Odgoj i obrazovanje su u “temeljnoj” krizi, odnosno u krizi svojih temelja. Promijenjeni uvjeti obiteljskog odgoja, nestanak patrijarhalne višeslojne obiteljske zajednice stvorili su manjak roditeljske prisutnosti i nemogućnost da u njihovoj nježnosti sazrije povjerenje, što u djeci rezultira problemima, koji se ne daju riješiti dosadašnjim odgojnim spoznajama niti razinom na kojoj se odgoj događa. Znanje koje treba u školi asimilirati je postalo preglomazno i guši dječje mogućnosti. Istodobno obilje znanja i podataka stvara zabunu i nemoć da se vidi smisao znanja i njegova primjena. Strogo praktički postavljeni ciljevi škole guše u djeci slobodu i zanemaruju talente. Ciljevi postavljeni u školi su znanje, uspjeh, postizanje rezultata, a mlada osoba treba najprije topline, srca, razumijevanja.  

Osim toga urušeno je i dostojanstvo prosvjetnog djelatnika, nestao njegov izvorni autoritet, izgubio se šarm tog vrhunskog zvanja. Nekad su bili primarni, vrhunski društveni sloj. U vrijeme totalitarizma oni su morali biti slijepi poslužnici režima i ideologije, bez slobode za vlastite odluke u pitanjima životnog nazora.

Pitanje je, je li suvremena škola sposobna za simbiozu odgoja i izobrazbe? Učenika se ne pita za njegove strahove, muke i nesporazume, nego samo za znanje. Učitelj nosi svoje probleme, životne promašaje i moralne padove, svoje nesporazume, tjeskobe i strahove koje u školi mora zatomiti i od njih apstrahirati. Tako se u učitelju nagomilava frustriranost i agresivnost, besmisao i ogorčenost, te postaje nesposoban ne samo odgajati nego i uspješno predati znanje učenicima. Psihološka pomoć u školi nije jedina razina na kojoj se trebaju liječiti agresivnosti, besmisao, bezvoljnost, frustracije, jer ona u bitnim elementima čovjeka ne dodiruje i ne može dati rezultate. Disciplinske mjere samo raspiruju agresivnost, otpor i ogorčenost u učeniku i učitelju.

Krilatica da je budućnost ljudi i zemlje u znanju, da je u znanju moć, da se znanje prebrzo umnaža i da se treba umnažati i pamćenje kao asimiliranje znanja stvara privid kao da bi samo znanje bilo i sposobnost. Teroristi i razbojnici imaju vrhunsko znanje o tehnici i načinu kako doći do novca. Atomska energija je moć, ali hoćemo li je upotrijebiti za bombu ili električnu centralu ovisi o mudrosti čovjeka, a ne o znanju. Sve to zahtijeva novu paradigmu, novo školstvo u kojem je bitno učenika učiniti mudrim. Crkva je na Drugom vatikanskom saboru to izrekla jasno: “Naše doba više nego prošla stoljeća treba mudrosti kako bi sve što čovjek novo otkriva postalo humanije: u pogibelji je, naime, budućnost svijeta ako ne bude mudrijih ljudi.” (1)

Krilatica da je budućnost ljudi i zemlje u znanju, da je u znanju moć, da se znanje prebrzo umnaža i da se treba umnažati i pamćenje kao asimiliranje znanja stvara privid kao da bi samo znanje bilo i sposobnost.

Problem suvremene škole i odgoja u njoj jesu i razni ograničeni znanstveni pogledi na čovjeka. Tako su sredinom dvadesetog stoljeća akademskom psihologijom vladali bihevioristi osobito u osobi B. F. Skinnera, koji je držao da se jedino ponašanje koje je moguće promatrati objektivno može proučavati znanstvenom točnošću. Bihevioristi su čitav unutarnji život čovjeka, emocije, duhovnu dimenziju, izbacili iz znanstvenih proučavanja. K tome je krajem šezdesetih godina došla na epistemološkom planu tzv. kognitivna revolucija prema kojoj se držalo da inteligencija znači hladno, objektivno obrađivanje podataka, u kojoj emocije i duhovna dimenzija nisu imali nikakva mjesta za istraživanje. Modelima, kojima kognitivni znanstvenici objašnjavaju načine na koje um obrađuje informacije, nedostajalo je prihvaćanje činjenice da spoznaju vode i osjećaji, koji mogu prevladati nad razumom.

