Po pitanju reformiranja stvari, za razliku od deformiranja stvari, postoji jedan jasan i jednostavan princip, princip koji će se vjerojatno prozvati paradoksom. Uzmimo da postoji određena institucija, ili zakon, ili zbog jednostavnosti recimo da su vrata ili neka ograda podignuti preko ceste. Suvremeni reformator veselo dolazi do ograde i kaže: “Ne vidim koja je njena svrha, uklonimo je.” Na što će inteligentniji reformator odgovoriti: “Ako ne vidiš njenu svrhu, zasigurno ti neću dopustiti da je ukloniš. Otiđi i razmišljaj. Tada, kad se vratiš i kažeš mi da vidiš koja je njena svrha, možda ću ti dopustiti da je ukloniš”.

Ovaj paradoks počiva na najosnovnijem zdravom razumu. Vrata, ili ograda, nisu izrasli tamo. Nije ih postavio neki mjesečar dok je hodao u snu. Malo je vjerojatno da su ih postavili neki odbjegli luđaci, koji su zbog nekog razloga slobodno šetali ulicom. Neka je osoba imala određeni razlog zbog kojeg je smatrala da bi ta ograda bila dobra za nekoga. I sve dok ne znamo koji je to razlog, ne možemo prosuđivati je li razlog bio razuman. Ako nam se nešto, postavljeno od strane ljudskih bića poput nas, čini u potpunosti beskorisnim i misterioznim, vrlo je vjerojatno da smo previdjeli cijeli aspekt postojanja te stvari. Postoje neki reformatori koji ovu poteškoću prevladavaju pretpostavljajući da su naši očevi bili budale, ali ako je to istina, možemo samo ustvrditi da je ta budalaština očito nasljedna bolest. No istina je da nitko ne smije uništiti društvenu instituciju sve dok ju nije promotrio kao povijesnu instituciju. Ako zna kako je nastala, i kojoj je svrsi služila, bit će u mogućnosti reći je li to bila loša svrha, ili je postala lošom svrhom, ili ima li svrhu koja nam više ne koristi. Ali ako on samo bulji u stvar kao u besmislenu monstruoznost koja mu se nekako ispriječila na putu, onda je on, a ne tradicionalist, taj koji pati od iluzije. Mogli bismo čak reći da vidi stvari kroz prizmu noćne more. Ovaj se princip odnosi na tisuću stvari: na sitnice baš kao i na institucije, na konvencije baš kao i na uvjerenja. Upravo je osoba poput Ivane Orleanske koja je znala zašto žene nose suknje imala najveće pravo da je ne nosi. Upravo je osoba poput svetog Franje koji je volio festivale i mjesta pored kamina bio najpozvaniji da postane prosjak na cesti. A kada, u općoj emancipaciji modernog društva, vojvotkinja kaže da ne vidi zašto se ne bi igrala preskakivanja glava, ili kada kanonik obznani da ne vidi kanonskih prepreka da dubi na glavi, možemo reći ovim osobama strpljivom dobronamjernošću: “Odgodite, stoga, operaciju o kojoj razmišljate sve dok pomnim razmatranjem ne shvatite koji princip ili predrasudu kršite. Onda se igrajte preskakivanja glava i dubite na glavi i Gospodin bio s vama.”

