Većinu svojih zrelih godina proveo sam proučavajući i predajući filozofiju, i nikada nisam izgubio osjećaj da je propitivan život vrijedan življenja, i da je dužnost ljudi da promišljaju i odvaguju svoje postupke i obveze. Međutim, ako su trenutne redukcionističke pretpostavke istinite, i mi nismo ništa više od živih robota, moj je život bio u neku ruku smiješan.

Ako su ljudi naprosto kombinacija hardvera i softvera koju se bolje objašnjava kemijom nego teologijom, i ako su naše vrijednosti i običaji kulturni memovi okaljani nepravednom dinamikom moći, onda je nastojanje da postanemo potpuno odgovornim čimbenicima besmislica. Kao što je primijetio Terry Eagleton, dvodimenzionalni svemir ide ruku pod ruku s dvodimenzionalnim ljudima. Postmoderni ljudi, za razliku od ranijih nevjernika, ne doživljavaju gubitak Boga „kao traumu, uvredu, izvor patnje”, budući da ga „uopće ne doživljavaju”. U tom gubitku nema nikakve tragedije jer ga se nikada nije osjećalo kao gubitak. Čak i ako „smrt Boga uključuje smrt čovjeka”, ni to se ne doživljava kao gubitak, budući da se čovjeka smatra toliko dvodimenzionalnim da ne posjeduje „prostor” u kojemu bi mogli prebivati Bog ili jastvo. Ne samo da je nestala slika Božja – nestale su i one unutarnje dubine u kojima se jastvo moglo sakriti. Naraštaji odgojeni bez Boga su, za Eagletona, naraštaji za koje su kultura, psihologija, književnost i moral zaglavili u plitkosti. Gledamo na „dubinu i unutrašnjost”, i na ja povezano s takvim dubinama, kao da pripadaju „zastarjeloj metafizici”, koju više ne poznajemo. Sada je to toliko strano da ga se čak ne odbacuje svjesno.

Štoviše, ako je redukcionizam istinit, drevna ideja da su duša i grad analogni kozmosu, i da zato trebamo živjeti u skladu s prirodom, na sličan je način nevažna. Kozmos je „vrhunska neistina”, da citiram Nietzschea; uklanjanje Boga ili Logosa iz svjetskog poretka uz istovremeno krijumčarenje tih istih pretpostavki u našu racionalnost i dalje jest odbijanje vidjeti pravi obrazac svijeta. Potpuno jasan pogled na stvarnost vidio bi stvari jasnije. Rat je opet postao otac svega.

Posljedično, nije iznenađujuće primijetiti naše opsesije moći i borbom. Tu su ne samo Foucault i Althusser (za ljevicu), nego i „Pervertit iz brončanog doba”, Julius Evola i Ernst Jünger o metafizici boli i rata (za nekonzervativne varijante na „desnici”). Zajednička im je, međutim, lažna transcendencija, očajnički pokušaj da se kraljevstvo Božje zamijeni kraljevstvom čovjeka, milost moći, a naš nadnaravni poziv politiziranom racionalnošću – drugim riječima, da se imanentizira eshaton.

Politika nije na prvom mjestu; filozofija dolazi ispred nje, a čak i ona služi teologiji. Preokretanje poretka drastična je pogreška, doduše ne neizbježna pogreška za one izgubljene u kaosu. Kada je svemir posve imanentan, kada je ljudsko reducirano, kada je kultura samo zabava, nije iznenađujuće što politika zauzima središte misli i mašte. Takva politika ima previsoko mišljenje o sebi. Ne samo da politika konačnosti pokušava upravljati cjelinom ili ukupnošću ljudskih stvari, ona također u svojim prosudbama pokazuje konačnost ili potpunost. Ako postoji transcendentna stvarnost izvan ljudske kontrole, politika nije totalna – ne uključuje sve – jer politika je naprosto u nekim područjima ljudskoga života nekompetentna. Ako postoji božanski autoritet, sudovi politike nisu konačni, jer su podređeni sudovima Božjim. U vremenu u kojemu živimo politika se čini sveobuhvatnom, i gura nos u ono što je zapravo privatno, osobno ili se tiče zajednice, a čini se da su političke prosudbe od velike važnosti, jednake dramatičnim zahtjevima morala.

Netotalizirajuća politika drži se svoje sfere i ne zadire u vjeru, obitelj, savjest i zajednice. Nadalje, ona je razborita, prepoznajući da, iako postoje intrinzične moralne pogreške, postoji mnogo manje intrinzičnih političkih obveza (ako ih uopće ima), a zato postoji golem prostor za razborita neslaganja. Vi biste možda više voljeli politiku A, a ja preferiram politiku B, a i vi i ja možda imamo dobre razloge za svoje preferencije. Nitko od nas nije zbog naših različitih pogleda moralno čudovište ili izvan domene prihvatljivoga društva.

Međutim, upravo se sada čini da je politika jedino što se događa – sve je politika! – a politički stavovi su apsolutistički, dogmatični, i praćeni aurom paničnoga moralizma. Pomalo suprotno intuiciji, što smo više izgubljeni u kaosu, s ljudskim bićem svedenim na puku materiju i kemikalije, i gdje je Bog mrtav, naša politika postaje gorljivijom i zahtjevnijom, iako redukcionizmu nedostaje ikakva sposobnost da se na njemu temelji ili opravda bilo koje moralne ili političke norme. Potpuni redukcionizam ne može ni na koji način opravdati ljudsko dostojanstvo, ili jednakost, ili pravdu, jer takve stvari naprosto ne znače ništa u svemiru u kojem je sve samo materija u kretanju. Kako se pokazalo, stari strah da je religija kočnica razgovora i da je rezultirala političkim dogmatizmom previdio je zabrinjavajućeg krivca: (nesuvisli) dogmatizam imanentiziranoga sekularizma.

Politika ne bi trebala biti prva, ali je postala prva, a time i opaka. Naša je politika idolopoklonička; pretendira na previše  toga i opsegom i samopouzdanjem. To također čini naše društvo kaotičnim, jer je sve – od obiteljskih okupljanja, do sastanaka školskih odbora, do sportskih događaja postalo pretjerano bremenitim političkim implikacijama i opasnošću. Čini se kao da nema mjesta za užitke koji život čine slatkim, a koji su na kraju krajeva i naša stvar. Razmotrite koliko je postalo teško primati goste na večeru – sama hrana je nabijena političkim značenjem, a netko će o tome imati moralno-političku izjavu, izrečenu s revniteljskim žarom.

Da je politika kao nešto ultimativno čini se očitim i na ljevici i na desnici. Očito je da u društvenim okruženjima postoji beskonačno šefovanje ili držanje predavanja, jer svatko mora dijeliti svoju stručnost, ali to je više loše ponašanje nego što je opasno. Više je uznemirujući impuls – i na ljevici i na desnici – da se želi da politika bude pretjerano upletena i ambiciozna, da želi moć koristiti za rješavanje ljudskog stanja, da država forsira nerealne ciljeve, da se prevladaju ograničenja i tereti veoma ljudskih zahtjevnih situacija. (Ne mogu se natjerati da suosjećam s onim konzervativcima koji misle, na primjer, da bi roditelji trebali dobivati naknadu za brigu o vlastitoj djeci. To je doduše pravi posao, ali je u potpunosti u domeni vašeg vlastitog djelovanja, a ne države.) Sve je to osuđeno na propast, jer je naprosto izvan nadležnosti vlade, a i previše je opasno, jer država apsorbira goleme dijelove onoga što bi trebalo ostaviti obiteljima i građanskim udrugama.

Zvuči dosadno, znam, ali u predgrađu Amerike može se živjeti sasvim pristojnim životom. Peter Augustine Lawler govorio je o tome, a kad sam bio mladić, mislio sam da je njegova tvrdnja nezanimljiva i pomalo neukusna. Sada se slažem s njim. Da, predgrađa mogu biti kičasta, monotona mjesta, bez uzbuđenja i kulture gradova. Naravno, ali još uvijek ne postoji stvarni razlog zašto njihovi stanovnici ne mogu čitati Platona, uživati ​​u zvucima cimbala, ispunjavati svoje vjerske dužnosti, slušati Bacha, stvarati prijateljstva, praviti pivo, trenirati momčad softballa, pokrenuti posao ili raditi bilo što od stvari koje slobodni ljudi biraju kako bi živjeli pristojnim, uspješnim, smislenim, moralno odgovornim životom.

Poanta nije u predgrađima. Stvar je u tome da svaki čovjek proživljava dramu postojanja na svoj način, i to uz veliki rizik: dobije ili izgubi raj, prigrli ili odbaci ljubav, rodi dijete ili ne, sklapa prijateljstva i ljubavne veze ili utone u osamljenost, postane mudrac ili budala. Svaki je život fascinantan misterij djelovanja i savjesti, vrline i poroka, a ta se drama može uspješno odigrati čak i u uvjetima nesavršenosti.

Čak i u uvjetima liberalizma.

Ne treba nam da politika apsorbira sve, i bilo bi nam pametno da zadržimo potpuno ljudske stvari na njihovom prvom mjestu, s politikom ograničenom na razborite granice i skromne ciljeve. Ako zaboravimo ili se odreknemo prvenstva osobe, birajući umjesto toga priču o moći i kaosu, čini se vjerojatnim da ćemo izgubiti kozmos vlastite duše.

Izvor: Public Discourse | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

Joseph Ratzinger: Samo kršćanska poruka može dovesti u red uzdrmanu i ispražnjenu egzistenciju ljudske duše