Krajem dvadesetog stoljeća neurologija a s njome i druge, osobito humanističke znanosti, otkrivaju dimenziju čovjekova duha i mogućnost njegova istraživanja te duhovnu inteligenciju. Čovjek nije samo stroj te samo kognitivna spoznaja nije objektivna pogotovo kad se radi o čovjeku. No ni emocionalna nije odlučujuća. Ona je vrtlog snaga i sila koje bez kontrole mudrosti ne mogu čovjeku koristiti.

Što je mudrost ?

Mudrost je životni stav satkan iz spoznaja, odgoja volje i iskustva, koji čovjeku jasno pokazuje smjer života i uspjeha. Mudrost je oslonjenost na temelje života i postojanja. Ona je poznavanje osnovnih pravila života. Ona je nutarnje svjetlo za svaki korak na putu prema smislu. Ona je neka vrsta prelogične spoznaje, spoznaje egzistencije, bitka, nekim svjetlom koje je dublje od emocija i razuma, ona je baza u kojoj se sve razumije. (2) Ona je nekako urođena, ali je i plod razmišljanja i iskustva. Kritičko razmišljanje o životu daje sposobnost za odabir pravih vrijednosti i putova u životu. Životno pak iskustvo čovjeku dodaje sigurnost i potvrdu da je na pravom putu kada slijedi pravila dobivena kritičkim promatranjem svijeta.

U suvremenim humanističkim istraživanjima mudrost postaje primarni postulat. Ona je bitni sadržaj racionalne, duhovne i emocionalne inteligencije. Mudrac postavlja egzistencijalna pitanja i traži smisao svega što radi i zašto živi. Čovjek mudar je stoga duhovno inteligentan, sposoban sagledati život u širem smislenom kontekstu. Duhovna inteligencija je plod mudrosti. Mudrost omogućuje čovjeku da bude kreativan, da mijenja pravila, izmijeni situaciju, da preobrazi sebe i društvo. Ona daje smisao za moralno, da sanjamo, čeznemo, da se izdignemo iz močvare i blata. Suvremena se psihologija veže primarno uz id, uz instinkte i nesvjesno, a sekundarno uz ego, uz svjestan racionalni um. Mudrost nam pomaže da nadrastemo svoj uski ego, ona u nama otkriva viziju dobrote, istine, ljepote i cjeline te savršenstva što sve prelazi granice našeg ja. Ona je naša savjest. Na nju se možemo osloniti kada se hvatamo u koštac  s problemom života i smrti, s dubljim uzrocima očaja i patnje. Suvremena kultura Zapada je izgubila osjećaj za temeljne vrijednosti koje naš cijeli život stavljaju u egzistencijski okvir. Zato se smisao traži u izopačenim i površnim stvarima kao što su materijalna dobra, promiskuitetni seks, besmislena pobuna, nasilje, zlouporaba droge i okultizam New agea, kažu istražitelji duhovne inteligencije. (3) Treba pronaći središte svoga bića, jer bez te spoznaje nastaje duhovna tupost koja rađa duhovnom patologijom kao znak nemoći da čovjek uspostavi komunikaciju s dubokim središtem u sebi. A to središte je upravo mudrost. Čovjek duhovno oboli kad je odsječen od korijena osobnosti, koji nadilaze kako vlastiti ego tako i asocijativnu kulturu i sežu u same temelje bitka. C. G. Jung je smatrao da svaku psihoneurozu u krajnjoj liniji treba shvatiti kao dušu koja pati jer nije pronašla smisao. Takva bol duše je u korijenu mnogih fizičkih oboljenja. Psihijatrijska istraživanja s kraja dvadesetog stoljeća pokazuju da 60-70% stanovništva u razvijenim zemljama pati od nekog oblika shizofrene dezorijentacije. To je bolest duhovne prirode jer se čovjek otkinuo od svog središta, odijelio od smisla, ne drži se vrednota, nema vizija, ne vidi svrhu života i rada, odijelio se od korijena i razloga čovještva. Kad se naše snage odvoje od središte našeg bića tad smo prepušteni silama ovisnosti, agresivnosti i zla. (4) Kad djelujemo iz središta, kada nas uzbudi ljepota i istina, kad osjetimo dubinu meditacije i molitve tad smo na putu da se izliječimo od gubitka vlastitog središta. Osobit lijek za čovjekovu duhovnu patologiju je u etici i moralu. Suvremeno društvo je izgubljeno, dezorijentirano pa čak i prestravljeno jer doživljavamo kao da je netko maknuo sve moralne stative te više ne znamo ni koju igru igramo ni koja su pravila života.

