„Stari svijet umire, novi se u borbi rađa. Sada je doba čudovišta“, ustanovio je prije stotinjak godina Antonio Gramsci, a iako je proteklo stoljeće rezultiralo krahovima velikih imperija, svjetskim ratovima i propastima glomaznih političkih sustava kao što su fašizam, nacionalsocijalizam i komunizam, to međurazdoblje umiranja jednoga i rađanja drugoga svijeta još uvijek traje, jer svijet čijim su navedeni sustavi bili dijelom određen je modernošću, prosvjetiteljstvom i kršćanstvom, a sve navedene sastavnice – te njihovi izdanci, poput liberalne demokracije – nisu nestale, nego sada, kao i tada, proživljavaju dubinsku krizu. (Štoviše, moglo bi se ustanoviti i da je aktualno stanje, kao i ono otprije stotinjak godina, dio jedne te iste krize). Nije li, međutim, preuzetno govoriti o prijelaznosti našega doba, budući da je – kako je ustanovio T. S. Eliot – svako razdoblje prijelazno? Jest, možemo odgovoriti, ali s orvelovskim zaokretom: svako razdoblje je prijelazno, ali neka su razdoblja prjelaznija od drugih.

Argument u prilog tezi o prijelaznosti današnjega doba upravo je činjenica da se svi glavni političko-ideološki, filozofski i ini idejno-vrijednosni pravci samodefiniraju ponajprije kroz prizmu prefiksa post-, jer nisu u stanju izgraditi samosvojan i autentičan sadržaj, nego jedino mogu, parazitirajući na onomu što su prevladali, ustanoviti da naše aktualno stanje više nije onakvo kakvim je ranije bilo. Danas po prvi puta u pisanoj povijesti živimo u trenutku u kojemu se više samodefiniramo prema tome što više nismo nego prema onome što jesmo, ili, preciznije, što postajemo. Stari svijet starih ideja umire, a u međuvremenu, naziru se obrisi nekih novih, čudovišnih idejno-vrijednosnih sustava vjerovanja. Iako je glavni prefiks koji obilježava ovo doba, dakako, post-, nedavno mu se pridružio i trans-. Budući da se navedeni prefiksi usredotočuju na prevladavanje nečega starog i pojavu nečega novog ili preobrazbu nečega starog u nešto novo, u raspravu je, čini se, potrebno uvesti i treći prefiks, pred-, i zapitati se: čega li su svi ovi post-ovi zapravo pred-?

Prije pokušaja davanja odgovora na to pitanje, proučimo – kao u rodoslovnim dijelovima Knjige postanka – obiteljsko stablo onoga što dolazi nakon ideologija s prefiksom post-. Kao ključni pojam u toj genealogiji može se uzeti postmoderno. Značenjski fluidna, postmoderna iz različitih vizura podrazumijeva više, ponekad i međusobno isključujućih, definicija. Neki uvidi željeli su je okovati političko-ideološkim ili temporalnim objašnjenjima, pa bi je tako proglašavali „kulturnom logikom kasnog kapitalizma“ (Fredric Jameson), ili intelektualnom podlogom identitetske politike uslijed koje se stara marksistička klasa pod opresijom, to jest radništvo, sada izbacuje iz fokusa ljevice, dok to mjesto počinju zauzimati predstavnici manjinskih i ugroženih skupina, obično rasnoga ili seksualnog tipa (Jordan Peterson). Neki su postmodernu proglašavali i posve nerazumljivom, smisla lišenom pojmovnom i intelektualnom zbrkom (Noam Chomsky). Pa iako sve navedeno doista jesu stvarni fenomeni – od kapitalističke eksploatacije kulture, preko žrtvoslovnih ideologija koje diviniziraju ranjive skupine, pa do pseudofilozofskih papazjanija filozofskih prevaranata – pojam „postmoderno“ u tim se definicijama ne iscrpljuje.

