Poznati fizičar Stephen Hawking jednom je ustvrdio da je zamisao o drugome životu “bajka za ljude koji se boje mraka”. Kao reakciju, oksfordski matematičar John Lennox iznio je tvrdnju da je možda istinito ono obratno: da je ateizam samo “bajka za one koji se boje Svjetlosti“. Naravno da je duhovita dosjetka dr. Lennoxa potaknula mnogo smijuckanja i odobravanja od strane slušatelja teista. No u svojemu odgovoru Hawkingu oksfordski profesor dotaknuo se mnogo dubljega i ozbiljnijega kulturnoga fenomena nego što se to možda ispočetka čini – to jest, “strahu od vjere”.

“Ljudi preziru vjeru“, pisao je veliki polihistor iz sedamnaestoga stoljeća Blaise Pascal u svojemu djelu “Misli“. “Mrze je, i boje se da je istinita.” Isprva bismo mogli biti u iskušenju pitati se preuveličava li on. Je li točno reći da ljudi preziru vjeru, i da je se čak boje? Promicatelji “novog ateizma” (da imenujemo jednu specifičnu podskupinu kritičara nevjernika) dali su nam do znanja da oni istinski mrze vjeru. Ali, boje li je se oni?

A što sa širom kulturom? Govoreći općenito, preziru li ljudi danas vjeru i boje li je se?

Christopher Hitchens bio je skeptik koji se nije skanjivao oko toga koliko ne voli vjeru. Hitchens je smatrao da “vjera truje sve “, i koristio je mnoge prigode da javno “deevangelizira“, i promovira svoje antivjerske brige. U svojoj knjizi “Bog nije velik: Kako vjera truje sve” (God is Not Great: How Religion Poisons Everything), u sljedećim je riječima upozorenja očit implicitan strah:

“Nasilna je, iracionalna, netolerantna, povezana s rasizmom i zadrtošću, upletena u neznanje, neprijateljski raspoložena prema slobodnome propitivanju, pokazuje prijezir prema ženama, a prema djeci prisilu – mnogo toga trebalo bi opterećivati savjest organizirane religije.“

Ali, što je strah? Sveti Toma Akvinski piše da “sav strah proizlazi iz ljubavi, budući da se nitko ne boji ničega osim onoga što je suprotno onome što ljubi”. Strah proizlazi iz mogućnosti da ćemo izgubiti nešto što volimo. Strah, dakle, pretpostavlja ljubav, jer bez nje čovjek ne bi imao (kako uzrečica kaže) “ništa za izgubiti”. Prema tome, u općenitome smislu, mi bismo mogli reći da je strah želja – ako ne i odabir – da izbjegavamo sve što bi moglo prouzročiti da izgubimo ono što volimo.

Ako je to točno, onda nije teško shvatiti zašto bi netko prezirao ono čega se također boji, jer čovjekov uspjeh u izbjegavanju onoga čega se boji bit će u velikoj mjeri popraćen prezira istoga.

Strah stvara izbjegavanje kao jednu vrstu mjere sigurnosti, kao “korak unatrag” od onoga što predstavlja prijetnju. Kritičari poput Hitchensa misle da su stvari poput tolerancije, racionalnosti, slobode, jednakosti, i obrazovanja redom ljudska dobra. Naravno da se tu možemo složiti. No tvrdnju da je vjera glavna kulturna prijetnja tim ljudskim dobrima iznimno je lako potući.

U svojoj knjizi “Posljednja riječ” (The Last Word), filozof i ateist Thomas Nagel daje naslutiti da racionalizam, za razliku od empirizma, koji prednost daje osjetilnome iskustvu – ima jednu vrstu “primjese religioznosti“ – to jest, vjerovanje da je najstvarnije ono što se najbrže može dokučiti intelektom. Može se reći da je tvrdnja koja se proteže kroz cijelu knjigu ta da je integracija između uma (što god on bio) i svijeta (“zašto god” on bio) jest jedna jako velika tajna. No on ne poriče povezanost između njih, što za nereligiozne ljude može biti uznemirujuća činjenica: “Misao da je veza između uma i svijeta nešto temeljno mnoge ljude u današnjemu vremenu čini nervoznima.”

Ali zašto bi netko trebao biti nervozan? Pa, možda zato što ljudi preziru vjeru i boje se da je ona istinita. Kako kardinal Joseph Ratzinger tvrdi u svojemu djelu “Uvod u kršćanstvo”, matematički strukturiran svijet pred nama potiče nas da vjerujemo da je njegovo konačno objašnjenje nešto i inteligentno i kreativno. Kada promatramo svijet, mi ne vidimo samo ono što jest, ne samo bivanje, nego na dubljoj razini percipiramo ono što biva mišljenim. No dokučivost pretpostavlja intelekt koji čini da bude tako – i nije naš um ono što svijet čini dokučivim. Dakle, intelekt koji nije naš vlastiti jest onaj koji objašnjava dokučivost svemira. Usto, zagonetku komplicira postojanje ljepote. Dakle, objašnjenje svemira mora biti i nezamislivo racionalno i kreativno. To nazivamo Bogom.

Nagel uviđa da većina ljudi koji ustraju u odanosti znanosti bez ikakve stvarne nade za božanskim objašnjenjem, ljudi koji ne žele da svemir bude takav – ljudi koji se u jednome stvarnome smislu boje vjere – neizbježno će se uteći formuliranju novih (a možda i radikalnih) fizikalnih hipoteza kako bi objasnili velike tajne svijeta. On veoma jasno sebe identificira kao jednoga od tih ljudi. Mnogi se okrenu materijalizmu, ili vjerovanju da je u temelju stvarnosti materija, i odatle zaključe da je ljudsko biće na kraju krajeva samo kompleksna vreća kemikalija, koja “nema ništa više slobodne volje nego što je ima zdjelica šećera” (da citiram biologa Anthonyja Cashmorea).