Suvremeno društvo je izgubljeno, dezorijentirano pa čak i prestravljeno jer doživljavamo kao da je netko maknuo sve moralne stative te više ne znamo ni koju igru igramo ni koja su pravila života.

No zanimljivo je da istražitelji mudrosti smatraju da djeca imaju visoki stupanj mudrosti. To se očituje u njihovim pitanjima “zašto”, u tome što traže razloge svojih i tuđih postupaka. U mladoj dobi, sa sklonošću da pitaju kako i zašto, djeca spontano žele stvoriti ono što nazivamo metafizičkim okvirom života. Žele znati tko su, zašto su rođena, odakle dolaze, kako je nastao svijet, zašto se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju. Ali roditelji i nastavnici prečesto odbacuju njihova pitanja i daju im odgovore koje ni sami ne bi prihvatili. To u kasnijem životu rezultira cinizmom, očajem, ili pretjeranim konformizmom, što uništava izvornu mudrost, naglašavaju pobornici duhovne inteligencije.

Mudrost nije samo duhovna nego i emotivna, racionalna i interpersonalna inteligencija. Racionalna inteligencija je talentiranost za matematičke, tehničke i mehaničke zadaće. Emotivna inteligencija je sposobnost  razumijevanja ljudi, osjetljivost za neizrečene želje, intuicija za rješenje brojnih zadaća koje racionalna inteligencija i ne zapaža. Njome je čovjek sposoban vladati emocionalnim impulsima, iščitavati tuđe skrivene osjećaje, održavati veze bez većih potresa. Potvrđeno je da IQ čini tek 20% faktora koji određuju životni uspjeh, a to znači da je 80% ostavljeno ostalim utjecajima, kaže D. Goleman. (5) Duhovna inteligencija SQ je sposobnost prepoznati nadracionalnu stvarnost. Interpersonalna inteligencija predstavlja sposobnost osobe hvatati i održavati međuosobne kontakte, njima se služiti i u njima sazrijevati.

Mudrost je sklad svih inteligencija. Ona je sposobnost kontrolirati sve druge inteligencije. Konačno mudrost je u dnu svih inteligencija, ona ih omogućuje, ona je svjetlo u kojem ih se prepoznaje, ona je psihički nesvjesna, ali duhovno svjesna. “Istraživanja su pokazala da u prvih nekoliko milisekundi svog opažaja nečega ne samo da nesvjesno shvaćamo o čemu je riječ, nego i odlučujemo sviđa li nam se to ili ne; ‘kognitivno nesvjesno’ našoj svijesti ne predočuje samo identitet onoga što vidimo, nego i stav o tome. Naše emocije imaju vlastiti um, um koji može razvijati stavove posve neovisno o racionalnome umu”, kaže D. Goleman. (6) Taj um je zapravo mudrost.

Mudrost je dar ili sposobnost za vrhunsko zvanje u životu, da čovjek naime usmjerava život prema smislu. No to je tek klica koja se treba razrasti. Čak i neurologija kaže da su moždani krugovi koji su u tome važni veoma prilagodljivi. (7) Mozak je iznimno podatan i neprestano uči. Nedostatke u emocionalnim vještinama moguće je popraviti i poboljšati. To znači da obiteljski odgoj i škola mogu svestrano oblikovati te sposobnosti. Kao što se treningom vrhunski razvije zadana sposobnost za sport tako se i svaki talent može vrhunski razvijati. Razvoj morala, emocija, volje, kritičnosti, socijalnih sposobnosti i estetike može se povećati.

Mudrost je ujedno plod filozofskih spoznaja bitka. Filozofija kao “prijateljica mudrosti”, kako joj ime kaže, spoznaje da je čovjek siguran u postojanju kada se drži transcendentala bitka, a to su: jedno, istinito, dobro i lijepo. Unum, bonum, verum i pulchrum su prostori vrednota kroz koja se kao kroz vrata sigurno ulazi u život i oslobađa strahova i nepovjerenja.

