U raspravi oko Istanbulske konvencije nitko ne želi širenje neistina, “alternativnih činjenica” ili lažnih vijesti – podržavali sporni dokument ili mu se protivili. Svrsishodno bi onda bilo ostaviti po strani tvrdnju da bi papa Franjo podržavao Istanbulsku konvenciju jer, eto, i sam Papa spominje “rod” i “spol”.

Sandra Benčić, aktivistkinja Centra za mirovne studije, u raspravi s Krešimirom Miletićem o Konvenciji na HRT-u, rekla je sljedeće:

Ja ću podsjetiti, i Vi to sigurno znate, da Papa u svojoj enciklici Radost življenja sam spominje dakle pojam spola i roda i da je spol ono što su biološka čovjekova obilježja, a da su rod ona kulturološka, duhovna i društvena. Dakle, ako Istanbulska konvencija pronosi rodnu ideologiju, onda je rodni ideolog i Papa po istoj toj logici.

Budući da je Benčić, kako sama kaže, “osupnuta razinom rasprave” u Hrvatskoj o Konvenciji, mislim da si i mi možemo priuštiti osupnost netočnostima i kvalitetom argumentiranja u gornjem navodu.

Pod netočnostima mislim na činjenicu da nijedan dokument (a kamoli enciklika) pape Franje ne nosi naslov “Radost življenja”. Pobudnica Evangelii gaudium (“radost evanđelja”) je naslovom slična, ali u njoj se nigdje ne spominje rod. Stoga pretpostavljam da misli na postsinodsku pobudnicu Amoris laetitia (“radost ljubavi”).

Pod kvalitetom argumeniranja mislim na parodiju protivne strane, tvrdeći kako je njoj sporno puko razlikovanje spola i roda. Taj potez, naravno, prisutan je i u drugim istupima o Konvenciji, kao što vidimo u Temi Dana, opet na HRT-u, u nastupu Furia Radina i Ivana Vrdoljaka.

Počnimo od prvog.

Amoris laetitia je dokument iz Papina pera nakon dvogodišnje sinode – susreta katoličkih biskupa u Rimu – o obitelji 2014. i 2015. godine. U Pobudnici se pojam roda pojavljuje dva puta, oba u broju 56. Evo što Papa kaže:

Još jedan izazov predstavljaju različite forme rodne ideologije koja “niječe razlike i recipročnost u naravi muškarca i žene te zamišlja društvo bez spolnih razlika, eliminirajući tako antropološki temelj obitelji. Ta ideologija zamišlja društvo bez razlika između spolova, čime dokida sam antropološki temelj obitelji. Pokreće obrazovne nacrte i zakonodavna usmjerenja kojima promiče poimanje osobne samosvijesti i osjećajne bliskosti, koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene.  Kao posljedica toga, ljudski identitet postaje stvar individualnog izbora, koji je također s vremenom promjenjiv.” Zabrinjavajuća je činjenica da se ideologije ove vrste, koje žele odgovoriti na ponekad razumljive aspiracije, uspijevaju postaviti kao apsolutne i neupitne, diktirajući čak kako valja odgajati djecu. Treba naglasiti da “biološki spol i socio-kulturalna uloga spola (rod) se mogu razlikovati, ali ne odvojiti”[1]

Ako i dalje, nakon što ste ga pročitali, igdje u ovom navodu vidite išta što bi išlo u korist ratificiranja jedne konvencije koja bi bila iznad svih zakona u državi i koja ima potencijal diktirati (da navedemo samo jedan aspekt) odgoj djece – upravo ono na što Papa upozorava –, onda predlažem da ili ne znate čitati osrednje složene tekstove u naravnom jeziku ili da ste jednostavno ideološki opsjednuti. Točno ovaj tekst pobudnice navodi Misija Svete Stolice pri Vijeću Europe kao jedan od razloga za odbacivanje Istanbulske konvencije.

Sad, drugo i važnije – parodiranje  argumenta protivnika Konvencije. Suprotno tvrdnjama Benčić, Radina, Vrdoljaka i njima sličnih, skepticizam spram istanbulskog dokumenta nije ukorijenjen u tvrdokornom nepriznavanju kulturoloških i socioloških elemenata spola. Kao što stoji u Amoris laetitia, biološki spol i socio-kulturne uloge se mogu razlikovati. Ali kad se počnu razdvajati,[2] onda protivnici Konvencije dižu obrve, kao što to čini i papa Franjo, a Istanbulska konvencija ih – opet protivno tvrdnjama njezinih branitelja – doista razdvaja. Jedan primjer toga vidimo u članku 53. Komentara uz odredbe Konvencije:

Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje kategorije pojedinaca kao što su transrodne ili transseksualne osobe, transvestiti i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama “muško” ili “žensko”.