Najobuhvatniju definiciju „postmodernoga stanja“ ponudio je autor istoimene knjige i popularizator toga pojma, Jean-Francois Lyotard. Prema Lyotardu, moderno i postmoderno nisu epohe, nego obilježja stila pisanja i mišljenja. Moderno stanje ono je u kojemu dominiraju tzv. „velike priče“, što znači: idejno-vrijednosni sustavi vjerovanja sa sveobuhvatnim i sveobjašnjujućim pretenzijama, kao što su nekoć bile – poigrajmo se Lyotardovom mišlju – abrahamske religije (židovstvo, kršćanstvo, islam) ili moderni politički sustavi (fašizmi, komunizmi i liberalizmi). Postmoderna je pak misao ona koja te monolitne sustave potkopava i dovodi ih u pitanje, ukazujući na njihova unutarnja proturječja, što rezultira današnjem vremenu svojstvenoj fragmentarnosti i, posljedično, eklektičnosti stilova mišljenja i življenja. Paradoksalno, prije nego neki sustav postane modernim, postmoderna mu mora prethoditi, jer dovodi u pitanje stare sustave mišljenja, razgrađuje ih ili dekonstruira, čime novi misaoni sustavi nastaju. U tome smislu, postmoderna nije samo kulturna logika kasnog kapitalizma ili novo ruho ocvalog marksizma, nego zajednički nazivnik tih fenomena i još mnogo više od toga. Postmodernu, dakle, obilježava nepovjerenje prema svakoj viziji koja želi objasniti bȋt, srž ili cjelinu svijeta i ljudskoga iskustva.

Iz tog nepovjerenja i te fragmentarnosti poimanja stvarnosti proizlaze i ostali post-ovi koji danas nastanjuju ideologije, počevši od postideologije, koja bi stvarnost željela prikazati lišenom ideologije. To je, dakako, u pojedinim slučajevima točno, ali je u cjelini pogrešno, ne samo zato što društvo, kultura ili civilizacija bez sustava vrijednosti ne mogu postojati, nego i zato što je odsustvo ideologije također ideologija. S tim pojmovima u vezu možemo dovesti i postkršćansko stanje suvremenog Zapada, koji karakterizira – umjesto jednoga monolitnog, Kongregacijom za nauk vjere verificiranog i papinskim potpisom dogmatski zapečaćenog sustava – skup labavo povezanih individualističkih uvjerenja i praznovjerja, koji nastaju kroz personalizirano krpanje sastavnih dijelova mnogobrojnih međusobno proturječnih istočnih i zapadnih religija i filozofija, a što sve natkriljuje krovni pojam New Age. Ono što su neki vidovi postmoderne u filozofiji, to je New Age u duhovnoj sferi: krajnji, proizvoljni eklekticizam u kojemu pojedinac rasute djeliće različitih vjerskih tradicija želi prilagoditi sebi, a ne obratno. Mislioci s kršćanskog istoka i zapada već gotovo čitavo stoljeće predviđaju korjenitu promjenu strukture kršćanstva – Nikolaj Berdjaev držao je da će od vjere otpasti značajan dio običnog naroda, dok će joj se pridruživati intelektualci, a Joseph Ratzinger napisao kako će Crkva izgubiti značajan dio ovozemaljske moći te se preobraziti u tzv. „kreativnu manjinu“.

Kakvo je stanje u politici? Na Zapadu politiku obilježava koloplet liberalizma, demokracije i kapitalizma, kao pojmova ispred kojih prefiks post– nije tako uvriježen. Tome je djelomice razlog iznimna moć preobrazbe, odnosno iznimna fleksibilnost navedenih koncepata. Ranije spomenuti Jameson autor je glasovite pošalice kako je od kraja kapitalizma lakše zamisliti kraj svijeta. Kapitalizam, međutim, u nekim smislovima svoje „posthumno“ postojanje doživljava razvitkom korporativnoga monopola koji poništava načela slobodnoga tržišta te zloporabom moći tvrtki kao što su Facebook, Google, Amazon, Netflix ili Microsoft. U svojoj knjizi Postkapitalizam, Paul Mason tvrdi da digitalna revolucija nagriza kapitalizam, otvarajući prostor novim ekonomskim sustavima. No onkraj utopijskih projekcija, valja ukazati i na činjenicu da nositelji digitalne revolucije danas sve više postaju i političkim subjektima pa financiraju predsjedničke kampanje – ili čak, kao u slučaju Donalda Trumpa, selektivno uklanjaju političke moćnike sa svojih mrežnih stranica – što ne predstavlja samo udar na slobodnotržišna načela, nego i liberalnu demokraciju u širemu smislu toga pojma. Na digitalni korporatizam prirodno se nadovezuje i postdemokratsko stanje, u kojemu politički izbor samo prividno postoji, od mikrorazine malenih europskih zemalja, pa sve do Sjedinjenih Američkih Država, gdje se razlike između dominantnih stranačkih formacija sve više zamućuju i gube. No da supstancijalne razlike među suprotstavljenim političkim stranama doista i ima, učinak tog pluralizma bio bi ograničen jer politika više nema stvarnu izvršnu moć kao u glavnini 20. stoljeća, nego se ta moć nalazi u rukama pojedinaca na razmeđu politike, ekonomije, tehnologije, medija i pop-kulture, čime zakoračujemo i u postpolitičko stanje. Nositelji moći danas demokraciju više ne doživljavaju, poput Winstona Churchilla, najmanje lošim od svih političkih sustava, već onako kako su je nekoć doživljavali antički filozofi – kao drugorazredni oblik vladavine.