Jedno-unum je motrište s kojega se može razumjeti svaka pojedinost u znanstvenom istraživanju, u kulturi, životu i društvu. Jedno ujedno znači da se rješenja problema ne mogu naći u odbacivanju ljudi nego u međusobnom povjerenju i okupljanju. Treba odbaciti sve podjele rasne, klasne, vjerske, nacionalne. U cjelini se može vidjeti smisao pojedinih ljudi, djelatnosti, nastojanja i događanja. Svaki je čovjek dragocjen, svako djelo važno. Bez pojedinosti se raspada cjelina, smisao i funkcionalnost svijeta. Bez cjeline se ne vidi smisao pojedinih dijelova cjeline. Bez smisla se ljudi ubijaju, postaju agresivni, fundamentalistički i teroristički usmjereni, jednostrani i opasni. U cjelovitosti pogleda se jasno vidi autonomija svijeta i autonomija Boga, sklad svega i ljepota života i svijeta. Mudar čovjek vidi cjelinu duha i materije, tijela i duše, neba i zemlje, stvorenja i Stvoritelja, moralnih vrednota i materijalnih vrijednosti, kulture i znanosti, gospodarstva i politike. Mudrac ne dijeli svijet u dobar i zao, nego oslobađa čovjeka od zla i usmjeruje dobru. Mudrac ne vrednuje dušu na račun tijela, on ne pravi od tijela idol na račun duha, nego na svim razinama jednako poštuje čovjeka i zna da najprije čovjek mora biti odgojen da bi primao znanje, kao što najprije treba napraviti temelje kuće da bismo imali katove i krov.

Dobro – bonum je uvjet da bismo čuvali umjesto razarali svijet. Zlo je – filozofski gledano – manjak dobra. Sve dakle što postoji je dobro, zlo je manjak postojanja, razaranje postojanja, gubitak bitka. Kad smo dobri tad smo u postojanju, nerazorivi, neuništivi, vječni. Dobrota daje čovjeku sigurnost života, elan za stvaranje, perspektive za budućnost. Tko čini zlo oduzima si postojanje i životnu snagu, samoga sebe ubija, postaje depresivan i besmislen. Moralnost kao zahtjev da se bude dobar, jest temeljna potreba čovjeka. Moralnost je temeljni zakon svijeta i života. Nemoral, a to znači zloća, razdvaja ljude, stvara strah među njima, unosi nepovjerenje, ugroženost, tjeskobu, zadah smrti. Uz to nemoral čini čovjeka krivim, jer razara svijet i sebe, te je on na bijegu, osjeća se da ga svatko smije ubiti, zatvoriti, odbaciti. On ne smije nikome na oči, pa ni vlastitoj savjesti. Nemoralan čovjek je iznutra i izvana prognanik, on nema kamo, kaže Dostojevski, on nema doma ni domovine. On sve gubi, napokon i samoga sebe. On je razaratelj, te stoga ugrožava ljude i društvo. On je trula grana na stablu čovječanstva. On je stoga nesretan. Ugrožen je od sviju, te stoga postaje ili agresivan, da bi se obranio ili depresivan da bi pobudio sažaljenje. Što s njime? Ako ga odbacimo, tad smo sami postali zli i nismo se zla riješili nego ga umnožili. Oprostiti mu i tako mu pomoći da se ne mora agresivno braniti ni depresivno tražiti sažaljenje, te ga prihvatiti kako bi on odbacio zlo i tako smo dobrim pobijedili zlo. Nikada ne odbaciti čovjeka nego ga voljeti, a zlo u njemu odbaciti. To je logika mudrosti. Zato su mudri ljudi dobri ali i inteligentni i uspješni. Oni imaju u sebi neiscrpivi optimizam i drže svijet i budućnost njegovu u svojim rukama. Bez mudrih ljudi smo u opasnosti da uništimo jedni druge i da napokon posljednji ubije samoga sebe, kaže Dostojevski.

Dobro je također motiv koji nas privlači k sebi. No da bi nas privuklo ono treba biti spoznato. Dobrota je život, a istina nas vodi tom životu. Istinom spoznajem stvarnost dobrote, a dobrotom posjedujemo dobrotu. Istina privlači naš um, a dobrota volju. Znanje ne mijenja društvo ni pojedinca, ona je mrtvi kapital bez etičnosti i morala. Da bi pak čovjek težio za dobrotom, mora već imati neku konaturalnost prema dobru. Ako je čovjek iznutra moralno razrovan, sputan negativnim mislima, riječima, vijestima i doživljajima, njega dobrota neće privući. Zato su prva najranija iskustva u životu bitna za dalji razvoj.

Čovjek najprije treba spoznati temelje svog bića, istinu o sebi … tražeći odgovore na pitanja odakle sam, tko sam, zašto živim, što je smrt, čiji je svijet, što će biti sa mnom.