Među tradicijama koje se na ovaj način napada je temeljna ljudska tvorevina zvana domaćinstvo ili dom. To je tipična stvar koju ljudi napadaju, ne zato što je mogu prozrijeti, nego zato što je uopće ne mogu vidjeti. Slijepo udaraju u nju posve nepovezano i oportunistički; a mnogi od njih bi je srušili bez da ikada zastanu kako bi se zapitali zašto je uopće postavljena. Istina je da bi samo nekolicina njih posvetila ovoj stvari puno riječi. To samo pokazuje koliko su zaslijepljeni i zabludjeli. Upali su naviku pukog skretanja i postepenog udaljavanja od obiteljskog života; nešto što je često puka slučajnost lišena bilo kakve teorije. Ali iako to jest slučajno ipak je anarhično. I tim je više anarhično zato što nije anarhistično. Čini se kao da je velikim dijelom utemeljeno na pojedinačnoj iritaciji; iritaciji koja ovisi o pojedincu. Govori nam se tek da je u ovom ili onom slučaju pojedini temperament mučilo određeno okruženje; ali nitko niti ne pokušava objasniti kako je zlo nastalo, a kamoli je li ga nestalo. Govori nam se da je u ovoj ili onoj obitelji baka govorila gomilu besmislica, što Bog zna da je istina; ili da je vrlo zahtjevno imati intimne intelektualne odnose s ujakom Gregoryjem bez da mu se kaže da je budala, što uistinu jest slučaj. Ali nitko ozbiljno ne razmišlja o lijeku, ili čak bolesti; ili je li postojeća individualistička razgradnja uopće lijek. Većina ovoga je započelo s utjecajem Ibsena, koji je vrlo moćan dramaturg i vrlo slab filozof. Pretpostavljam da je Nora iz Kuće lutaka trebala biti nedosljedna osoba; ali zasigurno je njezina najnedosljednija radnja bila ona posljednja. Žalila se da nije spremna brinuti o djeci, a zatim se udaljila što je moguće više od djece kako bi ih mogla pobliže proučiti.

Postoji jedan vrlo jednostavan test ovog zanemarivanja znanstvenog razmišljanja i osjećaja za društvena pravila; zanemarivanja koje nas je sada ostavilo samo s gomilom iznimaka. Pročitao sam stotine i tisuće puta, u svim romanima i novinama našeg vremena, određene fraze o pravu mladih na slobodu, o nepravednom zahtjevu starijih za kontrolom, o koncepciji da sve duše moraju biti slobodne ili svi građani jednaki, o apsurdnosti autoriteta ili smanjenju značaja poslušnosti. Trenutno ne raspravljam izravno o tim pitanjima. Ali ono što je zapanjujuće, u logičkom smislu, jest da se čini kako niti jedan od bezbrojnih romanopisaca i novinara ne postavlja iduće logično pitanje. Nikad mu ne pada na pamet istražiti što je sa suprotnom obvezom. Ako je dijete od početka slobodno ne obazirati se na roditelje, zašto roditelj nije od početka slobodan ne obazirati se na dijete? Ako su gospodin Jones stariji i gospodin Jones mlađi samo dva slobodna i jednaka građanina, zašto bi jedan građanin iskorištavao drugog građanina prvih petnaest godina svojeg života? Zašto se od starijeg gospodina Jonesa očekuje da hrani, oblači i skrbi za drugu osobu koja nema nikakvih obaveza prema njemu? Ako se od bistre djevojke ne može očekivati da poštuje svoju baku, koja je postala pomalo dosadna, zašto bi baka ili majka tolerirale nju u razdoblju života u kojem ni po kojem kriteriju nije bila bistra? Zašto su marljivo pazili na nju u vrijeme kad su njezini doprinosi razgovoru rijetko bili epigramski i često nerazumljivi? Zašto bi Jones stariji davao besplatna pića i obroke nekome tako neugodnom kao Jones mlađi, posebice u nezrelim fazama njegovog postojanja? Zašto ne bi bacio bebu kroz prozor; ili barem izbacio dječaka kroz vrata? Očito je da se ovdje bavimo stvarnim odnosom, koji možda jest jednakost, ali zasigurno nije sličnost.