Nagel predlaže da umjesto materijalizma treba nastupiti radikalno “ponovno pisanje” naturalizma, kako bi se u njegovu uključilo i nematerijalno. Ako stvari poput svijesti i moralnosti objektivno postoje (a Nagel vjeruje da postoje), onda moramo širom otvoriti vrata nečemu poput metafizičkoga. Teistu to nije težak zadatak. No za one koji se opiru religiji jedina je opcija nadnaravno prokrijumčariti u naturalističku sliku svijeta, i nazvati ga “naravnim”.

Kada započne sav taj posao oko ponovnoga pisanja definicije naturalizma, pitanje koje se za mnoge zatim pojavi jest sljedeće: Zašto se jednostavno ne složiti s teistima da je stvarnost više od prirodnoga? Zašto ne otići do kraja i dopustiti nadnaravnome da stupi u našu koncepciju stvarnosti? Evo jedne hipoteze kojom se može objasniti ta sramežljivost – strah od vjere. Nagel zapravo to ponizno priznaje kada piše: “Ja govorim o […] strahu od same vjere. Govorim iz iskustva, jer sam i sam prepun toga straha: želim da ateizam bude istinit, i činjenica da su neki od najinteligentnijih i najbolje informiranih ljudi koje poznajem vjernici.”

Ne dijele svi skeptici jednake moralne brige kao Christopher Hitchens. Za mnoge je ta briga mnogo egzistencijalnija, i možda im je teže artikulirati ju. Možda upravo zato proteklih nekoliko desetljeća vidimo uspon duhovnosti New Agea. Pojačanje entuzijazma za stvari poput istočnjačkih tehnika meditacije, reikija, kristala, astrologije, Feng Shuija, rekreativnoga korištenja psihodeličnih droga, i poput nekih drugih praksi pokazalo je u našoj kulturi stvarno zanimanje za mistično. Čak i među neopredijeljenima (kako su pokazali Pewov institut i druge istraživačke organizacije) ostaje snažno vjerovanje u neku vrstu transcendentne stvarnosti.

No ti ljudi često ne žele imati ništa s takozvanom “organiziranom religijom”. Zašto se problem u vezi s kozmičkim autoritetom tako raširio? I čemu takva zabrinutost, unatoč činjenici da je toliko ljudi otvoreno transcendentnome? Možda se radi o sljedećemu – o strahu da ne budete gospodar svojega vlastitoga svemira?

Duhovnost New Agea uistinu ima mnogo od privlačnosti teizma: nudi postojanje snage iznad nas – doduše, snage koja je više kao sila nego kao otac – koja može pružiti ono što ne možemo osigurati sami sebi, a ipak cijelo vrijeme ne zahtijeva da promijenimo mnogo toga u svojemu životu.

Takva “filozofija Životne Sile” (kako ju je nazivao C. S. Lewis) pruža mogućnost da se dobije sve što se može poželjeti, ali bez traženja ičega zauzvrat. Bez moralnih obveza. Bez obveza da se štuje Boga. Filozofija životne sile karta je za “živi i pusti živjeti” – s mogućnošću da se po potrebi dobije malo pomoći.

Evo kako Lewis komentira mentalitet “produhovljeni, ali ne i religiozni”:

“[Filozofija životne sile] čovjeku daje veliku emocionalnu ugodu vjerovanja u Boga, a nimalo manje ugodnih posljedica. Kada se osjećate dobro, i kada sunce sja, i ne želite vjerovati da je cijeli svemir puki mehanički ples atoma, lijepo je moći misliti o toj velikoj tajanstvenoj Sili koja traje i traje stoljećima, i nosi vas na svojim valovima. Ako s druge strane želite uraditi nešto što baš i nije dobro, Životna Sila, budući da je ona tek slijepa sila, bez ikakva morala, i bez uma, nikada vas neće ometati poput onoga nezgodnoga Boga za kojega smo doznali kada smo bili djeca.”

Temeljni problem koji pokreće tu razvodnjenu religioznost postoji od Edenskoga vrta. Ljudi žele biti svoji vlastiti bogovi. No “religija” (barem u onome smislu u kojem se najčešće shvaća) eliminira tu mogućnost. Strah od vjere, mogli bismo reći, zapravo uopće nije strah od vjere. “Strah od vjere” u smislu u kojemu ga je shvaćao Pascal i kako ga shvaća Thomas Nagel jest strah od gubitka onoga što čovjek smatra najboljim u životu: autonomije, autoriteta i neovisnosti. To je strah od gubitka onoga što je nekima sve, “sve” koje je za Pascala u konačnici bilo ništa u usporedbi s onime što nas čeka s druge strane ovoga života.

Pascal nam kaže da su odvraćanja pozornosti zabavom te ravnodušnost glavni obrambeni mehanizmi za one koji se boje vjere, a Bog zna koliko su ti simptomi prevladavajući u našoj kulturi. Moderni kritičari organizirane religije smatraju da je previše toga na kocki da bi se odrekli svijeta radi vječnosti. Za njih stvar nije vrijedna oklade. No pitam se jesu li se oni koji se boje vjere ikada uistinu zapitali što ako na sve gledaju pogrešno. Pitam se jesu li ikada uzeli u obzir mogućnost da jedino eksplicitno religiozan (i, usuđujem se reći, katolički) pogled na svijet može dati ispravan temelj ljudskim snagama i pravima koja ljudi cijene, i ponuditi kontekst egzistencije unutar kojega sile kao što su autonomija, autoritet i neovisnost mogu u najvećoj mjeri biti istinski i snažno oslobođene za dobro.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.