendor of the Church (Sjaj Crkve), kao i zbog sumnji da su njegovi izrazi ljubavi i vjernosti prema Crkvi u toj knjizi bili namijenjeni iskupljenju za sablazan koju su izazvala njegova prethodna djela.) Premda su ga boljele raširene sumnje u njegovu pravovjernost, de Lubaca je još više pogađalo što su neki nezadovoljni katolici njegove nevolje koristili kao povod za pokretanje ogorčenih napada na Učiteljstvo i papinstvo.

Oblaci nad de Lubacom počeli su se razilaziti krajem 1950-ih. Godine 1956. dopušten mu je povratak u Lyon, gdje je započeo istraživanje za svoju glavnu studiju o srednjovjekovnoj egzegezi, koja će biti objavljena u četiri velika sveska između 1959. i 1964. Godine 1960. isusovački poglavari, strahujući da će djela Teilharda de Chardina biti osuđena od strane Rima, zamolili su de Lubaca da piše u obranu svog starog prijatelja koji je preminuo 1955. Od 1962. godine de Lubac je objavio niz teoloških djela o Teilhardu de Chardinu i uredio nekoliko svezaka Teilhardove korespondencije. Može se sa sigurnošću reći da je De Lubac bio najzaslužniji u sprečavanju nadolazeće osude.

Godine 1960. papa Ivan XXIII., koji je, kao papinski nuncij u Francuskoj, stekao divljenje prema de Lubacu, imenovao ga je savjetnikom u pripremama za Drugi vatikanski koncil. Kao savjetnik, kritizirao je sheme koje su pripremili neoskolastički rimski teolozi. Te su sheme, čiji je sadržaj bio namijenje kako njegovoj osudi tako i osudi Teilharda de Chardina, odbacili koncilski oci. De Lubac je nastavio služiti kao teološki stručnjak (peritus) na Koncilu te utjecao na sadržaj mnogih dokumenata, među koji su dogmatska konstitucija o Božjoj objavi (Dei Verbum) i pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium et spes). Neke od njegovih ideja vidljive su i u dekretu o misijskom poslanju Crkve (Ad gentes) kao i u deklaraciji o nekršćanskim religijama (Nostra aetate).

De Lubac je uživao veliko poštovanje pape Pavla VI. te je bio među jedanaest koncilskih teologa pozvanih da s njim koncelebriraju na misi uoči svečanog proglašenja konstitucije o Božjoj objavi u studenom 1965. (Tijekom Koncila de Lubac je blisko surađivao s kardinalom Karolom Wojtyłom, koji će ga kao Ivan Pavao II. uzdići na čast kardinala 1983. godine). Nakon 1965. de Lubac je poduzeo mnoga putovanja kako bi govorio o plodovima Koncila. Posjetio je Sjedinjene Američke Države i Latinsku Ameriku, kao i mnoge dijelove Europe. Objavio je važan komentar konstitucije o Božjoj objavi, a u drugim spisima nastojao je razjasniti odnose između primata i kolegijalnosti, te između opće i partikularne Crkve. Uočavajući dolazak nove krize vjere, godine 1969. objavio je djela La foi chrétienne (Kršćanska vjera) i L’Eglise dans la crise actuelle (Crkva i aktualna kriza). Ipak, njegova zaokupljenost stanjem u Crkvi nije ga spriječila da nastavi svoja proučavanja povijesti teologije, što potvrđuju njegova djela o Picu della Mirandoli (1974.) i o duhovnom potomstvu Joakima iz Fiore (2 sveska, 1979., 1981.).

De Lubac, prema vlastitom priznanju, nije bio sustavni mislilac. Nikada nije pokušao artikulirati skup temeljih načela na kojima bi temeljio svoje filozofske ili teološke spoznaje. Mnoge njegove knjige sastoje se od labavo povezanih povijesnih studija. Premda je zalazio u mnoga područja, nikada nije sastavio traktat ni o jednoj od klasičnih teoloških disciplina. U svom posljednjem djelu, autobiografskom promišljanju objavljenom 1989., prekorio je sama sebe što nije sastavio veliko djelo o kristologiji koje je nekoć planirao.