Istinitost – verum je treći element mudrosti. Za nas postoji samo ono što se može spoznati. A sve što se može spoznati i što spoznajemo postaje naša istina. Sve spoznatljivo je dakle i istinito. Čovjek najprije treba spoznati temelje svog bića, istinu o sebi, kako ne bi bio ugrožen. Ta se istina ne spoznaje prirodnim znanostima, nego filozofskim putem, tražeći odgovore na pitanja odakle sam, tko sam, zašto živim, što je smrt, čiji je svijet, što će biti sa mnom. No ni filozofija nema na njih odgovore, nego tek vjera, objava i teologija. Zato je teologija temeljna znanost, pretpostavka svake znanosti.

Istinitost traži kritičnost. Ne možemo iz bilo kakvih izvora uzeti za gotovo temeljne postavke života. Osim toga istina nije nešto samo u umu, ona traži naš zakoračaj, stupanje u odnos s njome, životnu praksu. Istina je prostor u kojem čovjek sigurno živi, gdje se osjeća voljen, prihvaćen, s temeljem ispod nogu. Kritičnost traži iskustvo kao potvrđenu spoznaju.

Pulchrum – lijepo je sklad svega odnosno prvih triju transcendentala. Dobrota spoznata istinom u cjelovitosti jednoga rezultira doživljajem ljepote. Ljepota vodi do divljenja i ushita. To je cjelina obučena u dobrotu i istinu. Iskustvo ljepote i smisao za ljepotu je uvjet da bi netko mogao spoznati ljepotu i tražiti nova iskustva s njom. Kao što samo dobar čovjek može zapaziti dobrotu u drugima i u svijetu tako i samo čovjek koji ima smisla za lijepo može zapažati ljepotu i nju drugima posredovati. Drugim riječima samo ljudi koji imaju i odgoj i predispoziciji za viđenje cjeline, za istinu, dobrotu i ljepotu mogu biti istražitelji i nositelji vrednota. To je kao gledanje. Predmeti mogu biti obasjani, ali ako su oči čovjeka bolesne, on neće vidjeti predmete. Ako su duše mladih ljudi bolesne za istinu i moralnost, oni je neće vidjeti u svijetu ali će stoga živjeti kao da je korupcija pravi način socijalnog ponašanja i kao da su zloća i agresivnost  ispravni životni stavovi. Čovjek može izići na kraj sa svime, kaže D. Bonhoeffer, samo ne sa samim sobom. (8)

Mudrost je svijest čovjeka o temeljima svoga postojanja, da je darovano biće, da je od drugoga, da nema život u svojim rukama. Došao je na svijet i s njega odlazi bez svoje odluke. Nije mogao birati svoje tijelo, spol, talentiranost, nacionalnost, vjeru, zdravlje ili bolesti, ne može birati dužinu života. On ne zna tko je, zašto mora živjeti, čemu patnja, što je smrt. Čovjek sluti da postoji Stvoritelj i da je najvažnije s njime biti u dobrim odnosima, ali je u nemoći da to cjelovito, a to znači i psihofizički, a ne samo duhovno spozna. Čovjek ne zna kako vladati slobodom, kako ostati na razini odgovornosti, kako se osloboditi neizbježnih krivica, kamo pobjeći od strahova i tjeskoba, što učiniti da mu vrijeme ne razara život i budućnost. Kao što u utrobi majke čovjek nije mogao spoznati postoji li majka i svijet izvan nje, tako i čovjek u svijetu ne može izravno prepoznati postoji li Stvoritelj i svijet preko granice smrti. Svijest da je svaki čovjek u tom egzistencijskom vakuumu, da ne raspolaže sobom, a da je unatoč toga slobodan i odgovoran, čini mudraca suosjećajnim, socijalnim čovjekom koji voli i prašta drugima. S druge strane svijest da ljubav, dobrota i istina ne podliježu smrti i prolaznosti, daje mu motiv da čini ono što je ispravno i što unatoč promjena, razaranja i smrti ostaje netaknuto i neuništivo. Tako mudrac otkriva da je unatoč egzistencijalnoj nemoći istovremeno egzistencijski svemoćan. Osim toga, mudrac dobro razlikuje bitno od sporednoga, vrednote od vrijednosti, imanje od postojanja, vječno od vremenitog, stalno od nepostojanog. Mudrac je poput stožera usred prolaznosti vječan, usred patnji prepun nade, usred krivica neosuđen, unatoč smrti besmrtan.

