Ove se godine navršava stotinu godina od ulaska u Katoličku Crkvu jednog od njezinih najinspirativnijih sinova 20. stoljeća: Gilberta Keitha Chestertona. Namjerno nisam upotrijebio riječ “obraćenja” jer su u našem poimanju te riječi obično misli na naglu ili iznenadnu promjenu života ili pogleda na kršćanstvo, kao što se to dogodilo kod Pavla ili Augustina. S druge strane, nitko tko pročita Chestertonovo Pravovjerje, ili detektivske priče o katoličkom svećeniku vlč. Brownu (da spomenem samo njegova najpoznatija djela) ne bi mogao reći da je Chestertonov ulazak u Crkvu bio nagao, neočekivan ili da je došao kao radikalna promjena njegovog pogleda na svijet.

Štoviše, mnogi bi rekli da je njegov prelazak na katoličanstvo bio predugo odgađan jer još 1915. kada je Chesterton bez svijesti ležao na bolesničkoj postelji njegova supruga Frances u strahu od Gilbertove smrti piše vlč. O’Connoru na temu podjele bolesničkog pomazanja od strane katoličkog svesćenika. Spominjući Frances, smatra se da je ona bila jedan od ključnih razloga zašto je njegov prelazak na katoličanstvo toliko dugo trajao. Ne u smislu da bi ga ona od toga odgovarala, nego stoga što nije htio da on i njegova supruga, sakramentom braka spojeni u jedno tijelo, pripadaju dvama različitim crkvama: katoličkoj i anglikanskoj. Ipak, godine 1922. Gilbert se odvažio na posljednji korak u svojem dugogodišnjem približavanju katoličanstvu, a njegova ga je supruga slijedila 5 godina kasnije.

Pišem “odvažio” jer je dimenzija volje, a ne intelektualne uvjerenosti, bilo ono što je i sam Chesterton opisao kao najveći izazov pred svoj ulazak u Katoličku Crkvu: “Ako se još jednom mogu osvrnuti na svoje iskustvo, mogu reći da me sumnje nisu nikada manje mučile kao u posljednjoj fazi kada su me mučili strahovi. Prije posljednje odgode napravio sam odmak te sam bio spreman otvorena uma sagledati sve vrste doktrina. Nakon što se odgoda završila odlukom, doživio sam sve vrste promjena u svom raspoloženju; držim da sa sumnjama i poteškoćama suosjećam više nego prije. No, netom prije nisam ni sumnjao ni imao poteškoća. Jedino sam imao strahove, strahove od nečega što je posjedovalo konačnost i jednostavnost samoubojstva. Što sam više potiskivao tu stvar u zapećak svojega uma, bivao sam sigurniji u to što ta stvar jest. I po paradoksu koji me sada ni najmanje ne plaši, može biti da nikada više neću biti tako apsolutno siguran da je stvar istinita kao što sam bio kada sam je posljednji put pokušao zanijekati”. Ove riječi tako uvjerljivog i utjecajnog apologeta kao što je bio Chesterton, mogu nam pomoći razumjeti da sama apologetika (ili uvjeravanje uma) redovito nije dovoljna za prihvaćanje katoličanstva i stavlja naglasak na pastoralno praćenje osobe o čemu često govori i papa Franjo, ali to nije tema ovog teksta.

Zapravo (dok još imam čitateljevu pažnju) reći ću da sama tema nije niti cjelokupni proces Chestertonovog prelaska na katoličanstvo o kojem možete detaljnije čitati u njegovoj knjizi Katolička Crkva i obraćenje. Pitanje kojim sam se naumio pozabaviti jest što je Chesterton kao pisac katoličkog nadahnuća u najdubljem smislu bio. Govoreći o tome, podijelit ću ono što sam uočio na svom osobnom primjeru, a vjerujem da slično vrijedi i za iskustvo drugih. U početku nam se Gilbert može činiti kao izvrstan i uvjerljiv apologet, čija apologetika ne zahvaća samo naš razum nego pridobiva i naše srce. Kasnije, čitatelj zamjećuje da Chestertonova obrana kršćanstva daleko nadmašuje filozofsko/teološke okvire i shvaća da pred sobom ima pisca koji bi mu mogao odškrinuti vrata vjere pišući o posljednjim političkim događajima svojeg vremena, književnoj kritici, ili vlati trave na koju je putem naišao. Tu čitatelj naginje stavu da je Chesterton bio pronicljiv društveni kritičar koji je upio vjerske principe i lako ih uočava i iznosi na vidjelo u svakoj pojavi, poput vještog nogometaša za kojeg svaki predmet može poslužiti kao “nogometna lopta” s kojom zna spretno tehnicirati. Na kraju, čitatelj koji je duboko zaronio u Chestertonovu misao shvaća što povezuje sve elemente njegovog pisanja i poput vlč. Browna zaključuje što je u pozadini: Gilbert Keith Chesterton bio je mistik.[1]