Unatoč svemu tome, de Lubacov opus odlikuje se izvanrednom unutarnjom koherentnošću. Kako je istaknuo njegov prijatelj i učenik Hans Urs von Balthasar, de Lubacova prva knjiga, Katoličanstvo, njegovo je programatsko djelo. Poglavlja su poput grana koja će se iz istog stabla razviti u različitim smjerovima. Naslov ovog mladenačkog djela izražava sveobuhvatnu intuiciju. Za de Lubaca, biti katolik znači ništa ne isključivati; znači biti potpun i sveobuhvatan. Prema de Lubacu, Božji stvarateljski i otkupiteljski plan uključuje cijelo čovječanstvo i, štoviše, čitav kozmos. Iz tog razloga, taj plan zahtijeva jedinstveno središte i cilj.

To središte je otajstvo Krista, koje će biti potpuno i jasno vidljivo na kraju vremena. Univerzalni doseg Crkve počiva na njezinoj unutarnjoj punini kao Tijela Kristova. Katoličanstvo je stoga intenzivno koliko i ekstenzivno. Crkva je, iako malena, bila katolička već na Pedesetnicu. Njezina je zadaća ostvariti univerzalnost koju je u načelu oduvijek imala. Utjelovljujući jedinstvo u različitosti, katoličanstvo nastoji pročistiti i uzdići sve što je dobro i ljudsko.

Kod patrističkih i ranosrednjovjekovnih pisaca de Lubac je pronašao autentičan osjećaj katoliciteta. Trudio se obnoviti Irenejeve, Origenove, Augustinove, Anzelmove, Bernardove i Bonaventurine uvide. Ostao je odan učenik Tome Akvinskoga, kojega je, za razliku od njegovih nasljednika, radije promatrao u kontinuitetu s njegovim prethodnicima,.

Prema de Lubacovu mišljenju, do ozbiljnog je zatajenja došlo u ranom modernom dobu, a donekle i u kasnom srednjem vijeku. Tada se katolička cjelina raspala na odvojene dijelove i navodno autonomne discipline. Egzegeza se odvojila od dogmatske teologije, dogmatska teologija od moralne teologije, a moralna teologija od mistične teologije. Što je još gore, razum je odvojen od vjere, a katastrofalna posljedica toga odvajanja bila je ta da se vjera počela povezivati s osjećajem, a ne s intelektom.

U tom procesu fragmentacije u skolastici protureformacije dogodilo se uspostavljanje poretka “čiste naravi”. Najkontroverzniji čin de Lubacove karijere vjerojatno je bio njegov napad na Kajetana i Suareza zbog njihova stava da ljudska narav može postojati s čisto naravnom svrhovitošću. Za de Lubaca, paradoks naravne želje za nadnaravnim ugrađen je u sam pojam ljudskoga.

De Lubac je bio uvjeren da je Kristova novost istodobno i ispunjenje i dar. Kao što je narav bila priprava za milost, dok je milost ostala nezasluženi dar, tako je i Stari zavjet pretkazivao Novi, a da pritom nije nužno zahtijevao utjelovljenje. U svojoj egzegezi de Lubac je nastojao pokazati kako Novi zavjet daje ključ za ispravno tumačenje Starog zavjeta, koji on ispunjava nadilazeći ga.

De Lubacova egzegeza često je smatrana antikritičkom ili pretkritičkom, no nije bila ni jedno ni drugo. Bilo bi je pravednije, Polanyijevom terminologijom, nazvati postkritičkom. De Lubac je prakticirao ono što će Paul Ricoeur nazvati “drugom naivnošću”. Nakon što je proučio doslovni smisao Pisma alatima suvremene znanosti, vratio se simboličkim dubinama značenja s punom sviješću da te dubine nadilaze doslovno. “Duhovni” smisao nadilazi, ali ne negira “povijesni” smisao.

