Prema sv. Tomi Akvinskom, korijen očaja treba tražiti u pojmu acedia, što zbog manjka bolje riječi obično prevodimo kao “tromost”, ali se njome u svakom slučaju misli nešto puno više i dublje od puke lijenosti, manjka volje za aktivnim djelovanjem. Prema Tomi, ova je metafizička tromost identična sa “žalošću ovoga svijeta” za koju sveti Pavao kaže da vodi u smrt (2 Kor 7,10). Što je tajanstvena žalost ovoga svijeta? Prije ne tako dugo vremena ova nam se riječ mogla činiti mračnom, odnosno irealnom, jer je izgledalo tako kao da su djeca ovoga svijeta radosnija od vjernika koji zbog skrupula savjesti ne uspijevaju vedro uživati u životu te pomalo zavidnički gledaju na nevjernike kojima je bez briga i strahova otvoren čitav rajski vrt zemaljske sreće. Razlog je velika istupanja iz Crkve zacijelo bio i taj što su se ljudi konačno htjeli osloboditi mučnih granica, unutar kojih nije bilo zabranjeno samo jedno stablo vrta, nego gotovo sva njegova stabla… Izgledalo je tako kao da samo nevjera može osloboditi za radost. Kristov se jaram mnogim kršćanima novoga vijeka nipošto nije činio tako “laganim”; osjećali su da je odveć težak, barem onaj koji im je bio ponuđen u Crkvi.

Danas, kada su okušana sva obećanja neograničene slobode, iznova započinjemo shvaćati riječi “žalost ovoga svijeta”. Zabranjeni užitci gube svoj sjaj u trenutku kada više nisu zabranjeni. Morali su i moraju biti radikalizirani, morali su se sve više povećavati da bi naposljetku postali bljutavi, jer su svi konačni, a glad za beskonačnim raste. Tako danas često vidimo upravo na licima mladih ljudi neobičnu gorčinu, rezignaciju koja je daleko od poleta mladenačkoga zapućivanja prema nepoznatome. Najdublji korijen ove žalosti je nedostatak velike nade i nedostiživost velike ljubavi: sve čemu se još može nadati je poznato i svaka ljubav se pretvara u razočaranje konačnosti u svijetu čiji su veliki nadomjestci tek bijedno pokrivalo duboka očaja. Tako sve konkretnija postaje istina da žalost svijeta vodi u smrt: samo još flert sa smrću, okrutna igra sile je dovoljno privlačna da stvori privid zadovoljenja. “Budeš li to jeo, umrijet ćeš” – to odavna više nisu mitološke riječi (Post 3,17).

Promotrimo još malo pobliže ovaj prvi korak prema određenju biti “žalosti ovoga svijeta”, odnosno metafizičku tromost (acedia) i njezinu fizionomiju. Tradicionalna kršćanska antropologija kaže k tomu da ta žalost potječe od nedostatka velikodušnosti (magnanimitas), od nesposobnosti da se vjeruje u veličinu čovjekova poziva koji nam Bog dodjeljuje. Čovjek nema povjerenja u svoju vlastitu istinsku veličinu, on želi biti “realističniji”. Metafizička bi tromost prema tomu bila istovjetna s onom pseudo-poniznošću, koja je danas postala tako česta: čovjek ne želi vjerovati da se Bog njime bavi, da ga poznaje, ljubi, promatra, da mu je blizu.

Postoji danas neobična čovjekova mržnja naspram svoje vlastite veličine. Čovjek promatra sebe kao neprijatelja života, ravnoteže stvorenja, kao velikoga ometatelja prirode, i bolje bi bilo da ga nema – njega, neuspjela stvorenja. Njegovo otkupljenje i otkupljenje svijeta bi se sastojalo u tomu da dokine sama sebe, da mu bude oduzet duh, da nestane posebnost čovještva i da se tako priroda ponovno vrati svojoj nesvjesnoj savršenosti, svome vlastitom ritmu i svojoj vlastitoj mudrosti umiranja i nastajanja.

Na početku puta je stajala oholost htjeti “biti kao Bog”. Trebalo je odstraniti nadglednika Boga da bi čovjek bio slobodan, u nebo projicirana Boga vratiti u sama sebe i sam poput Boga vladati nad stvorenjem. Tako je potom uistinu došlo do neke vrste duha i volje koji su stajali i stoje protiv života, koji su vladavina smrti. I što se to više osjeća, to se početna nakana sve više preokreće u svoju suprotnost, a pri tome ipak ostaje privezana uz isto polazište: čovjek, koji još samo želi biti svoj vlastiti stvoritelj i koji bi htio samo stvorenje iznova sastaviti boljom evolucijom koju je sam smislio – ovaj čovjek završava u nijekanju i uništenju sama sebe. On misli da bi bilo bolje da ga nema. Ova metafizička tromost može postojati zajedno s veoma mnogo aktivnosti i uposlenosti. Njezina bit je bijeg od Boga, želja da se bude sam sa sobom i svojom konačnošću, da nas ne ometa Božja blizina.

U povijesti Izraela, kakvu nam opisuju svete knjige, susrećemo često ove kušnje: Izrael drži svoje izabranje odveć zahtjevnim, tu stalnu nužnost hodanja s Bogom. Radije bi htio natrag u Egipat, vratiti se u normalnost i biti poput svih drugih. Ova je pobuna ljudske tromosti protiv veličine izabranja slika ustanka protiv Boga, koji se neprekidno ponavlja i na poseban način obilježava našu epohu. Čovjek se ovim pokušajem da odbaci izabranje ne opire bilo čemu. Ako mu je “biti ljubljen od Boga” odveć zahtjevno, ako mu to postane nepoželjna smetnja, tada se opire svojoj vlastitoj biti. On ne želi ono što jest kao stvorenje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “O vjeri, nadi i ljubavi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.