Možda će vas ova tvrdnja pomalo začuditi jer smo mistike naučili promatrati kao ljude koji su imali nadnaravne vizije i odnos s Gospodinom koji im je pružio teško prepričljive uvide u Božja otajstva. No, ako svako vrijeme zahtijeva svoje svece koji će ga podsjetiti na određeni aspekt Gospodinove ljubavi, možda je 20. stoljeće zahtijevalo svojeg mistika koji će otkriti najskriveniji misterij od nastanka svijeta: misterij običnoga, svakodnevnoga. Nekada kada je svijet bio metafizički “puniji”, možda nije bilo potrebe za ovakvim misticizmom, ali čovjekovim nastojanjem da sve objasni, ogoli i znanstveno dokaže i Boga iz svijeta sakrije u sakristiju, trebao nam je upravo ovakav mistik koji će pogledu na “obično” u svijetu vratiti dubinu. I što je još bitnije, bilo je potrebno da nam ne izgleda kao mistik jer bismo ga tada vjerojatno odbacili.

Ova osobina Chestertonovog mističnog uvida u stvarnost vjerojatno nam može objasniti zašto kod njega ne srećemo nikakve gorčine, zašto i kada govori neugodne istine ne daje dojam očajavanja i zašto iza sebe uvijek ostavlja komadić radosti. Chestertonova temeljna pozicija jest ujedno jedna od temeljnih kršćanskih pozicija, a ona se ukratko može sveti na dvije maksime: 1) svijet je u najdubljem smislu dobar i samo postojanje je dobro jer dolazi od dobrog Boga, 2) nikada nećemo Bogu moći isplatiti dug za svoje postojanje niti mu izraziti dovoljno zahvalnosti. Svako njegovo pisanje pa i kada je kritički nastrojeno prema određenim pojavama u službi je tih istina, bilo da se radi o književnom, političkom, filozofskom ili kojem drugom osvrtu. Sva njegova dovitljivost i genijalnost plod je predanog i vatrenog rada da se te istine obrane.

No, Chesterton svoj “radosni misticizam” nije stekao u pukom promišljanju nego tamo gdje obično rastu najveći duhovni plodovi: u borbi. I to u borbi za koju ne bismo pretjerali ako bismo je nazvali dvobojem na život i smrt. Borbi čovjeka koji se pokušao othrvati duhu suvremenog vremena čiji ga je pesimizam u godinama njegovog mladenaštva doveo do izbora: ili da mu podlegne ili da se pobuni:

“Priča o onome što se naziva mojim optimizmom zapravo je prilično čudna. Nakon što sam proveo neko vrijeme u najdubljim dubinama suvremenog pesimizma, imao sam snažan unutarnji poriv da se pobunim, da istjeram tog demona, da zbacim tu noćnu moru. Ali budući da sam se još uvijek domišljao tome, uz malo pomoći filozofije i bez stvarne pomoći religije, izumio sam vlastitu rudimentarnu i improviziranu mističnu teoriju. U bitnome je bilo riječ o ovome: čak je i samo postojanje, svedeno na svoje najosnovnije granice, dovoljno zapanjujuće da bude uzbudljivo. Sve je bilo veličanstveno u usporedbi s ničime. Čak i ako bi samo danje svjetlo bilo san, bilo je to sanjarenje, a ne noćna mora.

