S gledišta suvremene znanosti rasna je teorija mitologija, a arijska rasa neodrživa hipoteza. Ne postoje nikakve čiste rase. Ne postoji, dakako, niti čista germanska rasa, koja je rezultat složenog miješanja. Jedina relativno čista rasa možda su samo Židovi. Sam pojam rase vrlo je klimav. On je zasnovan na mješavini onoga što se odnosi na zoologiju s onim što se odnosi na ljudsku povijest. Rasa je zoološka kategorija i po tome se razlikuje od nacije koja je kulturno-povijesna kategorija.

Rasizam je grubi materijalizam, koji je primio mistički karakter, što i jest najužasnije. Rasizam stavlja duh u ovisnost o obliku lubanje i boji kose. To je apsolutni naturalistički determinizam, protivan duhu i duhovnosti, jer duh je prije svega sloboda. Rasizam je još grublja forma materijalizma nego što je ekonomski materijalizam, jer socijalno pripada psihičkom svijetu, i manje je materijalističko nego ono što je biologijsko, zoologijsko.

Za rasnu teoriju čovjek je životinja koja je determinirana biološki, krvlju i anatomskim sastavom. Ta teorija afirmira fatum nasljednosti. Ali, u zoološko-naturalističkom smislu, rase ne postoje u povijesti, one pripadaju prapovijesti. U povijesti postoje nacije, tj. rezultat složenoga kulturno-povijesnog procesa. Francuze se smatra Romanima ne zato što bi oni takvi bili po krvi. U njima gotovo da i nema romanske krvi. Oni predstavljaju složenu mješavinu rasa u koju ulazi snažan keltski element, a Romani su samo zbog toga što su usvojili romansku kulturu i formirali se na njoj. O romanskoj rasi nema se što reći. Više je nego sumnjivo da su Rusi slavenska rasa, u njima je previše finske, tatarske, a u višem sloju od vremena Petra Velikog i njemačke krvi. Rusi su Skiti. Oni su u manjoj mjeri Slaveni nego Poljaci ili Česi. Pruska je stara slavenska zemlja i u Prusima je mnogo slavenske krvi.

Ali što s religioznoga gledišta predstavlja rasizam, koji je za kršćanstvo u Njemačkoj poprimio takve grozne oblike? Ideja rase čisto je židovska. Jedinu klasičnu formu rasne ideje u povijesti predstavlja židovstvo. Upravo se židovstvo brinulo za očuvanje čistoće rase, protivilo se mješovitim brakovima, uopće nije dopuštalo miješanje, htjelo je ostati u sebe zatvoren svijet. Krv je za židovstvo imala religiozno značenje, ono je religiozni element neraskidivo povezivalo s nacionalnim elementom. Mesijanska svijest naroda uvijek je pojava židovskog duha. Židovstvu je bila svojstvena isključivost, isključiva privrženost svojemu i svojima. Stoga bi se antisemite moglo nazvati “judaizantima”.

Ako se pak uvjetno i simbolički govori o “arijcima”, onda upravo nama “arijcima” ne bi trebao biti svojstven nikakav rasizam, nikakav isključivi nacionalizam, nikakav nacionalni mesijanizam. Takvim arijcima kao što su Hindusi i Grci prije je svojstven individualizam – ne u suvremenom, već u drevnom smislu riječi – jer oni puno više cijene dušu, duh i oblik tijela nego sudbinu narodnog kolektiva, za njih uopće nisu karakteristični fanatizam, netrpeljivost i isključivost. Ako rasizam na tlu židovstva još i ima svoje opravdanje, on nema nikakva opravdanja na tlu kršćanstva. S kršćanskoga gledišta, nedostojno je čak i raspravljati o “arijskom paragrafu”, makar bio upravo kršćanima predložen.

Rasni antisemitizam neizbježno prelazi u antikršćanstvo, što se upravo vidi u Njemačkoj. Germansko-arijsko kršćanstvo predstavlja u stvari odreknuće od evanđelja i otpad od Krista. Drevni religiozni sukob između kršćanstva i judaizma, koji stvarno postoji, u današnje vrijeme opće zbrke i smetenosti zadobiva takav oblik da se borbeni antijudaizam pokazuje kao antikršćanstvo. Kršćanski antijudaizam nije uperen protiv Biblije i Starog zavjeta, već protiv talmudsko-rabinskog judaizma, koji se oblikovao nakon odbacivanja Krista. Kad se religiozni antijudaizam pretvori u rasni antisemitizam, on se istodobno na koban način pretvara i u antikršćanstvo, jer kršćanstvo, ljudski gledajući, ima židovsko podrijetlo.

Ortodoksnim Židovima dopušteno je biti i “rasistima”, oni se mogu neprijateljski odnositi prema “arijcima”, kršćanima. Ali kršćanima religiozno nije dopušteno, štoviše, zabranjeno im je da budu “rasisti” i da se neprijateljski odnose prema Židovima. To je prednost kršćana. Rasna je teorija, i s kršćanskog i s čisto ljudskoga gledišta, puno gora nego klasna teorija, u njoj je dehumanizacija puno dublja. U klasnoj teoriji marksizma čovjek se, ako je pripadnik buržoaske klase koja je osuđena na smrt, može ipak spasiti izmjenom svijesti, on može prihvatiti marksističku ideologiju, postati komunist, čak i narodni komesar. U rasnoj teoriji nema spasa.  Ako si Židov ili crnac, tebe nikakva izmjena svijesti, nikakva vjerovanja i uvjerenja ne mogu spasiti, ti si propao. Ako Židov postane kršćanin, to ga ne će spasiti. Ne će se spasiti ni ako postane nacionalsocijalist. Ne može, naime, čovjek koji to nije postati istinski germanski “arijac”, kao što onaj koji to nije ne može postati Židov. Oni se kao takvi mogu samo roditi.

Usud krvi pritišće čovjeka. To je apsolutni determinizam i fatalizam. Ali, kršćanstvo je religija slobode duha, ono ne trpi fatalizam ni determinizam.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu” Nikolaja Aleksandroviča Berdjajeva. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.