Konzervativizam i progresivizam – politički suprotstavljene strane u zajedničkom ratu protiv prirode

Rat protiv prirode

Druga revolucija i druga antropološka pretpostavka koja obilježava liberalizam ne doimlje se toliko političkom. Predmoderna politička misao – napose ona nadahnuta aristotelovskim shvaćanjem prirodne znanosti – gledala je u ljudskom biću dio sveobuhvatnoga prirodnog reda. Vjerovalo se da ljudska bića imaju telos, određenu i nepromjenjivu svrhu koju im je dala priroda. Čovjekova narav smatrala se nastavkom prirodnoga poretka pa se od čovječanstva tražilo da bude usklađeno podjednako sa svojom naravi i, u širem smislu, s prirodnim poretkom kojega je bilo dio. Ljudska bića mogla su slobodno djelovati protiv vlastite naravi i prirodnoga poretka, ali takvo ih je djelovanje deformiralo i štetilo dobru ljudskih bića i svijeta. Aristotelova Etika i Akvinčeva Summa theologiae imale su za cilj označiti granice koje narav – naravni zakon – nameće ljudskim bićima. I jedno i drugo djelo nastoje poučiti čovjeka kako da prakticiranjem vrlina najbolje živi unutar tih granica te tako postigne uvjete za ljudski rast.

Liberalna je filozofija odbacila tu potrebu za postavljanjem granica samome sebi. Ona je najprije istisnula ideju o podložnosti čovječanstva naravnom poretku, a kasnije i poimanje same ljudske naravi. Liberalizam je stubokom promijenio prirodne i humanističke znanosti te odnos čovječanstva prema svijetu prirode. Prvi val te revolucije – koju su inaugurirali rani modemi mislioci još u vrijeme renesanse – inzistirao je na tvrdnji da čovjek treba iskoristiti prirodnu znanost i preobraženi ekonomski sustav u cilju ovladavanja prirodom. Drugi val – koji su, napose u devetnaestom stoljeću, razvile različite historicističke škole mišljenja – istisnuo je vjerovanje u ideju o nepromjenjivoj čovjekovoj naravi i zamijenio vjerovanjem u čovjekovu „plastičnost” i sposobnost za moralni napredak. Te dvije inačice liberalizma – najčešće označene „konzervativnom” i „progresivnom” – danas se natječu za nadmoć, no mi nećemo pogriješiti potrudimo li se razumjeti njihovu duboku uzajamnu povezanost.

Protoliberalni mislilac, preteča prvoga vala preobrazbe za koju se liberalizam zalagao, bio je Francis Bacon. On se poput Hobbesa (koji je bio Baconov tajnik), okomio na drevno aristotelijansko i tomističko razumijevanje naravi i naravnoga zakona te je tvrdio da je čovjek sposoban „ovladati” ili „kontrolirati” narav — poništavajući čak i posljedice Pada, tvrdeći da je čovjek sposoban pobijediti vlastitu smrtnost.

Liberalizam se tijesno povezao s tim novim usmjerenjem prirodnih znanosti, prihvativši i promičući ekonomski sustav – tržišno zasnovano slobodno poduzetništvo – koji je na sličan način promicao ideju da se čovjek treba koristiti, podjarmiti i ovladati prirodnim svijetom. Rani moderni liberalizam smatrao je da je čovjekova narav nepromjenjiva – ljudska su bića po samoj svojoj naravi sebična stvorenja čije je temeljne porive moguće ukrotiti, ali ih je u osnovi nemoguće promijeniti. Ali taj sebični, posesivni aspekt naše naravi može, ako se korisno iskoristi, promicati ekonomski i znanstveni sustav koji proširuje prostor čovjekove slobode, zahvaljujući sposobnosti ljudskih bića da ovladaju prirodnim fenomenima.

Drugi val te revolucije započinje kao otvorena kritika toga shvaćanja čovjekove naravi. Mislioci u rasponu od Rousseaua do Marxa, od Milla do Deweyja i od Richarda Rortyja do suvremenih „transhumanista” odbacuju ideju o nepromjenjivosti čovjekove naravi. Oni prihvaćaju ideju prvoga vala teoretičara prema kojoj je priroda podložna čovjekovu podjarmljivanju, i primjenjuju je na samu ljudsku narav.

Liberale prvoga vala danas predstavljaju „konzervativci” koji ističu potrebu za znanstvenim i ekonomskim ovladavanjem prirodom, ali ne idu toliko daleko da bi taj projekt proširili na čovjekovu narav. Oni podupiru gotovo svako utilitarno korištenje svijeta za ostvarenje ekonomskih ciljeva, ali se protive većini modela biotehnološkoga „poboljšanja”. Liberali drugoga vala sve češće odobravaju gotovo sva tehnička sredstva koja imaju za cilj oslobađanje ljudi od biološke naravi naših vlastitih tijela. Današnje političke debate odvijaju se uglavnom i gotovo isključivo između tih dviju inačica liberalizma. Ni jedna strana ne želi se suočiti s potpuno drugačijim razumijevanjem čovjekove naravi i njegova odnosa prema prirodi koji je branila predliberalna tradicija.