Ono što sam pri tome mislio, bez obzira jesam li to mogao izgovoriti, bilo je ovo: nijedan čovjek ne zna koliki je optimist, čak i ako se naziva pesimistom, zato što nitko nije izmjerio dubine svojeg duga onome što ga je stvorilo i omogućilo mu da se uopće ikako zove. U pozadini našeg mozga, tako rekoć, postoji zaboravljeni bljesak ili izljev zaprepaštenog divljenja nad vlastitim postojanjem. Zadaća umjetničkog i duhovnog života je kopati za tom potopljenom zorom čuđenja, kako bi čovjek koji sjedi na stolici mogao najedanput shvatiti da je zapravo živ, i biti sretan.”

Na vrlo specifičan način Chesterton je u svojoj svijesti imao živu prisutnost tog duga zahvalnosti nad samim postojanjem koje se kasnije prelilo i na sve ono od čega se konkretno ljudsko postojanje sastoji, svih svakodnevnih stvari koje čovjek obavlja: “Ti zahvaljuješ Bogu prije jela. U redu. Ali ja mu zahvaljujem prije koncerta i opere, zahvaljujem mu prije predstave, zahvaljujem prije nego otvorim knjigu, zahvaljujem prije nego počnem crtati, slikati, plivati, mačevati, boksati, šetati, igrati se, plesati i prije nego što umočim pero u tintu.” Ovakav duhovni stav snažno je utjecao i na njegovo stvaralaštvo, jer ako je nešto specifično za Chestertona kao pisca to je činjenica da nikada nije dopustio da mu koprena navike (povezane s padom u nezahvalnost) padne pred oči i zakrije ono što stoji pred njim bilo da je riječ o materijalnom svijetu, bilo da je riječ o idejama koje na taj svijet utječu. To je jedan od ključnih razloga vitalnosti i svježine njegove misli koja je ispod suvremenih zabluda zamaskiranih u napredne ideje otkrivala stvarno stanje stvari. Zato je znao raskrinkati nove hereze kao vječno ponavljanje starih zabluda.

Jedna od tih suvremenih zabluda je upravo u pokušaju uklanjanja misterija iz čovjekovog postojanja što dovodi do racionalističkog ludila u kojem sve više stvari znamo, a sve ih je manje vrijedno znati. Duševno zdravlje nije u pukom razumu lišenom smisla („Luđak je onaj koji je izgubio sve osim razuma“) nego u misteriju, smatra Chesterton: „Sve dok imate misterij, imat ćete i zdravlje; kada uklonite misterij, stvarate morbidnost. Običan je čovjek uvijek bio zdrav zato što je običan čovjek uvijek bio mistik. On je dopustio sumrak. Uvijek je imao jednu nogu na zemlji, a drugu u bajci.“ Chesterton u dočaravanju svoje teze koristi dva simbola: krug kao simbol logičara i križ kao simbol kršćana i zdravog misticizma: „Kao što smo krug uzeli kao simbol razuma i ludila, mogli bismo uzeti križ kao simbol istodobnoga misticizma i zdravlja… Krug je savršen i beskonačan u svojoj naravi, ali je zauvijek ograničen u svojoj veličini: nikada ne može biti veći ili manji. Ali križ, iako u svojoj srži ima sukob i proturječje, može zauvijek proširiti svoje četiri ruke bez promjene oblika.“

Osim kao na izvor zdravog razuma, Chestertonov pogled na misticizam mogao bi gledati i kao na poetičan hvalospjevom običnim stvarima. Stvarima koje su obične poput poštanskog sandučića, o kojima vjerojatno nitko prije ili poslije Chestertona nije tako strastveno govorio: “Jako puno ljudi govori kako je ova naša tvrdnja, da su sve stvari poetične puka domišljatost, igra riječima. No istina je upravo suprotna. Ideja da neke stvari nisu poetične jest ta koja je književna, puki proizvod riječi… Proza je u onom kako nešto zovemo. Sintagma “poštanski sandučić” nepoetična je. No ono što poštanski sandučić jest nije nepoetično; mjesto je to kojem prijatelji i zaljubljeni povjeravaju svoja pisma, svjesni toga da su ona, jednom kada su ih poslali, postala sveta te ih nitko ne smije dotaknuti, pa čak (religiozne li ideje!) ni oni sam. Ta mala crvena kula jedan je od posljednjih hramova”.