Neki društveni reformatori pokušavaju izbjeći poteškoću nejasnim poimanjem države ili apstrakcijom nazvanom “Obrazovanje koje eliminira roditeljsku ulogu”. Ali ovo je, baš kao i mnoge druge primjedbe uvaženih znanstvenika, divlja iluzija pukog mjesečara. Utemeljena je na tom čudnom novom praznovjerju: ideji beskonačne moći organizacije. Kao da bi državni službenici mogli nicati poput trave ili biti uzgojeni poput zečeva. Čini im se da postoji beskonačna količina plaćenih osoba, kao i plaća za sve njih. Ti službenici bi trebali preuzeti sve što ljudska bića po prirodi čine, uključujući brigu za djecu. Ipak, ljudi ne mogu živjeti tako da jedni drugima otimaju posteljinu za bebe, ne mogu omogućiti odgojitelja za svakog građanina, tko bi onda uopće odgajao odgajatelje? Ljudi ne mogu biti odgajani mašinerijom. Pa iako bi mogao postojati robot za polaganje cigli ili čišćenje ulica, nikada neće moći postojati robot učitelj ili robot odgajatelj. Stvarni učinak ove teorije jest da jedna izmaltretirana osoba mora paziti na stotinu djece, umjesto da jedna normalna osoba pazi na normalan broj djece. U normalnim je okolnostima ta normalna osoba potaknuta na to prirodnom silom koja ništa ne košta i koja ne zahtijeva plaću, silom prirodne privrženosti svome djetetu koja postoji čak i među životinjama. Ako otkinete prirodnu silu i umjesto nje stavite plaćenu birokraciju, vi ste poput luđaka koji plaća ljude kako bi okretali njegov mlin, zato što odbija koristiti vjetar ili vodu koje bi mogao dobiti besplatno. Poput luđaka ste koji oprezno zalijeva svoj vrt iz kante za zalijevanje, dok u ruci drži kišobran kako bi spriječio padanje kiše.

Sada je potrebno isticati ove istine, jer samo tako možemo započeti uviđati RAZLOG za postojanje obitelji, s čijim je traženjem ovaj esej započeo. Svi su ovi razlozi bili poznati našim očevima koji su vjerovali u vezu srodstva, baš kao i u vezu logike. Danas se naša logika sastoji uglavnom od karika koje nedostaju, a naša obitelj uglavnom od članova koji nedostaju. Ali, kakogod, ovo je pravi kraj s kojeg trebamo započeti bilo koju sličnu potragu, a ne započinjati s nekim tužnim završetkom neke privatne zbrke u kojoj je Dick postao nezadovoljan ili Susan otišla svojim putem. Ako Dick ili Susan žele uništiti obitelj zato što ne vide njenu svrhu, kažem isto ono što sam rekao i na početku. Ako ne vide njenu svrhu, bilo bi im bolje da je sačuvaju. Nemaju što niti pomišljati o tome da ju unište, sve dok nisu uvidjeli njenu svrhu.

Ali obitelj ima i drugih namjena, osim očite činjenice da označava nužan društveni rad učinjen iz ljubavi, kada se ne može učiniti za novac, i (čovjek bi se mogao ohrabriti primijetiti) rad otplaćen ljubavlju budući da se nikada ne otplaćuje novcem. Postojeći općeniti društveni sustav, podložan u našem dobu industrijske kulture brutalnim zloupotrebama i bolnim problemima, je unatoč svemu normalan. Temelji se na ideji da je politička zajednica sačinjena od mnogo malih kraljevstva u kojima muž i žena postaju kraljem i kraljicom i u kojima koriste razuman autoritet, podložan zdravom razumu zajednice, sve dok oni koji su pod njihovom skrbi odrastu i utemelje slična kraljevstva i ne počnu koristiti sličan autoritet. Ovo je društvena struktura čovječanstva mnogo starija od sve zabilježene povijesti i univerzalnija od svih religija, i svi pokušaji da se promijeni su obične ludorije.

Druga prednost male grupe u današnje vrijeme nije toliko zanemarena koliko je jednostavno nezapažena. Ovdje opet imamo neke neobične zablude proširene cjelokupnom literaturom i novinarstvom našeg doba. Te zablude danas postoje u tolikoj mjeri da možemo reći da kada se stvar izgovori tisuću puta kao očita istina da je gotovo sigurno riječ o očitoj laži. Jednu takvu izjavu ću ovdje posebno naglasiti. Bez sumnje bi se nešto moglo reći i protiv obiteljskog doma, a u prilog općem otklonu prema životu u hotelima, klubovima, učilištima, komunalnim naseljima i ostalome, ili u prilog društvenog života organiziranog po planu velikog komercijalnog sustava našeg doba. Ali uistinu neobična primjedba koju se čuje je da je ovaj bijeg od doma bijeg u veću slobodu. Promjena se zapravo nudi kao povoljnija za slobodu.