Na tome tragu, živimo i u postliberalnom društvu. U knjizi Zašto liberalizam nije uspio, Patrick Deneen iznio je tezu, samo naizgled paradoksalnu, da liberalizam svoj kraj dostiže upravo zahvaljujući vlastitu uspjehu, jer je nadživio suparničke političko-ideološke sustave, a što dovodi do svojevrsne dekadencije, ali i jer je svojim inzistiranjem na vrhunaravnosti slobodne volje pojedinca uspješno atomizirao društvo i pokidao spone u zajednici. Društvene podjele su, dakako, postojale oduvijek i u svakoj zajednici, ali značajka današnjih liberalnih poredaka jest da te podjele više ne nastaju unutar istoga ili srodnog vrijednosnog okvira, koji podrazumijeva više ili manje kršćanski etički sustav, nego je riječ o dva paralelna etička okvira, kršćanskom i postkršćanskom. Bez zajedničkih etičkih temelja, liberalizam kao takav u sklopu jednoga društva ne može postojati, jer društvo se, lišeno tih nekoć samorazumljivih vrijednosti, odveć raslojava, rasipa, cjepka u komadiće i umire. Drugim riječima, sloboda pojedinca plodonosna je dok ti pojedinci spontano većinski streme istim vrijednostima i idealima, no kada među njima nestane društvenoga vezivnog tkiva – a što liberalizam pospješuje – društvo umire, a ideologija liberalizma preobražava se u nešto drugo.

No postliberalizam ima i drugu stranu, koja uništava jedan od temelja klasičnoga liberalizma, to jest slobodu govora, koja u suvremenoj politički-korektnoj „kulturi otkazivanja“ sve više nestaje, a zbog čega svatko čija se stajališta ne uklapaju u pomodno pravovjerje biva automatski eliminiranim iz javnoga života. Nalik idealu koji je Lav Trocki nazvao „permanentnom revolucijom“, aktualno pravovjerje svako se toliko suštinski mijenja, pa ako tkogod ne ažurira svoje stavove dovoljno često, „permanentna revolucija“ će ga, kao što revolucije već imaju običaj, i prije vremena pojesti. Što se medija tiče, nekoliko utjecajnih svjetskih agencija i šačica najmoćnijih medija oko svih prijepornih vrijednosnih pitanja današnjega vremena s većom ili manjom dozom suptilnosti zagovaraju potpuno iste vrijednosti – od postmoderne erozije apsolutnih vrlina i stabilnih, tradicionalnih identiteta do promicanja takozvanih progresivnih agendi, poput apologije najnovijih odvjetaka seksualne revolucije – i glavnina ih je u vlasništvu uskih interesnih krugova, pa i onih iz ranije navedenih kompanija, čime se te medije, marksistički rečeno, eksploatira za svrhe oplodnje kapitala i ujedno, papinski rečeno, za svrhe ideološke kolonizacije.

U sklopu medija posljednjih se godina raspravlja i o takozvanoj postistini i postčinjeničnome stanju, kao značajci političke retorike nacionalpopulističkih pokreta (Brexit), vladajućih stranaka u bivšim zemljama Istočnoga bloka, i političkih figura poput Trumpa, kojemu se pripisuje popularizacija pojma „postistina“. Istina je, međutim, da je relativizaciju nečega tako egzaktnog i apsolutnog poput istine u 20. stoljeću legitimirao niz filozofa koje se kolokvijalno naziva postmodernima, kao što je Michel Foucualt. On je bio pripadnikom struje koja je zagovarala svojevrsnu deesencijalizaciju svijeta, odnosno uvjerenje da ništa ne posjeduje bȋt po sebi, nepromjenjivu i trajnu, a koja ne bi bila uvjetovana kulturalnim ili socioekonomskim uvjetima. Deesencijalizacija svijeta – uvjerenje da su i, primjerice, istina i čovjek tek idejni konstrukti – svojevrsno je rušenje temelja zapadne misli, koje i u antičkim i u kršćanskim sferama polazi od pretpostavke o vrhunaravnoj vrijednosti transcendentalija, odnosno „lijepoga, dobroga i istinitog“, ali to je i rušenje prosvjetiteljstva, koje promiče razum i objektivnu stvarnost. Foucault i srodni mu mislioci svaku stvarnost tumače subjektivnom, a razum tek naknadnim intelektualnim opravdanjem vladajućih elita za zadržavanje moći u svojim rukama. U tome smislu, živimo i u postprosvjetiteljskom vremenu.