Moglo bi se do u beskonačnost navoditi slične Chestertonove citate iz njegovih tekstova o različitim “običnim predmetima” od bijele krede do džepnog nožića iz kojih je na maštovit način engleski genij uspijevao izvući cijelu životnu filozofiju. Stoga, čovjek koji piše o Chestertonu uvijek mora budno paziti da se njegov tekst ne pretvori u ogroman niz Gilbertovih citata, što bi čitatelju nedvojbeno bilo zanimljivije od komentara autora teksta. Ipak, nakon svega rečenoga moramo iz Chestertonovih usta saznati odgovor što je to što čini da zaboravljamo zahvaljivati na plivanju i plesu, zašto u poštanskom sandučiću ne vidimo poeziju, te iz kojeg nas razloga monotonija svakodnevice ne oduševljava, nego stalno tražimo nova uzbuđenja da bismo osjetili radost život koju Bog želi za nas. Chestertonov odgovor nije nipošto suvremen, nego prilično star, star koliko i samo čovječanstvo: “mi smo sagriješili i ostarjeli i naš je Otac mlađi od nas”. Na drugom će mjestu to (na svoj paradoksalan način) objasniti riječima:

“Veliki grijeh čovječanstva, grijeh kojega se predstavlja kao Adamov pad, je sklonost, ne prema oholosti, nego prema neobičnoj i zastrašujućoj poniznosti. To je veliki pad, pad zbog kojeg riba zaboravlja more, vol zaboravlja livadu, službenik zaboravlja grad, svaki čovjek zaboravlja svoje okruženje i, u potpunom i doslovnom smislu, zaboravlja samoga sebe. To je pravi Adamov pad, i to je duhovni pad. Neobično je da su mnogi istinski duhovni ljudi, poput generala Gordona, potrošili mnogo sati nagađajući o točnoj lokaciji Edenskog vrta. Najvjerojatnije je da smo još uvijek u Edenu. Promijenile su se samo naše oči.”

Ova poruka o misteriju stvorenoga i zahvalnosti zbog samog postojanja u nekom je smislu prva i posljednja ideja koju je Chesterton podijelio sa svijetom. Rekli smo da je njegov izlazak iz napasti pesimizma započeo „mističnom teorijom“ koja mu je pomogla da “shvatiti da je zapravo živ” i bude sretan, a u jednom od svojih posljednjih eseja pod naslovom Začin života napisanom u godini svoje smrti Chesterton kao svojevrstan testament, i prikladan zaključak ovog teksta, piše: “Uvjeren sam da nema budućnosti za moderni svijet osim ako ne shvati da ne treba tražiti samo ono što je sve uzbudljivije i uzbudljivije, nego da treba činiti mnogo uzbudljiviji posao pronalaženja uzbuđenja u stvarima koje se nazivaju dosadnima. Ono što trebamo naučiti mladog čovjeka budućnosti jest kako da uživa u postojanju. Ukoliko ne može naučiti uživati u postojanju sve će se više i više umoriti u uživanju u svemu drugome”.

[1] Nekima treba više, a nekima manje da dođu do toga uvjerenja, a neki su poput mene potpomognuti ili odvaženi da to ustvrde kada vide da su sličnu pojavu zamijetili drugi. Osobno se možda ne bih usudio izaći s takvim zaključkom da jedan svećenik vlč. Robert Wild nije napisao knjigu naslova The Tumbler of God: Chesterton as Mystic (Božji akrobat: Chesterton kao mistik) koja mi je otvorila oči. Možete mi prigovoriti da je lako tako zaključivati, na što ću u svoju obranu odgovoriti da je Chesterton nazivan različitim imenima poput Apostola zdravog razuma ili Princa paradoksa, te da su ljudi pohvaljivali kako njegovu dovitljivost, tako i mudrost, duhovitost, hrabrost, pomirljivost ili apostolski žar. Kazati što Chesterton u najdubljem smislu kao autor jest znači izabrati između više desetaka pojmova, a ja kažem da je mistik najprikladniji te da ih on sve objašnjava. Zanimljivo, prvi opis Chestertonu kao mistika vjerojatno je dao vlč. Robert Benson autor Gospodara svjetova koji je nakon čitanja Chestertona napisao: “Dugo me nešto nije tako dotaknulo. On je pravi mistik neobične vrste”. Valja spomenuti da je i teoretičar medija Marshall McLuhan došao do sličnog zaključka „Nužno je definirati u kojem je smislu Chesterton mistik prije nego što prosudimo taj utjecaj na njegovu praktičnu stranu.”