Svakome tko razmišlja stvar je, naravno, upravo suprotna. Obiteljska podjela ljudskog društva nije savršena, budući da je ljudska. Ne postiže potpunu slobodu, nju je prilično teško postići ili uopće definirati. Ali je puka stvar aritmetike da daje većem broju ljudi mogućnost za vrhovnu kontrolu nad nečim, i mogućnost oblikovanja prema osobnim sviđanjima, nego što to daju goleme organizacije koje vladaju društvom izvana, bilo da su ti sustavi pravni ili poslovni ili samo društveni. Čak ako promatramo samo roditelje, jasno je da postoji više roditelja nego što ima policajaca, ili političara, ili vođa velikih biznisa, ili vlasnika hotela. Kao što ću istaknuti za trenutak, argument se indirektno odnosi i na djecu baš kao što se direktno odnositi na roditelje, ali glavna stvar je da je svijet IZVAN doma pod strogom disciplinom i rutinom, a samo unutar doma uistinu postoji mjesto za individualnost i slobodu. Svatko tko izađe kroz vrata doma dužan je uskočiti u procesiju koja ide istim putem i koja je u velikoj mjeri obavezna nositi istu odoru. Biznis, posebice veliki biznis, danas je organiziran poput vojske. Neki bi rekli da je poput neke vrste umjerenog militarizma bez prolijevanja krvi. Ja bih rekao da je poput militarizma bez vojničkih vrlina. Kakogod, očito je da su stotinu službenika u banci ili stotinu konobara u kafiću više režimirani određenim zakonima, nego isti pojedinci kada se vrate nazad svojem domu, u kojem vise njegove ili njezine omiljene slike ili se širi miris njegovih ili njezinih omiljenih cigareta. Ali ovo, što je toliko očito u poslovnom slučaju, još je očitije u društvenom slučaju. U praksi, potraga za zadovoljstvom je puka potraga za modom. Potraga za modom je puka potraga za konvencijom, samo što se događa da je uvijek riječ o novoj konvenciji. Jazz plesovi, uzbudljive vožnje, veliki zabavni partiji i hotelske zabave ne omogućuju UISTINU neovisniji ukus nego što su to činile druge mode u prošlosti. Ako mlada bogata dama želi činiti ono što druge mlade bogate dame čine, ona će u tome uživati jednostavno zato što je mladost zabavna, i zato što je društvenost zabavna. Ona će uživati u tome što je moderna jednako kao što je njena viktorijanska baka uživala u tome što je viktorijanka. Ona ima sve pravo na to, ali to je uživanje u usvojenim pravilima, a ne uživanje u slobodi. Savršeno je zdravo za sve mlade ljude svih povijesnih razdoblja da se u razumnoj mjeri drže zajedno i da entuzijastično kopiraju jedni druge. Ali u tome nema ničeg posebno svježeg i zasigurno ničeg posebno slobodnog. Djevojka koja želi ošišati svoju kosu, napudrati nos i nositi kratke suknje pronaći će svijet organiziran za nju i marširat će sretno u svjetovnoj procesiji. Ali djevojci kojoj se više sviđa imati kosu sve do peta, ili zabavljati se u barbarskim svečanostima i pratećim haljinama, ili (najgore od svega) kojoj se sviđa ostaviti nos u prirodnom stanju, bit će najbolje da ove stvari čini u svojim vlastitim odajama. Ako se vojvotkinja želi igrati žabljih skokova, ne smije najedanput početi skakati poput žabe kroz dvoranu hotela krcatog parovima koji profesionalno izvode najsuvremeniji ples. Vojvotkinji će biti mnogo lakše vježbati žablje skokove pred svojim udivljenim bliskim prijateljicama u svojem vlastitom domu.

