„Naposljetku će Partija objaviti da su dva i dva pet i morat ćeš vjerovati. Njihova filozofija nije nijekala naprosto valjanost iskustva, već i samo postojanje vanjske zbilje. (…) Hereza nad herezama bio je zdrav razum. A užasno nije to što će te ubiti ako misliš drugačije, nego što su možda zaista u pravu…“ (George Orwell, 1984: II. 7.)

Onaj koji nije čitao Orwella možda neće u potpunosti razumjeti tekst koji slijedi; no onaj koji ne razumije da se jezikom treba posredovati i vrijednost, a ne samo stvarnost, taj neće razumjeti društvo u kojem živi.

Orwell je Ministarstvom istine pokazao izvrsnu sociolingvističku uvjetovanost – jezik utječe na društvo i društvo utječe jezik. Dvostrana uvjetovanost preduvjet je jezičnom konsenzusu, zbog čega je komunikacija uopće moguća. Društvo mora prihvatiti određene jezične kodove kako bi bilo u komunikacijskom odnosu, dok je jezik pak podvrgnut neprestanoj nesigurnosti, spontanoj ili namjernoj, kako bi zadovoljio društvene potrebe u službi komunikacije. Društvo utječe na jezik isto onako kako jezik utječe na društvo.

U Orwellovu romanu 1984. Ministarstvo istine koristi upravo jezik kao sredstvo oblikovanja društva. Sva je ironija u nazivu Ministarstva, čiji je jedini zadatak jezikom proizvoditi istinu koja pogoduje grupi – totalitarnoj Partiji – koja u jednom trenutku proizvodi „istinitu“ tvrdnju da je „dva i dva jednako pet“ (2+2=5). Cilj je da tvrdnja zaživi u grupi kako bi postala prihvaćena i potvrđena. Tako svrha jezika, kao sredstva u rukama određene grupe, nije opisivanje opservativne stvarnosti, nego proizvodnja plauzibilne stvarnosti i njezina propaganda. Opservativna je stvarnost ona koju se može promatrati i jedinstveno izreći, drugim riječima – objektivna stvarnost, dok je plauzibilna stvarnost ona koja je nejedinstveno motrena i ovisi o perspektivi onoga koji promatra i o njegovoj percepciji, rekli bismo – relativna stvarnost.

Npr., pravno oženjen muškarac koji ima dijete otac je svome djetetu, ali iz perspektive njegove žene, on je muž, dok je u očima društva i muž i otac. No, što ako se dokaže da to dijete biološki nije njegovo? On i dalje voli i odgaja to dijete, brine o njemu, skrbi za njega, ima sve vrijednosti koje društvo prepoznaje kao uzvišene i moralne te ga zakonski priznaje ocem djeteta. Drugim riječima, iako objektivno stvarno nikada nije ni bio ocem, ovdje je relativno stvarno priznat i potvrđen od grupe kao otac jer ga grupa prepoznaje kao vrijednost. Netko će reći da je objektivna stvarnost ta da je on uvijek otac, bio biološki ili nebiološki, ali tomu nije tako jer je očev genetski materijal uvijek sastavni dio djetetova genoma, čak i kad je on npr. samo doniran, te se njegovo očinstvo time objektivno ne mijenja, iako taj možda ne ispunjava očinske društvene uloge i ne želi imati nikakve veze s djetetom, dok će djetetov skrbnik (recimo k tomu i da je impotentan!) od društva biti priznat njegovim ocem upravo zato što po svemu ispunjava društvenu ulogu oca tom djetetu. Dakle, relativna se istina pokazuje jednako važnom kao i objektivna, ali uz važan uvjet – da u odnos uvodi vrijednost koju društvo potvrđuje.

Društvena je grupa, dakle, ta koja brine o tome da iskaz bude u skladu s vrijednošću. Grupa je ta koja odlučuje o vrijednosti iskaza koji kaže da je „dva i dva jednako četiri“. Stoga, kada je grupi važno da je „dva i dva jednako pet“, što će biti onda kada je grupa proizvela vrijednosni sustav koji joj odgovara prema načelima relativne stvarnosti, onoga što bi moglo biti, neovisno o tome što jest, štoviše, u suprotnosti s onim što objektivno jest, onda će i proizvesti takav iskaz te ga zakonski priznati i potvrditi.

