Uživam promatrati izraze na licima svojih učenika i slušati njihove reakcije kad im kažem da, ako bi se nalazili na rubu naše galaksije, a njihov prijatelj na suprotnoj strani, i ako bi mu poslali poruku, galaksija je toliko golema da bi toj poruci trebalo 100 tisuća godina da stigne do odredišta. Toliko je velika naša galaksija — a ona je samo jedna među milijardama drugih. Strahopoštovanje im doslovno isijava s lica; ponekad ga je čak i moguće čuti.

U tom trenutku, često netko kaže nešto poput: „Wow, svemir je tako ogroman! Mi smo tako beznačajni i nebitni. Život nema smisla.“ Mogu razumjeti kako prva tvrdnja djeluje logično. No zaključci koji slijede temelje se na pogrešnom, iako vrlo raširenom načinu razmišljanja. Iz činjenice da je nešto malo ne proizlazi da je i beznačajno ili besmisleno.

Sasvim je jasno da je svemir ogroman. Čak i kad bismo dosegnuli granice ljudske mašte, i dalje bi bilo izuzetno teško — ako ne i nemoguće — doista pojmiti njegovu veličinu i nezamislive udaljenosti među objektima. Ali zabavno je pokušavati. Svemir je doista ogroman.

Međutim, da bi tvrdnja da smo stoga beznačajni zbog naše malene veličine imala smisla, moralo bi vrijediti da značenje ili vrijednost nečega ovisi o njegovoj veličini. Ako je ta pretpostavka točna, slijede zanimljivi zaključci: bebe su manje značajne od odraslih. Virusi su manje važni od kamenja. Dijamanti su manje vrijedni od litre vode. Zemlja je manje značajna od galaksije Mliječne staze. Ti bi zaključci svi morali biti točni — ako veličina određuje značaj.

Isto pogrešno razmišljanje pojavljuje se i kada je riječ o vremenu. Razmišljati unatrag kroz 13 milijardi godina značilo bi putovati kroz 13 milijardi godina. Naš životni vijek čini tek djelić ljudske povijesti, a kamoli povijesti svemira. Neki iz toga izvode zaključak da kratkoća života, u usporedbi s takvim vremenskim razmjerima, implicira našu beznačajnost. No opet — kratak život ne znači da je život besmislen.

Moderni um lakše sklizne u ovu logičku pogrešku jer je apsurdnost i besmisao života već zaključak koji je naše društvo prihvatilo — čak i ako samo prešutno. Poput Macbetha, odvratili smo pogled od svog pravog cilja i vidimo samo ništavilo:

“Život je samo sjena što luta, bijedni glumac što se na pozornici razmeće, prodrhti svoj sat, i ne čuje se više. On je bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa.”

Čini se da veličina svemira to potvrđuje. No srećom, samo izgleda tako — zapravo nije tako.

Ubojice poput Macbetha, baš kao i svi mi kada pokušavamo zbaciti Boga s prijestolja kroz grijeh, činimo se ludima vlastitim djelima. Sebe i svijet oko sebe svodimo na predmete koje se može tek — u najboljem slučaju — izmjeriti. Značaj postaje sinonim za veličinu. Stvari više nemaju biti, ni svoju Bogom danu narav. Kvantifikacija postaje novi idol. Veće je bolje. Veće je smislenije. Veće je značajnije.

To pomračenje uma koje vidimo danas, jasno je vidio i autor Knjige Mudrosti:

„Oni ovako mudruju: ‘Kratkovjek je i tužan život naš… mi smo djeca pukog slučaja… samo je dim ono čime dišu naše nosnice, a misao je tek iskra od kucaja našega srca… i život će nam proći kao pramenje oblaka… naš će vijek biti sjena što prolazi… Tako oni misle, ali se varaju — jer ih zloća njihova zasljepljuje.’“ (Mudr 2,1–4.21)

Očito, ništa novo pod suncem.

Kad se ispravno promatra, nebo proglašava slavu Božju. Ako nas veličina svemira potiče da posumnjamo u vlastiti smisao, tada bismo se trebali zapitati: odakle nam uopće ideja o smislu? Koji je smisao naših pitanja o smislu? U svemiru bez svjetla, njegovi stanovnici ne bi ni znali postaviti pitanje o svjetlu. Bića bez očiju ne znaju ništa o svjetlu. Da bi postojala pitanja o svjetlu, svjetlo mora postojati, i oni koji pitaju moraju imati sposobnost za svjetlo.

Beživotne nakupine molekula ne mogu doći do zaključka da je svemir besmislen. Samo osobe, stvorene za smisao, u svemiru punom smisla, mogu očajavati jer ga još nisu pronašle. Naša pitanja o smislu — ona su nam poput svjetiljke. Ako kucamo i tražimo iskreno, smisao će otvoriti vrata i bit će pronađen.

Kao što otkriva maleni Krist u jaslicama — veličina nije proporcionalna značaju. A kao što taj isti maleni Krist otkriva — toliko smo značajni da je za nas bio spreman trpjeti i umrijeti.

Izvor: National Catholic Register

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.