Anticipaciju posthumanizma ponudio je sam Foucault, koji je i samoga čovjeka, koncept ljudskoga bića kao takvoga, držao nekom vrstom kulturalnog konstrukta koji će jednog dana vlastitom voljom nestati, čime je uz pojedine starije mislioce – poput Giovannija Pica della Mirandole, koji je o čovjeku govorio kao o kipu koji je ujedno i vlastiti kipar – i neke njihove suvremenije nasljednike, poput Jean-Paula Sartrea koji je mnijenje o nepostojanju apsolutne i kreiranju relativne, vlastite ljudske bȋti ocrtao svojim geslom da „egzistencija prethodi esenciji“. Odgovor na upit „Što je čovjek?“, koje je kao ključno pitanje za filozofiju, ali i predmet njezina proučavanja, odnosno život i zbilju, postavio Immanuel Kant, pokušali su dati mnogi. O tome su u prvoj polovici 20. stoljeća debatirali Martin Heidegger i Ernst Cassirer, a u drugoj Foucault i Chomsky. Uvjerenje kako ljudsko biće nema zadanu narav, nego na nju može svojevoljno utjecati do vrha lista bestselera dobacilo je u 21. stoljeću knjigom Homo deus, u kojoj Yuval Noah Harari najavljuje preobrazbu čovjeka u biće koje će od homo sapiensa biti udaljeno onoliko koliko je homo sapiens udaljen od homo erectusa, najavljujući čovjeka bogolikog u antičkom smislu riječi, ne kao što je to bio judeokršćanski stvoritelj svjetova, osim možda virtualnih – dakle, ne kao ultimativna žrtva, Homo Deus Isus Krist, nego upravo suprotno, fizički i mentalno vrlo moćan i samožrtvovanju nesklon ovozemaljski besmrtnik, kao pervertirana i sekularizirana verzija kršćanskoga Bogočovjeka.

Posthumanizam nas najizravnije dovodi i do pojmova s prefiksom trans-. Prvi je, dakako, transhumanizam, koji ima potencijalno najdalekosežnije posljedice. Riječ je o ideji unaprjeđenja čovjeka i pokušaju dosezanja besmrtnosti kroz stapanje s tehnologijom, što podrazumijeva kiborgizaciju ili digitalizaciju ljudskoga bića. Drugi bitan trans- nalazimo u transrodnosti. Ona polazi od pretpostavke da čovjek ima pravo na spolno i rodno samoodređenje, pa tako muškarac koji se osjeća ženom i obratno – biologiji, kromosomima i drugim pokazateljima unatoč – ima pravo sam odlučiti kojega je spola ili roda. U domeni roda, riječ je o multiplikaciji tzv. rodnih identiteta, kojih ima više desetaka, a što kroz inflaciju ili gomilanje vodi do devalvacije ili poništavanja temeljna spolnoga i rodnog binarizma. Iako prividno pluralna, ova tendencija vodi prema novoj vrsti bespolne istosti. Punina posthumanizma očituje se i u postrodnosti.

Onkraj toga, postoje i pojedini periferniji fenomeni s prefiksom trans-, primjerice transrasnost (poznat je slučaj Rachel Dolezal koja se, premda je bjelkinja, identificirala kao crnkinja), transdobnost (nešto manje poznat slučaj 52-godišnjeg Stefonkneea Wolschta, oca sedmero djece, koji se počeo identificirati kao sedmogodišnja djevojčica) ili transvrsta, koja se manifestira, u benignom obliku, u hobista koji se tetoviraju, ugrađuju si ljuske, rogove i pandže, režu vrh jezika, zašiljuju zube i slično, kako bi izgledali kao kombinacija ljudskoga bića i odabrane životinje. No postoji i druga, maligna strana transvrste, koja se očituje u razvitku himera ili hibrida ljudi i životinja. Početkom 2021. godine u SAD-u su tako razvijeni miješani ljudsko-majmunski embriji. Međunarodno društvo za istraživanje matičnih stanica kasnije ove godine ukinulo je rok od dva tjedna, sam po sebi nemoralan, unutar kojih takvi eksperimentalni embriji moraju biti uništeni, čime se otvara mogućnost i za daljnji prenatalni, a možda i postnatalni razvitak križanaca ljudi i životinja.