U korijenu de Lubacove teologije stoji epistemologija koja prihvaća paradoks i otajstvo. Pod utjecajem Newmana, Blondela, Rousselota i Maréchala, tumačio je ljudsku spoznaju kao aspekt dinamizma ljudskog duha u njegovoj neograničenoj potrazi za bivanjem. Bez tog prethodnog dinamizma prema transcendentnom, um ne bi mogao oblikovati ni pojmove ni argumente. Pojmovi i argumenti, međutim, nastaju u drugoj fazi ljudske spoznaje i nikada nisu adekvatni razumijevanju koje pokušavaju artikulirati. U svakoj afirmaciji nužno koristimo pojmove, no naše ih značenje nadilazi.

De Lubac je bio zadovoljan što je Drugi vatikanski koncil nadvladao ograničenost moderne skolastike s njezinim racionalističkim tendencijama. Bio je uvjeren da je Koncil otvorio put za obnovu istinske i drevne predaje u svoj njezinoj punini i raznolikosti. No katolici u Francuskoj, a i u mnogim dijelovima svijeta, usvojivši preusku koncepciju Predaje, shvatili su propast neoskolastike kao slom same Predaje. U postkoncilskom katoličanstvu de Lubac je uočio autodestruktivnu tendenciju odvajanja duha Koncila od njegova slova i “nadilaženja” Koncila bez prethodnog usvajanja njegova nauka. Nemiri postkoncilskog razdoblja de Lubacu su se činili kao da proizlaze iz duha svjetovne svadljivosti, potpuno suprotnog Evanđelju.

Sa svoje strane de Lubac nije imao želju za inovacijama. Smatrao je da je punina već dana u Kristu i da je bogatstva Pisma i Predaje potrebno aktualizirati. Razmišljajući o vlastitim ostvarenjima, napisao je: “Ne smjerajući otvaranju novih putova mišljenja, radije sam nastojao, bez ikakva arhaizma, upoznati neke od velikih zajedničkih izvora katoličke Predaje. Želio sam učiniti da je se zavoli i pokazati njezinu uvijek postojanu plodnost. Svaki takav zadatak zahtijevao je proces čitanja kroz stoljeća, a ne kritičku primjenu na određenim točkama. Isključivao je previše povlaštenu privrženost bilo kojoj pojedinoj školi, sustavu ili razdoblju” (Mémoire sur l’occasion de mes écrits).

Pojmovi poput “liberalan” i “konzervativan” nisu primjereni kada je riječ o teologu poput de Lubaca. Ako se takva terminologija mora koristiti, trebalo bi reći da je on obuhvaćao obje alternative. Bio je liberalan jer se protivio svakom sužavanju katoličke Predaje, čak i od strane učenika sv. Tome. Nastojao je rehabilitirati marginalne mislioce, poput Origena, Pica della Mirandole i Blondela, u kojima je pronašao srodne duše prožete pustolovnim katolicitetom uma. Pružio je ruku ateistu Proudhonu i nastojao graditi mostove prema Amida budizmu.

Ipak, u svim tim pothvatima ostao je čvrsto predan katoličkoj Predaji u njezinoj čistoći i punini. Ponizno je i sa zahvalnošću prihvaćao ono što je Predaja nudila i oživljavao je svojom elokventnom prozom i oštrim osjećajem za suvremenost i aktualnost. Njegov izvanredan uspjeh u rasplamsavanju ljubavi prema Kristu i Crkvi u srcima čitatelja njegovih djela nedvojbeno je plod njegove vlastite pobožnosti, poniznosti i nesebične želje za služenjem. Patnje koje je proživio tijekom dugih godina nevolja, uključujući dva svjetska rata i desetljeća velikih crkvenih napetosti, još uvijek donose plodove. U posljednjih nekoliko godina, dok se njegov zemaljski život primicao kraju, njegovi su učenici i poštovatelji postali brojniji i utjecajniji. De Lubacova kreativna reinterpretacija drevne predaje osigurala mu je počasno mjesto među teološkim velikanima.

Izvor: America Magazine | Prijevod: Miodrag Vojvodić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.