Totalitarni sustav Orwellove 1984. mehanizmima moći nalaže svakom pojedincu da vjeruje Ministarstvu istine onda kada ono producira „istinu“ u skladu s vrijednošću koju propagira. Ministarstvo jezika brine pak o novotvorenom jeziku, da bude prikladan grupi, partijski odobren, umjetno deformiran, nasilno implementiran, zapravo, neprirodno nametnut. Jezik je ovdje društveno uvjetovan kako bi društvo postalo jezično uvjetovano. Što je kanadska legislativna sapunica oko zakona kojim se regulira odnos prema rodnim identitetima i rodnim izričajima nego real-life suradnja između Ministarstva istine i Ministarstva jezika? Ministarstvo istine koristi jezik kako bi proizvelo relativnu istinu, onu koja može biti (dovoljno je da je zamislimo, ili, zapravo, da je „osjećamo“), dok će ju Ministarstvo jezika učiniti prikladnom, partijski odobrenom, umjetno deformiranom, nasilno implementiranom, grupnim mehanizmima moći neprirodno nametnutom.

Zastrašujuće nije to što bi u romanu mogli ubiti one koji se s tim ne slažu (metafora za stvarnu životnu penalizaciju onoga koji će odbiti da mu grupa nameće takav jezik, kojim se posreduje relativna istina suprotna njegovu vrijednosnom sustavu ili objektivnoj istini uopće), zastrašujuće je to što bi mogli biti u pravu. Kao u slučaju oca koji to nije, odnos objektivne i relativne istine odnos je perspektiva, percepcije. Jezik je davno prestao biti sredstvom iskazivanja samo objektivne istine (ako je to ikada i bio), i postao je sredstvom borbe vrijednosti. Njime se izriče relativna istina isto onako kako se izriče i objektivna, i obje su podložne društvenoj afirmaciji u skladu s vrijednostima kojima se to društvo oblikuje. Prava je zadaća neumorna proizvodnja iskaza objektivne istine, i relativne onda kada je u skladu s uzvišenim i moralnim vrijednostima, a sukob se rađa tamo gdje se o tim vrijednostima ne razgovara (tamo vrijednost postaje „osjećaj“ pojedinca koji traži društvenu potvrdu).

Rodna je ideologija relativna istina, proizašla iz jezika, koja se proizvodi u skladu s vrijednostima grupe koja ju prihvaća i potvrđuje. Ona se ne iscrpljuje sa ženama u rudnicima ili muškarcima u kuhinji (ironija je u tome što su kuhinje već pune muškaraca), već u individualnom osjećaju – relativnoj istini koja je često izvan svake objektivne. Srednjovječni muškarac, muž i otac, iz svoje perspektive može se osjećati kao petogodišnja djevojčica, američka tinejdžerica kao filipinski mladić, njemački muškarac kao tigar itd., i to postaje relativna istina (koja je, naravno, u potpunom nesuglasju s objektivnom istinom), a društvo je to koje treba odrediti je li takva relativna istina nova vrijednost, i treba li je kao prihvatiti i potvrditi kao vrijednost. A grupa koja želi prikazati novu vrijednost kao društveno poželjnu, mora to činiti jezikom, preciznije, retorikom, jer će se tako onoga koji propituje društvene granice rodne ideologije predstaviti kao neukoga nazadnoga ženomrsca koji podržava nasilje nad ženama. Retorika je najjače oruđe relativizma vrijednosti.

Treba stoga biti hrabar i priznati da u oblikovanju društva objektivna istina više nije toliko važna. Ono što je važno jest to da se jezikom proizvodi ta istina, da se govori i piše ono što je vrijedno, ono što je dobro, lijepo i istinito. Napor se mora staviti u svoje prave okolnosti – društvo se ne mijenja objektivnim i relativnim činjenicama, jer one postoje neovisno o društvu; društvo se mijenja artikulacijom objektivne i relativne istine u skladu s uzvišenim i moralnim vrijednostima. Retorika je bajuneta u rukama vojnika; onaj koji njome nauči baratati, taj se može boriti za vrijednosti u suvremenom društvu. Koji pak to ne zna, kao goloruk će propasti, ili završiti kao Winston Smith. Nakon što nije pristao uz Partijinu relativizaciju, Orwellov protagonist naposljetku postaje žrtva – reprogramiran od totalitarne grupe da vjeruje da je „dva i dva jednako pet“, i to mu postaje vrijednost. Takvim završetkom Orwell šokira, ali više od toga, daje ozbiljno upozorenje o moći grupe da jezikom ubije čovjekovu duhovnu i moralnu dimenziju, osobine koje je nosio sam Smith, koji na kraju ostaje bez ljubavi, bez morala, bez ljudskosti i bez istinitosti.

Stoga, ako kao kršćani želimo prožimati društveni javni prostor, onda osim poznavanja Istine trebamo ovladati i umijećem govorenja, priopćavanja, artikuliranja te Istine, i biti hrabri u tome. Da parafraziramo tvrdnju koja se samome Orwellu često pripisuje, i tumači u različitim kontekstima u odnosu prema totalitarizmu grupe – u prijetvornim vremenima izražavanje Istine postaje revolucionaran čin.

Maroje Burum | Bitno.net