Liberalizam, dakle, nije samo, kako se najčešće opisuje, usko politički projekt konstitucionalne vlasti i juridičke zaštite prava, štoviše, on teži preobrazbi cjelokupna čovjekova života i svijeta. Njegove dvije revolucije – antropološki individualizam i voluntaristička koncepcija izbora, s jedne, te njegovo ustrajavanje na čovjekovoj odvojenosti od prirode i suprotstavljenosti prirodi, s druge strane – proizvele su specifično shvaćanje slobode kao najširega mogućeg prostora čovjekove autonomne aktivnosti.

Liberalizam odbacuje drevno shvaćanje slobode kao naučene sposobnosti ljudskih bića da obuzdaju ropsko ugađanje niskim i hedonističkim žudnjama. Tako shvaćena sloboda uvjet je upravljanja sobom podjednako grada i duše jer dovodi u tijesnu vezu individualno njegovanje i prakticiranje vrline te sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima kojima je cilj ostvarenje samouprave. Glavna preokupacija takvih društava postaje sveobuhvatno oblikovanje i odgoj pojedinaca i građana u umijeću i vrlini vladanja sobom.

Liberalizam, za razliku od toga, shvaća slobodu kao stanje u kojem je čovjek sposoban slobodno djelovati unutar sfere koja nije ograničena pozitivnim zakonskim propisima. Taj koncept uspješno postiže nešto što je u njegovu zamišljenu stanju prirode bilo samo teorija, oblikujući svijet u kojem teorija prirodnoga čovjekova individualizma postaje sve više stvarnost, sada osigurana uz pomoć arhitekture kojoj su ugaoni kamenovi zakon, politika, ekonomija i društvo. Pod liberalizmom ljudska bića žive sve više u uvjetima autonomije u kojoj prijeteća anarhija našega navodno prirodnoga stanja biva kontrolirana i onemogućena zakonima i odgovarajućim jačanjem države. S čovjekovom naravi oslobođenom od zajednica koje ju konstituiraju (ostavljajući samo labave veze) i prirodom koja je upregnuta i kontrolirana, izmišljena sfera autonomne slobode širi se bez ikakvih ograničenja.

Ironično, što je sfera autonomije bolje osigurana, to je država obuhvatnija. Ovako definirana sloboda zahtijeva oslobađanje od svih oblika udruživanja i odnosa, od obitelji do crkve, od škola do sela i zajednice, koji su zahvaljujući neformalnim i navikom stečenim očekivanjima i normama imali nadzor nad čovjekovim ponašanjem. Ti oblici kontrole bili su najčešće kulturnoga, ne političkog karaktera – zakon je imao manji doseg i postojao je uglavnom kao produžetak kulturnih norma, neformalnih očekivanja ponašanja naučenoga u obitelji, crkvi i zajednici. Oslobađanjem pojedinaca od tih udruživanja javlja se sve veća potreba za reguliranjem ponašanja nametanjem pozitivnih zakonskih propisa. Istodobno, kako se autoritet društvenih norma rasplinjuje, građani ih sve više doživljavaju kao preostatak, kao arbitrarne i represivne, zbog čega se poziva državu da aktivno poradi na tome da ih iskorijeni.

Liberalizam, prema tome, doživljava svoj vrhunac u dvjema ontološkim točkama: oslobođenom pojedincu i državi kao kontroloru. Hobbesov Levijatan izvanredno ocrtavate dvije stvarnosti: država se sastoji isključivo od autonomnih pojedinaca koje ona „obuzdava”. Pojedinac i država označuju dvije točke ontološkoga prioriteta.

U takvu svijetu zahvalnost prema prošlosti i obveze prema budućnosti zamjenjuje gotovo sveopće jurenje za užitcima: kultura, umjesto da nam pomaže da steknemo mudrost i da nas upoznaje s iskustvima prošlosti, kako bismo mogli njegovati vrline samoobuzdavanja i uljudnosti, postaje sinonim za hedonističko draškanje, instinktivnu grubost i razbibrigu, a sve je to usmjereno na promicanje potrošnje, udovoljavanje požudi i odvajanje od zajednice. Posljedica: ponašanja za koja nam se površno čini da uvećavaju naše mogućnosti, a zapravo rastaču društveni organizam, počinju dominirati u društvu.

U školama se norme kao što su skromnost, dolično vladanje i akademska čestitost zamjenjuju raširenim bezakonjem i varanjem (zajedno sa sve većim nadzorom nad mladeži) dok se u teškom dobu sazrijevanja norme udvaranja zamjenjuju usputnim seksualnim avanturama te utilitarnim spolnim vezama. Stabilan doživotni brak, do jučer norma, zamjenjuje se raznovrsnim aranžmanima koji osiguravaju autonomiju pojedinca, neovisno o tome je li u braku ili ne. Djeca se sve više doživljavaju kao ograničenje slobode pojedinca, što doprinosi zauzimanju liberalizma za abortus na zahtjev, a stope rađanja padaju u cijelomu razvijenom svijetu. U ekonomiji želja za brzim profitom, najčešće potaknuta učestalim zahtjevima za trenutnim profitom, istiskuje ulaganja i poduzetničku odgovornost. A u našem odnosu prema prirodnom svijetu kratkoročno crpljenje Zemljinih bogatstava postaje naše pravo koje smo stekli već samom činjenicom rođenja, iako će naša djeca morati rješavati problem nestašice prirodnih bogatstava kao što su površinski sloj tla i pitka voda. Suzbijanje tih aktivnosti smatra se (ako se uopće smatra) domenom provođenja pozitivnih zakonskih propisa od države, a ne rezultatom odnjegovana vladanja sobom proistekla iz društvenih norma.