Mudrost je zapravo ono što resi izvornog intelektualca. Duhovna inteligencija koja je bitna za intelektualca jest kognitivno bogatstvo koje je povezano s odgovornošću, kreativnošću, moralnošću i istinoljubivošću. Bez smisla čovjekov život postaje uzaludan. Istraživanja pokazuju da se ljudi s vrhunskim znanjem, s društvenom i gospodarskom uspješnošću, bez smisla ubijaju, jer imaju od čega živjeti, ali nemaju zašto.

Istraživanja pokazuju da se ljudi s vrhunskim znanjem, s društvenom i gospodarskom uspješnošću, bez smisla ubijaju, jer imaju od čega živjeti, ali nemaju zašto.

Mudrost izvire iz najdubljih ili bolje iz najviših slojeva čovjeka. Duh djeluje preko duhovne strukture čovjeka, a to je osobnost, neuništiv život, savjest, um, slobodna volja, “srce”, karakter, znanstvena i kulturna kreativnost, religioznost, sposobnost za povjerenje, nadu, ljubav, i uopće za vrednote. Bitak je kao takav duhovan. Čovjek je postao čovjekom ne evolucijom nego kad je primio duhovnu sposobnost. (9) On se po duhovnosti razlikuje od životinja i biljaka. On duhovnom snagom vlada svijetom i društvom.

Kako mudro poučavati i odgajati

Mudrost se s nekoga odčitava. To se od nekoga preuzme, na nekome se vidi, s nekoga nas privuče. Škola kao ustanova treba postati mjesto gdje se razvija i s koje se preuzima mudrost. Kao što se zna gdje će netko postati dobar sportaš, gdje će netko postati vrstan umjetnik, gdje će netko postati vrstan pravnik, gdje se može postati izvrstan učitelj, tako bi škola trebala postati prepoznatljivo mjesto gdje se postaje mudar. (10)

U školu treba svakodnevno disciplinirano ići. Škola bi trebala stoga tražiti egzistencijalne motive da djeca s radošću i ponosom pohađaju školu, kao što športaš radosno pohađa trening. Prepoznati dubinski motivi leže u egzistencijalno predjelu čovjekova bića, kao korijeni iz kojih raste čovjekova osoba. Oni leže i u visokim duhovnim predjelima istoga bića kao smisao, svrha i cilj čovjekova života i djelovanja. No da bi te spoznaje privlačile potreban je netko tko ima iskustva s takvim motivima, kako bi ih izrekao uvjerljivo i oduševljeno. To, naravno, iziskuje novu paradigmu u školovanju učitelja.

U školi se događa interpersonalni susret. Stoga škola treba posvetiti posebnu pozornost razumijevanju među učenicima, njihovoj sposobnosti praštanja, isprike, suradnje, povjerenja. Tu se susreću djeca međusobno, a onda s prosvjetnim djelatnicima i odgojiteljima te s administracijom. To je izvrstan prostor da djeca nauče u malom poštivati ono što se događa u svagdanu života. Tu mogu slušati jedni druge, misliti, odgovarati, govoriti, osjećati se prihvaćenima, osjetiti kako je drugima kad ih poštuju i prihvaćaju. Tu se uče kako poštivati segment administracije sa strpljenjem, kako čuti i razumjeti te poštivati starije, te tako učiti međugeneracijski se slagati i rasti u različitosti mentaliteta. Idući u školu djeca uče razlikovati razine međuljudskih odnosa, cijeniti dom i obiteljski krug, kao stanište za iskorak u svijet, ali i školu kao nastavak roditeljskog odgoja i povjerenja.

No da bi se takav odgoj dogodio, treba sve te interpersonalne elemente učenicima posvijestiti, naglasiti ih i dati im motive da ih učenici prihvaćaju kao odličan trening za život i djelovanje u društvu. Treba naglasiti kako emotivno čuti drugoga i biti emotivno inteligentan, kako samostalno razmišljati, kako u ljudima gledati vrhunske vrednote. Tako se odgaja za mir, povjerenje, ljubav, a ne samo toleranciju. Tolerancija je odustajanje od agresivnog reagiranja, ali ona nije vrlina koja trajno čuva od agresivnosti.

Škola je susret učenika i učitelja-profesora. Nastavno osoblje to negdje treba naučiti i iskusiti. (11) Nastavnici i učenici nisu mrtvi mehanizmi kojima se posreduje znanje s nastavnika na učenike. Oni su ljudi i jedni i drugi reagiraju kao ljudi. Oni ne mogu u školi apstrahirati od svojih unutarnjih poriva, pitanja, nesigurnosti, povrijeđenosti i vapaja za sigurnošću. To je prvo što se kroz njih očituje, a tek onda potreba za znanjem.

