Stav Crkve je da ne postoji pravo na dijete pod svaku cijenu, već da postoji pravo djeteta, da se rodi kao plod bračnog čina svojih roditelja te pravo, da ga se prizna kao osobu od trenutka njegova začeća. Taj život nije ni očev ni majčin, nego život novog ljudskog bića. Smatra se, da nikada ne bi postao čovjekom, ako to nije od prvog trenutka začeća. Zabranjuje se svaki čin, koji dovodi do uništavanja ljudskog embrija.

U enciklici Donum Vitae, papa Ivan Pavao II. ističe, da ljudski embrij nastao umjetnom oplodnjom, ima dostojanstvo kao i odrasla osoba jer je Božje stvorenje. Stoga zaslužuje brigu i pažnju kao i bilo koje drugo ljudsko stvorenje. Crkva se protivi zamrzavanju embrija, eksperimentiranju nad njima ili korištenju u kozmetičke svrhe. Crkva nije protiv djece rođene umjetnom oplodnjom. Zalaže se, da svako dijete koje dođe na svijet tim putem bude prihvaćeno s ljubavlju. Papa napominje, da sve što je tehnički moguće, nije uvijek moralno prihvatljivo.

Kod heterologne umjetne oplodnje, jajna stanica majke oplodi se spermijima donatora, što obično dovodi do toga, da dijete ne pozna oca. Pri tome biološki otac nije u bračnoj vezi s majkom, a najčešće je i stranac. Prema Katoličkoj crkvi dijete ima pravo da bude začeto spolnim putem u braku, nošeno s ljubavlju u majčinoj utrobi, rođeno i odgajano u krugu bračne zajednice svojih roditelja.  Ako se dijete začne kao rezultat tehničkog, medicinskog ili biološkog zahvata, time mu se narušavaju prava i dostojanstvo. Papa Ivan Pavao II. smatra nedopustivim dolazak djeteta na svijet podvrći kontroli, gospodarenju i tehničkoj uspješnosti.

Izražava se suosjećanje s bračnim parovima, koji ne mogu imati djecu i poziva ih se, da utjehu pronađu u Bogu i u pomoći potrebnima u društvu na način koji je prikladan za njih.

Iz knjige Ivana Fučeka Moralno-duhovni život, Život-Smrt. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net