Do čega navedeni fenomeni dovode? Što slijedi uslijed postmodernog, postkršćanskog, postkapitalističkog, postdemokratskog, postpolitičkog, postliberalnog, postistinitog, postčinjeničnog, postprosvjetiteljskog i posthumanog stanja? Prema čemu transhumanizam, transrodnost, transrasnost i transvrsta označavaju tranziciju? Bez želje za determinizmom bilo kojega tipa, provizorno pretpostavimo da eliminaciju kršćanstva, društveno-političke diobe moći, medijskog i kulturalnog pluralizma, tradicionalnog poimanja istine, vezivnog tkiva zajednice, slijedi prefiks pred-, a za njim pojam totalitarizam. Ako je uvijek ista društvena nomenklatura na dobitku kada prefiksi post- i trans- proždru ideologije na kojima parazitiraju, moguće je i razbrati obrise onih koji će vladati kada ti prefiksi upuste mjesto nekoj novoj imenici, imenu nove ideologije. No budući da definicija totalitarizma ima gotovo onoliko koliko ima i teoretičara totalitarizma, valja izdvojiti nekoliko točaka koje čine zajedničku srž svih naizgled međusobno proturječnih totalitarizama, odnosno – prema Hanni Arendt, jedina dva prava totalitarizma – staljinističkoga komunizma i hitlerističkoga nacionalsocijalizma, kao, možemo nadodati, pervertiranih inačica modernosti, kao izvedenice i pervertirane inačice prosvjetiteljstva, kao izvedenice i pervertirane inačice kršćanstva. Neke od zajedničkih točaka totalitarizma koje naša civilizacija, posredstvom navedenih post-ova i trans-ova, zadovoljava su:

  1. Ovozemaljski utopizam – pokušaj stvaranja savršenog društva na Zemlji. Sklonost suvremenog, nominalno liberalnog ali u stvarnosti postliberalnog režima, prema ovozemaljskom utopizmu očituje se i u ikoničnoj sintagmi progresivizma, koja glasi „prava strana Povijesti“. Riječ je o teleološkom pogledu na povijest kao postupni napredak prema ovozemaljskoj utopiji (u tom su smislu i nacionalsocijalizam i komunizam bili progresivni režimi).
  2. Kreiranje novoga čovjeka, kako kroz politički preodgoj, tako i kroz eugeničke metode parenja poželjnih a istrebljenja nepoželjnih ljudskih skupina, kao i eksperimenata na tragu onih o hibridima ljudi i životinja. Tehnološkim napretkom moralna nakaznost kreiranja novoga čovjeka samo se produbljuje. Hitler je svojega novoga čovjeka zvao, po uzoru na Nietzschea, Übermenschom, a Staljin je svojega zvao „novim sovjetskim čovjekom“. Današnji i sutrašnji, najnoviji „novi čovjek“ zvat će se, dakako, homo deusom.
  3. Zajednički neprijatelj ili ljudska žrtva, odnosno odabrana skupina ljudi koju se dehumanizira do te razine da ih može istrijebiti bez ikakvih zakonskih i inih posljedica. Ljudsku žrtvu komunisti su prinosili istrebljenjem buržoazije ili građanske klase, nacionalsocijalisti su kao žrtvu prinosili ono što su definirali sebi inferiornim rasama, a danas je dehumanizirana i izvan okvira ljudskosti postavljena društvena skupina koju se prinosi kao žrtvu kulturi sebičnosti, to jest – nerođenu djecu, koju se u milijunskim brojkama istrebljuje u industrijskim kompleksima nalik logorskim sustavima za istrebljenje Židova i Roma ili buržujskih i kulačkih neprijatelja komunističkog režima.
  4. Manjak slobode na koji kolektiv svjesno pristaje. Arendt kao značajku totalitarnog sustava vidi pristanak gotovo svih članova zajednice na poslušnost. I kao što je Huxley predvidio i u Vrlome novom svijetui kasnije, takvo pridobivanje pristanka će se u nadolazećem totalitarizmu kupovati intoksikacijom i hiperseksualizacijom, odnosno drogama, pornografijom i nepostojanjem emotivnih ili institucionalnih spona između seksualnih partnera kao vrstom ideološkog uvjetovanja.