U školi učenik treba usvojiti osnovna znanja i vještine koje ga osposobljavaju da zna brzo i efikasno doći do znanja koje mu u raznim prilikama života trebaju. On dakle treba temeljne spoznaje i temeljno snalaženje. Nije na školi da stvara u glavama učenika enciklopedije, nego ljude sposobne za brz pristup izvorima njemu specifično potrebnih znanja i sposobnosti.

Nije na školi da stvara u glavama učenika enciklopedije, nego ljude sposobne za brz pristup izvorima njemu specifično potrebnih znanja i sposobnosti.

Usvajanje znanja ne smije biti formalno informiranje, nego kritičko provjeravanje onoga što nastavnici predaju. Treba učenicima objasniti ne samo objektivne pronalaske nego i njihovo odgovorno prihvaćanje, pokazati im kako svaka znanstvena spoznaja nosi dvije oštrice, da može biti upotrijebljena na dobro ili zlo. Pokazati im kako kritički preispitivati je li iznošenje podataka vezano uz neku ideologiju ili je slobodno za dobro svih ljudi. U učenicima dakle treba razvijati sposobnost za razlikovanje vrednota od poroka, usmjeravati im pogled prema smislu cjeline života, otkrivati im ljepotu i draž dobrote, poštenja, čovječnosti i ljubavi. (12) Jasno im pokazati da bez toga cjelovitog pogleda i bez uvježbanih vrednota ostaju ovisnici i zatvorenici poroka, užitaka, nemoći, ljudskih obzira frustracija i besmisla. Zato je neophodno da škola ima “vježbališta” gdje se treniraju vrline i čovječnost, gdje učenici postaju karakteri, kao što ima gimnastičke dvorane, laboratorije, dvorane za glazbu.

Ako je škola ne samo obrazovanje nego i odgoj, onda ona već ima u svom sistemu naznačeno, da je u njoj mudrost prisutna. Mudrost bi trebala s jedne strane preobraziti odgoj, a s druge strane preobraziti način predavanja znanja. Odgoj je prvenstveno pomoć osobi djeteta da postane kreativni gospodar u svome biću. Učenik bi trebao razvijati svoju duhovnu dušu, kako njime ne bi prevladali emotivni i ini psihički mehanizmi kao ni nagonski porivi. Čovjek je, rekosmo, u biti duhovno biće. Bit duha je sloboda i kreativnost, a s time je povezana i odgovornost. Duh je čovjekova samosvijest kojom čovjek sebe promatra i korigira. Samo psihičkim ili tjelesnim vježbama i treninzima ne postiže se mnogo, tek apstinencija od ovisnosti, dok se duhovnim snagama postaje zdrav i slobodan. Psiha i tijelo nemaju dovoljno ni motivacije ni snaga da učeniku pomognu do slobode. Duh vidi sveobuhvatno, dodiruje i susreće Stvoritelja, on vidi preko zida smrti, on nadilazi male zemaljske ciljeve i stoga je sposoban čovjeka izvući iz prizemnih ovisnosti i kratkotrajnih motiva. Duhom se čuje glas savjesti, koji je glas bitka, duhom čovjek postaje karakteran, kreativan umjetnik i znanstvenik, uporan, religiozan, vjeran, predan povjerenju i ljubavi. Duhom se vidi smisao života i škole, te se učenik može u miru predati učenju. Smisao je dubinski motiv, motiv osobnosti i savjesti, motiv koji pokreće čitav život, motiv ljubavi, zadovoljstva, nutarnjeg ispunjenja, neugrozivih vizija.

