Kada su se preko naših krajeva selili narodi drugih vjera, nove kulture, sjetila sam se pape Benedikta XVI. i njegova govora iz 2006. Kako sam na njega bila uvijek „slaba“, što zbog rada na prijevodu prvog dijela njegove knjige „Isus iz Nazareta“,  što zbog britkosti njegova intelekta, zbog kojeg ga je prestižni časopis Time proglasio jednim od 100 najvećih intelektualaca suvremenog doba. Stalno sam mislila da se radi o mojoj sentimentalnosti.

Promatrajući zamah useljavanja pridošlica, propitivala sam se, zašto se svaki put sjetim pape Benedikta… A onda se dogodio Pariz, pa Köln. Ovoga puta, Duh koji prožima mistično tijelo Crkve, a tako i svakog vjernika, prizvao mi je u sjećanje govor koji je papa Benedikt održao u njemačkom gradu Regensburgu i pri tome naveo riječi bizantskog cara iz 14. stoljeća.

Taj citat, „otet“ govoru u kojem je prvenstveno bila riječ o vjeri i razumu, zapalio je islamski svijet. Malo je ljudi uopće željelo pročitati cijeli govor, on je jednostavno bio „politički nekorektan“. Papa se „usudio“ dotaknuti ono što je danas prvenstveno Europi potrebno, a to je govor o islamu, o sukobima koji se događaju unutar njega. Sukobi sunita i šijita koji su 10 godina nakon Papina govora odnijeli tisuće života. Papa je ovim govorom ne samo naglasio unutarnji problem islama nego i pozvao Europu na žurno spoznavanje svog kršćanskog identiteta. Papa je u tom govoru, proročanski upozoravajući, rekao da se svaka vjera mora distancirati od nasilja i militantnosti, pa tako i islam. Koliko muslimana se pokušavalo „oprati“ od terorizma svojih sunarodnjaka, koliko ih je tražilo medijski prostor da jasno istaknu istine Kurana, a to je ono na što je papa Benedikt jasno pozivao; distanciranje islama od militantnosti i fundamentalizma.

Ne možemo zatvarati oči da se u ime Boga, u ime vjere, širi nasilje i ubija. Tu je katarzu morala proći i Katolička Crkva, kada se sv. Ivan Pavao II. javno ispričao za sva zlodjela koja je Crkva počinila u ime vjere. No, ovaj nježni, tihi, sveučilišni profesor Joseph Ratzinger, odlukom Duha Svetoga papa, ostao je šokiran neprijateljstvom, vrijeđanjem i grubim nasrtajima na njega i Crkvu.

Sada kada se uskoro navršava četvrta godina od njegova odreknuća (28. veljače 2013.) pitam se, je li ovog medijski povučenog papu otjerala ova medijska brutalnost? Kada je sjeo na stolicu budućeg sveca Ivana Pavla II., osuđen je bio na usporedbu. Zaboravljena su njegova sjajna djela, srčana obrana vjere u Kongregaciji za nauk vjere, predanost borbi; ne da Crkvu učini modernijom, nego da Krista donese svijetu.

Njegova prva enciklika „Bog je ljubav“ nije doprla ni do ušiju, a kamoli do srca. Nazivali su ga njemačkim olovnim kardinalom, smatralo ga se hladnim, distanciranim, a zapravo najviše korištena riječ u njegovim propovijedima bila je „radost“. Radost naviještanja Krista i obračun Kristova nauka s „diktaturom relativizma“ kojom se papa Benedikt najviše bavio. Nikada se nije suglasio s nepriznavanjem intrinzičnog zla i često suočen s novim etičkim izazovima; kloniranjem, genetskim manipulacijama, istraživanjima na matičnim stanicama, rekao bi: Ako nešto možemo, ne znači i da smijemo. Neumorno se svojim djelima i enciklikama borio protiv ateizma i galopirajućeg napuštanja kristocentričnosti u svim vidovima života. Od njega sam naučila da onog trenutka kada napustimo uvjerenje da je čovjek stvoren na sliku Boga, on postaje samo roba; mogu ga mučiti, ubiti, pobaciti, prodati i eksploatirati…

Crkva nikada ne napušta svoje generale, pa neće ni papu Benedikta. Duh će providjeti koliko je obračuna s raznim skandalima od Vatikanske banke do pedofilije započeo papa Benedikt i popločao stazu svom nasljedniku papi Franji.

I za kraj, prvu spoznaju da pape u svojim nagovorima i govorima obiluju proročanskim darom dao mi je sv. Ivan Pavao II. u osvit rata u Kuvajtu kada je najavio potoke krvi, koji još nisu presušili; pa tako i papa Benedikt, koji nije slučajno uzeo ime sv. Benedikta, zaštitnika Europe, zazivajući njegov blagoslov nad kršćanskim kontinentom, koji gubitkom državnih granica kao da i čupa svoje kršćanske korijene.

Miriam Goll | Bitno.net

Napomena: autorica je profesorica njemačkog i engleskog jezika u osječkoj II. gimnaziji i dopredsjednica Udruge katoličkih intelektualaca.