O tome zašto je ovakvo razdvajanje loša ideja možete pročitati u ovoj opširnoj analizi Luke Ilića. Ovdje istaknimo samo sljedeći problem. Rodni identitet, definiran kao nešto performativno, a ne biološki (kao stvar obrazaca ili “stereotipa” ponašanja, a ne kromosoma) svejedno ne može biti jednostavno prepušten vašem proizvoljnom poistovjećivanju kao ova ili ona stvar (da se identificirate kao ovaj ili onaj rod). Zašto? Zato što je rod tako definiran – kao nešto performativno, a ne biološki – društvena igra; igra koja po svojoj društvenoj naravi uključuje više od jednog sudionika. Drugim riječima, vaš identitet, da bi bio funkcionalan, mora biti nešto na što druge osobe moraju znati i biti voljne prikladno odgovoriti. Identitet, opet drukčije rečeno, ne ovisi samo o vašoj volji, nego i o drugim ljudima i njihovoj spremnosti igrati istu društvenu igru kao i vi. Misliti da identitet – rodni ili bilo koji drugi – ovisi o vašoj proizvoljnosti je psihološka razina dvogodišnjaka. Sad, količina moći koju morate dati državi da prisili druge ljude da igraju istu igru kao osobe koje se zbog svojih osjećaja identificiraju kao neki od nebrojnih “nestandardnih” rodnih identiteta (a ima ih nebrojno jer nema nikakvog očitog ograničavajućeg kriterija – stoga situacije poput ove) je jednostavno tiranska. Koliko je dobra ideja dati takvu tiransku moć državi? Koliko je tek dobra ideja dati takvu tiransku moć ideološki jasno obojenim nevladinim udrugama i birokratima? Ne jako, čini se nama skepticima spram Istanbulske konvencije.

S tim povezan razlog za skepticizam spram Konvencije je uvođenje razlike između spola i roda u zakonodavstvo, bez bilo kakvog preciznog određenja kolika je točno varijabilnost između spola i roda. Smatrate li, s postmodernistima i neomarksistima, da spol i rod neovisno variraju? Naravno, u krivu ste – demonstrativno u krivu. Ali ništa u Konvenciji neće spriječiti tako radikalnu interpretaciju. To je srž zabrinutosti oko rodne ideologije u Konvenciji. Naravno da se termin “rodna ideologija” nigdje ne spominje u dokumentu. Ali su joj vrata širom otvorena, a indikacije iz same Konvencije sugeriraju upravo takvu putanju, s iskorjenjivanjem “običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi” u borbi protiv “stereotipnih uloga žena i muškaraca”. I imajte na umu da se ratificiranjem Istanbulske konvencije ta vrata širom otvaraju ne u teorijama profesora rodnih studija u irelevantnim odijelima na fakultetima, nego u zakonodavstvu.

Skepticizam spram Konvencije ukorijenjen je također u – kako se čini – usvajanju rodne ravnopravnosti u značenju jednakosti ishoda. Skepticizam spram Konvencije ukorijenjen je u oprezu spram nepotrebnog prepuštanja dijela suvereniteta Republike Hrvatske nevladinim udrugama, birokratima i odborima koji će nadzirati provođenje njezinih odredaba . Skepticizam spram istanbulskog dokumenta ukorijenjen je u njezinom preambulskom usvajanju ideološkog i neznanstvenog narativa o zlom patrijarhatu koji sistematski tlači žene. Radi se, ukratko, o čitavom nizu razloga koje (da spomenem samo dva vrlo kvalitetna teksta) u svojem pregledu objašnjava Katolik s dna kace ili Ivan Knezović na Konzervativcu. Poanta je ova: razlozi za oprez i neratifikaciju su mnogi i nijedan od njih se ne može opovrgnuti mišljotinama poput: “Ha, pa vaš papa ionako već spominje razliku između roda i spola! Šah mat, katolibani!”

Ako želimo javnu raspravu kojom ne moramo biti osupnuti, počnimo iznositi istinite informacije i posvetiti više vremena umijeću neparodijskog argumentiranja.

Hrvoje Juko, SJ

*Pogledajte kako je bilo na prosvjedu protiv Istanbulske konvencije: FOTO i VIDEO Nepregledna kolona prosvjednika protiv Istanbulske konvencije: Molila se krunica i pjevale domoljubne pjesme

[1]    Moj prijevod. U službenom latinskom tekstu stoji: Alia provocatio ex variis speciebus cuiusdam ideologiae oritur, quae vulgo Anglico sermone gender vocata “negat quaedam ex natura differre et inter marem et feminam inesse reciprocationem. Societatem ipsa exhibet in qua sexus nihil inter se differunt, atque anthropologicum familiae fundamentum exinanitur. Ideologia haec educationis consilia et legum indicia secum fert, ubi personalis identitas animique intima affectio promoventur quae a biologica diversitate inter virum et feminam radicitus abstrahuntur. Humana identitas individui optioni committitur, quae progrediente tempore etiam mutatur”. Est calamitosum nonnullas huius generis ideologias, quae quibusdam optatis, quae interdum intellegi possunt, occurrere student, praevalere niti, quasi unica sit cogitatio, quae vel parvulorum institutionem afficere valeat. Ignorari non debet “biologicum sexum (Anglice sex) et sociale culturale officium sexus (Anglice gender) discerni posse, at non seiungi”.

[2]    Za školski primjer, očito možemo i trebamo razlikovati svojstva trostranosti i trokutastosti. No, ako imate osnovno znanje geometrije, shvaćate da ih se ne treba (jer ih se u slučaju geometrije jednostavno ne može) razdvajati.