Učitelj i učenik su dva samostalna bića slobodna i odgovorna, u stalnom naponu da pronađu smisao života i da prežive sve smrti. Kada je čovjek ljubljen i kada ljubi, tada izlazi iz uskih prostora svoje ugroženosti i prelazi u sigurnost onoga tko ga ljubi i povjerenje onoga koga on ljubi. Doživljaj da učitelj voli i poštuje učenika te da učenik poštuje učitelja rađa u jednom i drugom povjerenje za suradnju i sigurnost za život i njegov smisao. Ljubav prema istini koju učenik nalazi u nastavniku budi u učeniku duboko povjerenje te ga motivira za potpuno prihvaćanje svega što mu učitelj predaje. Moralnost učitelja postaje učeniku vrhunski motiv da će u školi uspjeti, da će se prema njemu postupati u pravdi i ljubavi, te osjećaj da je neugrožen i da uvijek postoji dobar ishod. Umjesto straha u učeniku se rađa opuštenost, smirenost, što cijelo njegovo biće čini vrhunski sposobnim za razumijevanje i prihvaćanje znanja. To znanje koje učitelj predaje natopljeno je istinom, ljepotom i dobrotom, te je stoga privlačno, ali istovremeno i vizionarski perspektivno. Učenik time ne samo da dobiva znanje, nego dobrotu, istinu i smisao za ljepotu, a to mu omogućuje da konstruktivno sredi konflikte, da s povjerenjem traži razumijevanje, te da oblikuje vrhunske socijalne odnose. Zahvaćen moralnošću, kritičnošću i povjerenjem, učenik sam izrasta u intelektualca. Kraj mudrog učitelja učenik postaje mudar. Kraj neugroženog učitelja učenik postaje slobodan od nasilja. Kraj kreativnog učitelja učenik postaje kreativan. Kraj mudrog učitelja učenik nauči da on nije ono što je sada nego ono što može biti, on nauči transcendirati probleme, teškoće i prepreke te gledati u budućnost kako ih se može nadvladati i riješiti. Iskustvo učitelja zabljesne i povuče učenika da ne uzima znanje samo teoretski nego da ga vidi u životu i stječe iskustvo s njime. (13)

Djetinjstvo i mladost su ključna razdoblja za određivanje temeljnih emocionalnih navika koje će upravljati našim životima. Istraživanja na djeci i roditeljima pokazuju da sadašnja generacija djece ima više emocionalnih problema od prijašnjih. Djeca se osjećaju osamljenijima, deprimiranijima, podložnijima ljutnji i neposluhu, nervoznija i sklonija zabrinutosti, impulzivnija i agresivnija. Bitno je stoga kako mlade generacije pripremamo za život. Prepustiti taj odgoj slučaju znači stvarati sve pogubnije učinke. “Jedno od rješenja jest nova vizija  onoga što škole mogu učiniti kako bi stvorile cjelovitog učenika, u učionici povezujući um i srce”, kaže D. Goleman. (14)

Tomislav Ivančić | Bitno.net

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Roditelji, učitelji i učenici” Tomislava Ivančića. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


BILJEŠKE:

  1. GS 15
  2. usp. V. Frankl, Bog podsvijesti. Psihoterapija i religija, Zagreb 1980, str. 24.
  3. usp. D. Zohar, I. Marshall, SQ. Duhovna inteligencija, suštinska inteligencija, VBZ Zagreb 2002, str. 16-17. O duhovnoj inteligenciji usp. također: Coles R., Moralische Intelligenz, München 1998; Sinnetar, M., Spiritual Intelligence, New York 2000; Emmons R.A. Is Spirituality an Intelligence? u: International Journal for the Psychology of Religion, 10/2000/).
  4. usp. D. Zohar, I. Marshall, SQ, Duhovna inteligencija, suštinska inteligencija,  str.160.
  5. usp. Goleman, D., Emocionalna inteligencija. Zašto može biti važnija od kvocijenta inteligencije. Mozaik knjiga, Zagreb 1997, str. 34.
  1. usp. Goleman, D., Emocionalna inteligencija, str. 18.
  2. usp. D. Goleman, Emocionalna inteligencija, str. XI.
  3. usp. D. Bonhoeffer, Otpor i predanje, KS, Zagreb 1974, str. 176.
  4. usp. Post 2,7: “Bog napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša”.
  5. usp. V. Puževski, “Škola otvorenih vrata”-Model škole temeljne izobrazbe, u: /zbornik/ Odgoj, obrazovanje i pedagogija u razvitku hrvatskog društva, Zagreb 2003, str.75 sl.
  6. usp. Šoljan, N. N., Pedagogijska znanost na prijelazu u 21. stoljeće: kontekstualizacija pedagogijskih razvoja, u: /zb/ Odgoj, obrazovanje i pedagogija u razvitku hrvatskog društva, Zagreb 2003, str. 40 sl.
  7. usp. K. Bezić, Pedagogija nade, u: Odgoj, obrazovanje i pedagogija u razvitku hrvatskog društva, Zagreb 2003, str 123.
  8. A. Vukasović, Hrvatski odgojni imperativ,- odgojna preobrazba i zaštita mladeži, u: /zb/ Odgoj, obrazovanje i pedagogija u razvitku hrvatskog društva, Zagreb 2003, str. 110.
  9. Goleman, D., Emocionalna inteligencija, str. XII.