Ako ova neosobna rutina postoji u poslovnim, pa čak i društvenim stvarima, prešućuje se da ona također postoji, i uvijek mora postojati, u političkim i pravnim stvarima. Na primjer, državne kazne moraju biti sveobuhvatne generalizacije. Samo kazna koja se izriče u vlastitom domu može biti prilagođena pojedinačnom slučaju, zato što samo tamo sudac može znati nešto o pojedincu. Ako Tomica uzme srebrni naprstak iz košare sa šivaćim priborom, njegova majka može različito reagirati prema tome što zna je li on to učinio iz zabave, ili da ga nekome proda, ili kako bi uvalio nekoga u nevolju. Ali ako Tomo uzme srebrni naprstak iz dućana, zakon ne samo da može, nego ga mora kazniti prema pravilu koje se odnosi na sve kradljivce srebra. Samo obiteljska disciplina može pokazati bilo kakvo suosjećanje ili bilo kakav humor. Ne kažem da obitelj uvijek to čini, ali kažem da država to nikada ne bi trebala niti pokušavati. Tako da ako promotrimo roditelje kao nezavisne prinčeve, a djecu kao njima podređene, sloboda obitelji može, i često djeluje, u korist podređenih. Ali sve dokle god su djeca djeca, ona će uvijek biti nekome podređena. Pitanje je samo trebaju li biti raspodijeljena onima koji obično osjećaju prema njima ono što nitko drugi neće osjećati: prirodnu privrženost. Čini mi se očitim da ova normalna raspodjela daje najveću količinu slobode najvećem broju ljudi.

Moj prigovor skretanju protiv obiteljskog života jest da je to neinteligentno. Ljudi ne znaju što stvaraju zato što ne znaju što uništavaju. Postoji mnoštvo modernih manifestacija, od najvećih do najmanjih, u rasponu od razvoda do piknik partija. Ali svaka je zasebna izlika ili bijeg; a posebice bijeg od onoga o čemu se zapravo radi. Ljudi bi trebali na filozofski način odlučiti žele li tradicionalni društveni red ili ne; ili neki drugi ako takvog uopće ima. Kako sada stvari stoje oni se odnose prema javnom pitanju kao pukom neredu ili mješavini privatnih pitanja. Čak su i u svome protivljenju obiteljskom životu previše obiteljski u svojem testu. Svaka obitelj uzima u obzir samo svoj vlastiti slučaj, a rezultat je uzak i negativan. Svaki slučaj je iznimka od pravila koje ne postoji. Obitelj, posebice u modernoj državi, je u potrebi značajne korekcije i rekonstrukcije; kao i većina drugih stvari u modernoj državi. Ali obiteljsku palaču treba ili očuvati, ili uništiti, ili obnoviti; ne bi se smjelo dopustiti da se raspadne ciglu po ciglu samo zato što nitko ne shvaća povijesnu vrijednost zidanja. Primjerice, arhitekti restauracije trebali bi obnoviti kuću sa širokim vratima koja se lako otvaraju zbog prakticiranja drevne vrline gostoljubivosti. Drugim riječima, privatno vlasništvo treba raspodijeliti s dovoljnom jednakošću kako bi se omogućio prostor za srdačan odnos. Ali gostoljubivost kuće uvijek će biti drugačija od gostoljubivosti hotela. Bit će drugačija zato što je osobnija, neovisnija, zanimljivija od gostoljubivosti hotela. Savršeno je pravedno da se mladi Browni i mladi Robinsoni sastaju i miješaju i plešu i rade magarce od sebe, kako ih je već napravio njihov Stvoritelj. ali uvijek će biti neke razlike između načina na koji Brownovi zabavljaju Robinsone i načina na koji Robinsonovi zabavljaju Brownove. To će biti razlika na korist raznovrsnosti, osobnosti, potencijala uma i čovjeka; ili, dugim riječima, života, slobode i potrage za srećom.

“Udaljavanje od obiteljskog života”, The Thing, 1929.

G. K. Chesterton (prijevod: Ivo Džeba) | Gilbert.hr