Budući da glavninu navedenih točaka naša civilizacija već sada zadovoljava, pitanje koje se nameće jest treba li o totalitarizmu uopće govoriti u futuru ili u prezentu. Oni koji žive u totalitarizmu obično nisu svjesni da je to u čemu žive totalitarizam, jer i dalje imaju privid slobode, premda stvarne slobode zapravo nemaju. Kada danas upozoravaju na opasnosti nekoga novog totalitarizma, mnogi motre na nacionalizam, očekuju plinske komore i slično, zanemarujući da se duh – ili zloduh – totalitarizma seli iz ideologije u ideologiju. Jedini bitan argument u prilog tezi da do novoga totalitarizma još nije došlo jest onaj koji se također može izvesti iz Arendtine misli, odnosno činjenica da naša društva nisu jednoglasna u prigrljivanju protototalitarnih tendencija, već su po svim ključnim pitanjima duboko podijeljena. Ono po čemu također nismo na klasičan način totalitarni jest što nemamo velikog vođu poput Staljina ili Hitlera, koji će taj novi totalitarizam personificirati, ali moglo bi se reći i da je značajka novoga totalitarizma upravo ta fluidnost, neuhvatljivost, kapilarna prožetost totalitarnog duha kroz mnogobrojne društvene strukture do te mjere da nam jedan vođa niti ne treba, odnosno da je njegov izostanak savršena spontana obmana strujanja koje želi postati totalitarnim i pritom sakriti svoju totalitarnost.

Najboljim izlazom iz navedenoga stanja ne mogu biti totalitarizmi suprotnoga tipa, nego ono što je dijametralna suprotnost totalitarizmu kao takvom. Nije riječ samo o povratku onome što su suvremeni post-ovi i trans-evi prevladali: povratku demokratskom, povratku konceptu istinite, povratku istinskom humanizmu. Ili, u širemu smislu, povratku prosvjetiteljstvu. Potreban je povratak kršćanskom idealu, jer istinsko kršćanstvo nikada nije zagospodarilo svijetom, a u njegovim zastranjenjima paradoksalno leže preteče nekih elemenata svojstvenih totalitarnosti. Pojava Krista uvjetuje pojavu antikrista, ali pojava antikrista ne može obezvrijediti Krista. Ako je vjera omogućila krivovjerje, to ne znači da vjera nije dobra. Tako su i ovozemaljski utopizam i teleološki pogled na povijest zapravo tek perverzija kršćanskog eshatona, koji ne proizvodi krvavu revoluciju ovdje i sada, jer je svjestan da je ta utopija dostižna samo u onostranom, a ne u ovozemaljskom kontekstu. I novi čovjek i homo deus perverzija su Pavlova „novog čovjeka u Kristu“ i Krista kao Bogočovjeka, koji ne počivaju na uvjerenju da čovjek može postati bogom, nego harmoniziraju hijerarhiju odnosa Boga i čovjeka i egalitarizam radikalno demokratiziranog spasenja. I ljudska žrtva, koju totalitarizmi pronalaze u drugome, perverzija je Kristova i kršćanskog žrtvovanja sebe za druge. I manjak slobode u jednoumlju je, naposljetku, perverzija slike Boga kao Svevladara, jer po kršćanskom je nauku upravo Svevladar čovjeku dao slobodnu volju. Totalitarnost je koncept u kojemu se postkršćanstvo i antikršćanstvo stapaju u jedno, a kršćanstvo je protulijek za totalitarno stanje.

I zato ona gramšijevska čudovišta s početka, ta konceptualna, idejna čudovišta, iz današnje perspektive počinju sve manje nalikovati idejnim, filozofskim, konceptualnim nemanima koje su se rađale u doba Gramscijeva života, poput fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma, a sve više, usavršavajući značajke prošlostoljetnih totalitarizama, počinju nalikovati onim četiriju nemanima – također metaforama grozota i pustoši zemnih carstava čiji cilj nije samo pokoriti svijet, nego i duhovno ga podčiniti – koja je u svojemu viđenju susreo prorok Daniel.

Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija.