ANALIZA SUVREMENOG ISLAMA (5)

Islam i terorizam – tko sije klice zla u srca dječaka?

I u ovom nastavku treba obratiti pozornost na teološki problem rastumačen u prošlom članku: pitanje povijesnosti ljudskih dijela i pitanje moderniteta i njegova odnosa s religijom. (Ostale članke ovog niza vidi OVDJE!) U ovom nastavku će biti riječi o stupnjevima zrelosti kroz koje je teškom mukom prošla Zapadna ljudska kultura, a koji se mogu imenovati sljedećim pojmovima: humanizam, racionalizam i prosvjetiteljstvo (misli se na pozitivne elemente sadržane u ovim pojmovima), te kroz koje sada moraju proći islamske države da bi – napravivši raspodjelu i ravnotežu između Države i Crkve, vjere i razuma, vjere i znanosti – stvorili prostor (laičko državno uređenje) koji svakoj osobi, bez obzira na vjeru, rasu i spol, omogućuje život u slobodi savjesti, ispovijedanje vlastite vjere, prekid diskriminacije i mogućnost življenja bez straha od fundamentalističkih prijetnji pokoravanjem na ono što netko ne želi… Te vrijednosti, kroz koje svaka kultura mora proći da bi dosegnula zrelost u ključnim segmentima poštivanja ljudskih prava (humanizam), ugrađuju se onda u državne institucije te se ponajviše kroz školsko obrazovanje prenose na pojedinca koji ih onda više ili manje usvaja. Stoga će u ovom članku biti riječi o (ne)zrelosti islamske kulture i civilizacije kako ih možemo iščitati iz institucija islamskih država (kako ćemo vidjeti, institucije u islamskim zemljama su izrazito vjerskog karaktera i utemeljene su na Šerijatskom pravu). Ponajviše ćemo se baviti institucijom školstva i njenom utjecaju na fundamentalizam i terorizam pojedinaca i skupina…

Foto: www.pixabay.com

Islamski terorizam rezultat je islamskog obrazovnog sustava

Terorizam nije neočekivani rezultat islama, već logični slijed onoga što se poučava u madrasama, tradicionalnim islamskim vjerskim školama (ove škole se nalaze u svim državama sa većinskim muslimanskim stanovništvom, a na Zapadu ih praktički nema jer zapadne države ne dopuštaju takvu vrstu škola te muslimani sa zapada pohađaju državne svjetovne škole op. p.). Osim što brojne islamske vjerske škole u svom programu imaju predavanja o terorizmu i gerilskim ratovima, također, uzevši općenito, obrazovanje koje se tamo može postići, u svojoj je biti fundamentalističko te se tu i krije jedan od glavnih uzroka terorizma. Te škole, naime, prikazuju religiju kao rješenje svih problema, a prema Zapadu se postavljaju na radikalan i nepopustljivi način te podučavaju da se problemi koje islam ima na Zapadu mogu riješiti samo džihadom – uništenjem Zapada i svega onoga što smatraju prijetnjom vlastitoj religiji.

Tradicionalni obrazovni sustav  je u rukama imama i oni ga onda rasprostranjuju po cijelome svijetu, stoga svaka borba protiv terorizma koja bi htjela biti uspješna, prvo u začecima mora promijeniti tradicionalni obrazovni sustav.

Imao sam, na primjer, prilike upoznati poznatoga katarskog imama Yusufa Quaradawija, koji je inače inteligentan i dobroćudan čovjek i spreman za dijalog s kršćanima, međutim, mnogi njegovi nazori naginju fundamentalizmu. Primjerice, bez imalo zabrinutosti opravdava terorističke napade na izraelski narod (civile op. p.). Quaradawi svakodnevno drži višesatne govore na katarskoj televiziji i svoje nazore bliske fundamentalizmu tako odašilje u javnost. Na tisuće takvih skromno obrazovanih imama, koji nisu u sebe uspjeli asimilirati znanstveni pogled na svijet, podučavaju druge.

Islam bez autoriteta i bez sekularnosti (laičnosti)

Postoje dva problema u islamskome obrazovanju: prvo, u islamu ne postoji središnji autoritet. Zanimljiva je činjenica da niti Al Ahzar, najpoznatije islamsko sveučilište u Kairu, svi ne priznaju. Tako imama i muftija (oni koje proglašavaju fetve, pravne zakone) ima na tisuće – dovoljno je da nauče ponešto o Kuranu da bi se proglasili muftijama. U jednome periodu, prije 30 godina, to nije bilo tako: svaka država imala je najviše jednog muftiju kojeg je priznavao čitav islamski svijet. Danas se situacija promijenila: svaki imam može sebe proglasiti muftijom i svaki od njih ima onda svoje sljedbenike.

Drugi problem je to što učenike poučavaju uleme (učenjaci). Te uleme su zapravo „učenjaci “ samo u jednome: znaju cijeli Kuran napamet, naučili su tisuće Muhamedovih mudrih izreka, upamtili su mnoštvo pravnih zakona koje su propisali brojni imami. Međutim, oni nikad nisu studirali matematiku, sociologiju, psihologiju, stranu književnost; često čak nisu sposobni čitati knjigu na stranome jeziku. Znanje povijesti im je ograničeno na islamski svijet; religije se proučavaju samo zato da bi muslimani imali odgovor u slučaju ako se sam islam bude kritizirao. Takvo podučavanje je izrazito ograničeno i zatvoreno u sebe.

Sveučilište Al Ahzar, i mnoga druga slična, tipičan su primjer za takvu vrstu svjetonazora. Ta sveučilišta su nesposobna analizirati zapadnjačku kulturu, nesposobna su razumjeti neku novonastalu situaciju, onu koja bi se razlikovala od situacija koje su česte u svijetu u kojem je islam dominantna religija.

Također, nisu sposobni razumjeti islamsku Europu: njihovi kriteriji su valjani samo za islamski svijet u kojem su isključivo muslimani. Uspijevaju razumjeti jedino društva tipična za Srednji vijek. Tako ne uspijevaju razumjeti ni sekularno društveno uređenje kao što je Turska. Sve žele učiniti islamskim: banke, politiku, znanost, medicinu itd.

Kada ti imami stignu na Zapad, više od 90% njih ne govore jezikom koji se u određenoj državi govori –  znaju samo arapski ili turski. Potpuno su odvojeni od kulture one države u kojoj žive. Postavlja se pitanje, što oni zapravo mogu reći mladim muslimanima koji su rođeni u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj? Jedino što mogu je predložiti im nekakav srednjovjekovni sustav, možda ponešto unaprijeđenu verziju srednjovjekovnog sustava, ali nikako ne mogu pomoći u osuvremenjenju islama jer oni naprotiv unose razdor između religije i suvremenog svijeta. Naime, ne postoji nikakva poveznica između obrazovanja koja ima neki mladi zapadnjak, i obrazovanja koje imaju navedeni imami! Slično bi bilo kad bi katolički svećenik želio evangelizirati svijet proučavajući Bibliju isključivo uz pomoć srednjovjekovnih biblijskih komentara.

Uznemirena mladež i fundamentalizam

Ovo navedeno objašnjava zašto su mladi ljudi, koji su odrasli i bili obrazovani u modernom svijetu, bili spremni na terorističke napade u Londonu. Većina njih su bili, i još uvijek jesu, normalni mladi ljudi koji su rođeni u Velikoj Britaniji. Unutarnje praznine i problemi s kojima se mladi inače susreću, doveli su ih na put islamskoga fundamentalizma. Iz Velike Britanije su, naime, otišli su u Pakistan kako bi se educirali u madrasi (islamskoj tradicionalnoj školi), gdje su onda dobili fundamentalističko obrazovanje. Svi kažu: „to je njihovo pravo“. No, analizirajući ovo tradicionalno muslimansko obrazovanje, može se lako uvidjeti da terorizam proizlazi upravo iz obrazovanja koje nude ove vjerske škole.

Ponovit ću: terorizam proizlazi iz vrste obrazovanja koje oni nude – iz tradicionalnog muslimanskog vjerskog obrazovanja, koje je najrasprostranjenije u muslimanskom svijetu. U madrasama, u islamskome obrazovanju, za tipično nezadovoljstvo svake mlade osobe, lijek se nalazi isključivo u religiji. Za sociološke, kulturne, psihološke probleme, islamski svijet ne posjeduje drugog odgovora osim religije. Umjesto da se, recimo, analizira problem s političke točke gledišta, umjesto da se bori za pravednost i pravdu, možda čak i zajedno s kršćanima i ateistima, oni će reći: „Mi se borimo u ime islama.“

Pod takvim utjecajem, mladi ljudi, koji su inače navikli nositi zapadnjačku odjeću, u potpunosti odbacuju tu istu i oblače na sebe bijelu odjeću, pokrivaju lice ili puštaju bradu. Ove fizičke promjene povezane su s promjenom mentalnog sklopa koji se u njima dogodio: odbacuje se Zapad, kriza identiteta i duhovni nemir. Do prije tridesetak godina to se nije događalo – danas se događa. Preuzimanje tih simbola označava nutarnje prihvaćanje fundamentalističkog, bukvalnog načina razmišljanja i onda, u paketu zajedno s tim, dolazi do toga da je s takvim čovjekom vrlo lako manipulirati.

Često su hodočašća u Meku prilika za fundamentalističku indoktrinaciju. Poznajem nekoliko muslimanskih žena koje su bile dobro integrirane u europsko društvo: odijevale su se zapadnjački, šminkale se, izlazile s otkrivenom glavom…, a nakon hodočašća u Meku, počele su nositi veo, pokrivati glavu i jesti halal meso.

Jako je teško u islamu izići iz očekivanih, strogo postavljenih religijskih granica, međutim to je prijeko potreban korak.

Razlika između svjetovnog (laičkog) i vjerskog

Potrebno je uložiti mnogo truda kako bi sekularnost (svjetovnost, laičnost) postala dio islamskoga svijeta. Ovaj koncept svjetovnog (sekularnosti) poznaje vrlo mali broj muslimana, uglavnom samo oni  koji su bili educirani u Zapadnoj kulturi. U principu, svjetovno u islamskome svijetu ne postoji. Arapsku riječ za „svjetovnost“ almâniyya, koju je skovao arapski kršćanin, vrlo često se brka s riječju „ateizam“.

Sekularnost (laičnost), iznad svega, mora biti primijenjena u interpretaciji Kurana. Kada sam bio profesor na Sveučilištu Sv. Josipa u Beirutu, nekoliko puta sam držao tečaj o Bibliji i Kuranu. Rekao sam studentima: „Ove knjige ćemo proučavati prije svega kao povijesne dokumente, s povijesne i filološke točke gledišta.“ S kršćanima nije bilo problema, ali s muslimanima je to bilo gotovo nemoguće. To onemogućuje shvaćanje Kurana s povijesne točke gledišta i posljedično onemogućuje da se shvati originalno značenje riječi u njihovom povijesnom kontekstu. Primjerice, svi znamo da je riječ „raj“ perzijskog porijekla, ali za studente muslimane i imame ovaj zaključak je neprihvatljiv. Riječ „evangelos“ (radosna vijest) grčkog je porijekla, ali i to je za muslimane neprihvatljivo: po njima, Kuran je napisao sam Bog i nema nikakvog ljudskog ni povijesnog elementa u sebi. Tako kad neki musliman pročita u Kuranu o Marijinu navještenju, on to nikada ne uspijeva povezati s kršćanstvom niti pomisliti kako je možda taj podatak u Kuran ušao pod utjecajem kršćanstva. A ako bi dva zapisa o istoj stvari bila u potpunosti kontradiktorna (suprotna), onda je za muslimana onaj zapis koji se nalazi u Kuranu „ispravniji“ jer je Kuran „u cijelosti, doslovno objavljen od Boga “.

Jedini izlaz iz ovih problema bio bi  u prihvaćanju činjenice da je Kuran povijesni dokument koji je napisalo neko ljudsko biće, a onda se povrh toga može govoriti i o Božjem nadahnuću.

Zato ja govorim kako muslimanima treba svojevrsno prosvjetiteljstvo, odnosno revolucija koja će donijeti afirmaciju istinskih svjetovnih, laičkih vrijednosti, onih vrijednosti koje su različite od religijskih vrijednosti, a ujedno nisu u sukobu s religijom.

Neki znanstvenici u Egiptu već 30 godina objavljuju niz knjiga pod nazivom al-Tanwîr, Prosvjetiteljstvo, međutim utjecaj sveučilišta Al Ahzara i njihovih tradicionalnih učenjaka je još uvijek prevelik.

Govoreći o navedenom prosvjetiteljstvu, mora biti jasno da govorimo o prosvjetiteljstvu koje ne uključuje religijski aspekt. No, s druge strane, možda bi se moglo reći da je na neki način Zapad morao proći kroz sekularizam (negativne posljedice svjetovnosti koje su nastale zbog nijekanja religijskog i onda dovele do drugih krajnosti od ateizma do brojnih razornih svjetovnih ideologija… op. p.) da bi onda bio sposoban pronaći pravu ravnotežu između svjetovnog i vjerskog. Na Zapadu se sada u načelu na Crkvu više ne gleda kao na neprijateljicu, već kao na jedan od elemenata koji doprinosi civilizaciji. I dok autentičnost kršćanskog humanizma prepoznaju čak i ateisti, u isto vrijeme, islamski humanizam uopće ne postoji. (Humanizam podrazumijeva priznavanje slobode savjesti, pravo na vlastitu vjeru, nepovredivost ljudske osobe, legalno sprječavanje svake diskriminacije na osnovu vjere, rase, spola itd. op. p.) Ukoliko se islamski humanizam ne razvije, razmak između suvremenog svijeta i muslimanskog svijeta postat će nepremostivi ponor.

Postoji tehnološka i znanstvena modernizacija u islamskome svijetu, međutim ona ne vodi do modernog humanizma. Mnogi teroristi su ljudi koji su nalaze na prilično visokoj kulturološkoj razini: među njima ima liječnika, inženjera itd. Posjeduju veliku znanstvenu i tehnološku kulturu, ali nisu u sebi samima uspjeli stvoriti vezu između znanosti i vjere. Od Zapada uzimaju samo plod, tj. tehnologiju, ali sebe uopće ne pokušavaju uzdići na visinu zrelosti iz koje taj plod proizlazi. Tehnologija je plod Zapada i ona je nastala kroz proces sekularizacije (odvajanja države i Crkve i unutar tog odvajanja kroz postignutu autonomiju znanosti koja onda slijedi svoje vlastite zakone op. p.) – prvo kroz kršćanstvo, zatim kroz racionalizam i na kraju Prosvjetiteljstvo (ovdje se misli na pozitivne elemente koje je donijelo Prosvjetiteljstvo i racionalizam, a ne na ideološka zastranjenja op. p.). Muslimani tako prihvaćaju tehnologiju, ali ne prihvaćaju razliku između svjetovnog i vjerskog. To je, naravno, pogrešno, budući da ne vodi ka samokritičnosti i oslobođenju.

Kada bi muslimani usvojili tu razliku, tada bi mogli voditi dijalog sa Zapadom, mogli bi dobro razlučiti što je u Zapadu dobro, a što je za odbaciti. Umjesto toga, nedostatak takvog razlikovanja dovodi do potpunog odbacivanja Zapada i do stvaranja planova za njegovo uništenje. Bez razvijanja svijesti o svjetovnim, laičkim vrijednostima, bez sposobnosti razlikovanja svjetovnog i religijskog,  islam je osuđen na potpuni mrak.

Samir Khalil Samir SJ*, AsiaNews.net

Prijevod: M. M. | Bitno.net

Napomena Bitno.neta:
Istinski humanizam: kad se kaže da jedno društvo mora preći u humanističko društvo i oživjeti u svojim institucijama humanizam, misli se na usvajanje zakona koji štite čovjeka iznad svega, i njegova temeljna prava, neovisno o njegovoj rasi, spolu, vjeri itd. U humanistička osnovna prava spadaju: potpuna sloboda savjesti, koja u sebi uključuje zabranu prisilnog obraćenja, prisilne promjene političkog stajališta, sloboda razmišljanja, izražavanja… A za održanje već postignutih humanističkih vrijednosti, neizostavno je potrebno stvoriti javni (laički, svjetovni) prostor u kojem osoba može živjeti svoje političke stavove, vjerovanja i nagnuća koja ne ugrožavaju drugoga – takav prostor dolazi kroz svojevrsno prosvjetiteljstvo u kojem se događa jasno odvajanje Države i Crkve, laičkog i vjerskog.

Muslimanske zemlje (osim pojedinih koje su to ostvarile djelomično pod pritiskom Zapada kao npr. Tunis i Sirija ili Turska koja je samo preuzela zapadni model ne razvivši ga iz islamske matrice i stoga u islamskom svijetu nije priznata kao muslimanska zemlja), kako smo vidjeli u članku, nisu postigle istinski humanizam jer svoje zakonodavstvo temelje na vjerskim zakonima koji vrijede i daju povlastice i puno poštovanje samo pripadnicima te vjere, dok svi drugi građani takve države, postaju građani drugoga reda i njihova prava na bogoslužje, na javno ispovijedanje vjere, na slobodu savjesti se ili uopće ne poštuju ili su bitno umanjena.

Pored odvajanja Države i Crkve u procesu prosvjetiteljstva, da bi došlo do prihvaćanja humanizma, potrebno je unutar pojedine civilizacije kroz proces racionalizma, jasno odvojiti razum i vjeru i stvoriti ravnotežu u njihovom uzajamnom odnosu. Joseph Ratzinger (Europa, str 73; 78-79.) kaže da bi se religija i razum trebali uzajamno ograničavati i tako pokazivati jedno drugome granice i pomagati si pronaći pravi put. Jer

„u religiji postoje vrlo opasne patologije koje čine nužnim božansku svjetlost razuma držati vrstom nadzornog tijela kojemu religija svaki put treba dopustiti da je očisti i s njome upravlja… a razum treba u svoje vrijeme podsjetiti na njegove granice i naučiti ga spremno slušati velike religiozne tradicije čovječanstva. Kad se razum potpuno osamostali i odrekne takve spremnosti za učenje, kad se odrekne suodnosa, tada postaje razoran.“

Upravo mnogi problemi na Zapadu – iskorištavanje čovjeka, konzumizam, hedonizam, relativizam, pornografija, abortusi itd – proizlaze iz ovog osamostaljenja razuma od vjere, kao što problemi na Istoku – terorizam, tlačenje žena, vjerska diskriminacija, manjak slobode govora i slobode savjesti itd. – proizlaze iz nedostatka autonomnog racionalnog elementa, a s njime također i laičkog državnog uređenja te vrijednosti istinskog humanizma. Dakle, riješenje nikada nije u nekakvom povratku na apsolutnu vjeru, niti u drugoj krajnosti, nametanju apsolutnog razuma. I jedna i druga opcija vodi u nered i zlo.

Europski muslimani, koji su prošli zapadno obrazovanje i kroz sam taj proces postali više ili manje izgrađeni i sazreli u samima sebi, sazreli u smislu gore opisanog humanizma, prosvjetiteljstva i racionalizma, čine veliku većinu progresivnih muslimana sklonih reformiranju islama pod vidom jasnog razlikovanja vjere i znanosti, vjere i razuma, države i religije…

Postoje, ne smije se zanijekati, i u svim muslimanskim zemljama glasovi razuma, glasovi istinskog mira i humane vjere koja svoju snagu crpi iz Kurana i Sunne, no uglavnom je riječ o pojedincima koji ne uspijevaju izvršiti ključni utjecaj na državne institucije te njihov glas redovito bude prigušen, te bivaju često prognani iz svojih zemalja, proglašeni hereticima, a za nekima budu izdane i fetve koje traže njihovu krv. Takvi se onda često skrivaju u zapadnim zemljama u kojima dobiju azil.

I opet Ratzinger, Europa, str., 97.: “Kršćanska je vjera – idući putem koji je otvorio Isus – napustila ideju političke teokracije. Rečeno modernim riječima, ona je omogućila laicitet države u kojoj kršćani žive u slobodi zajedno s onima koji imaju druga uvjerenja, ujedinjeni zajedničkom moralnom odgovornošću utemeljenoj na ljudskoj naravi, na naravi pravednosti. To razlikuje kršćansku vjeru od kraljevstva Božjega koje ne postoji i ne može postojati u ovome svijetu kao politička stvarnost, već se uprisutnjuje posredstvom vjere, nade i ljubavi te je pozvano iznutra preobraziti svijet… U tom smislu laička država je ishod izvorna kršćanskoga opredjeljenja, premda su bili potrebni dugotrajni napori da se shvate sve njegove posljedice. To svjetovno, “laičko” značenje države po svojoj naravi uključuje onu ravnotežu između razuma i religije” prethodno prikazanu.

U ovim riječima prepoznajemo i razloge i potrebu ekumenizma, slobode savjesti, dijaloga među religijama, priznavanje autonomije svijeta itd., sve sadržano u dokumentima Drugog vatikanskog sabora i vidimo na primjeru muslimana do čega dovodi nijekanje “laičkih” vrijednosti koje je prisutno i kod nekih fundamentalističkih protestantskih struja, često i među pravoslavcima, a nije strano ni nekim marginalnim strujama u katoličanstvu…

Petar Nodilo SJ | Bitno.net

Dobre knjige na hrvatskom koje se bave temom odnosa razuma i vjere, države i crkve, vjerskog i laičkog: 1. Joseph Ratzinger, Europa; 2. Ratzinger, Kršćanstvo i kriza kultura; 3. Carlo Cardia, Izazovi laičnosti; 4. enciklika Vjera i razum; 5. Marcello Pera, Zašto se trebamo zvati kršćanima;

(Ostale članke ovog niza vidi OVDJE!)

Samir Khalil Samir SJ posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto OrientaleFacoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientali

Objavljeno: 15. studenoga 2015.

Možda vam se svidi